Rezervni život
– odlomak iz romana –
(Naklada Ljevak Zagreb, 2016)
Toga lipanjskog popodneva pred našom zgradom u predgrađu Skoplja Srebra, Roze i ja igrale smo jednu sasvim novu igru: igru predviđanja sudbine. Bijelom kredom na užarenom betonu nizbrdice što je vodila prema garažama stanara crtale smo kvadrate i u njih upisivale s koliko se godina želimo udati. Sigurno smo upadale u oči svakom prolazniku, a osobito stanarima zgrade koji su sjedili na balkonima ili stajali pokraj otvorenih prozora, i koji su nas vrlo dobro poznavali. Naime, moja sestra i ja bile smo blizanke, sijamske, sa sraslim, glavama spojenim kod sljepoočnica, odmah iznad mojega lijevog i njezinog desnog uha. Takve smo se rodile, na svoju nesreću i na sramotu naših roditelja. Obje smo imale duge, kestenjaste kose što su nam prikrivale, ili smo barem tako mislile, mjesto srastanja: na prvi pogled izgledale smo kao da klečimo s glavama koje se međusobno dodiruju, dok su nam tijela od glava nadolje bila slobodna, odjevena u ljetne haljinice bez naramenica, s gumilastikom iznad grudi, ja u zelenoj sa sitnim žućkastim cvjetićima, a sestra u crvenoj, s plavim i bijelim točkicama. Moja sestra Srebra, i ja, Zlata, imale smo dvanaest godina, i stidjele smo se svojih imena. Kakose mogu djeca, djevojčice, zvati Srebra i Zlata? Ionako već obilježena djeca, sraslih glava, po mišljenju okoline nenormalna. To su imena za stare žene, za žene što čiste po ulazima ili prodavačice krumpira s tezgom ispred pekarnice. Majka nas je uvijek argumentirano ušutkivala kad bismo se ponovno pobunile zbog imena: „Tako je htio kum, Zlata po svetoj Zlati Meglenskoj, a Srebra po nekoj Srebri Apostolovoj, koja je pogubila bega u Lerinu.” „Glupan”, bio je naš uobičajeni komentar, jedan od rijetkih koji nam je bio zajednički. Taj kum nakon krštenja nikada više nije stupio u naš dom, kao da je propao u zemlju. Točnije, otišao je na pečalbu u Australiju i zauvijek nas otpisao u svojoj svijesti. „Zlata od blata, Srebra bez rebra”, zadirkivala su nas djeca iz ulice, a osim Roze, i katkada Bogdana, nitko se drugi i nije igrao s nama. Nekima nisu dopuštali roditelji, da ne bi imali noćne more ako se danju igraju s nama, „nenormalnima”, dok su ostala djeca sama bježala od nas gađajući nas izdaleka kamičcima i uzvikujući „retardirane”. Roze je bila jedina kojoj naš tjelesni nedostatk nije smetao, živjela je na drugom katu u našem ulazu, bila je godinu dana starija od nas, imala je gustu crnu kovrčavu kosu i tamnu put, bila je nešto niža ali čvršća. Ima djece koja su slabašna, kao da će ih vjetar otpuhati, s tankim nožicama, blijeda u licu i sitnih, kestenjasto-zelenih očiju – poput Srebre i mene – a ima djece koja izgledaju čvrsto, zdravo, teška su za nošenje na rukama, s čvrstim dlanovima – poput Roze. Bila je vrlo odlučna i njezina je riječ zvučala toliko uvjerljivo da bismo se uvijek složile s njezinim prijedlozima. Tako je bilo i toga dana kad je predložila da nacrtamo kvadrate pa upišemo u njih željenu godinu svoje udaje, iznad tih kvadrata napišemo po tri početna slovasvojih simpatija – kandidata za muževe, a ispod kvadratabrojeve od jedan do tri – koliko djece želimo imati – te slijeve strane stavimo početna slova za financijsko stanje naših muževa (siromašan, bogat i milijunaš), a na desnoj strani kvadrata da napišemo početna slova triju gradova u kojima bismo željele živjeti sa svojim muževima. Moj kvadrat i Srebrin kvadrat bili su jedan do drugoga, dok je Roze svoj nacrtala malčice po strani od naših. Zatim smo prebrojavale ispisane znakove točno onoliko puta koliki je bio broj što je bio upisan u sredinu kvadrata i zaokruživale znakove koji su nam se podudarali. Ovako izgleda shema našega željenog bračnog života jednom u budućnosti.
Roze se željela udati za osam godina, što joj se ionako činilo prekasno, s dvadeset jednom, poput njezine majke, i ispalo je da će se udati za nekog mladića na P – da, baš je bilo lijepo što joj se pogodila njezina simpatija Panait iz Katerinija u Grčkoj, kamo je svakoga srpnja odlazila s obitelji na odmor, u neku staru kuću s apartmanima u blizini gradske katedrale. U susjednom dvorištu živio je Panait, simpatičan mladić koji je, da bi se svidio Rozi, naučio nekoliko makedonskih riječi dovoljnih za njihovu stidljivu komunikaciju pogledima, skrivanje i kupanje u moru. „Joj, bit ćemo siromašni”, uzviknula je jer joj se tako pogodilo, da će Panait biti siromašan, i da će imati jedno dijete, te da će živjeti u Solunu, gradu koji je Panait volio više od svega na svijetu – zato što se tamo rodio, kao nedonošče, tamo su mu spasili život pa se zbog toga svake godine s roditeljima išao pokloniti u crkvu svetoga Dimitrija da bi se zahvalio svecu. „Samo jedno dijete”, tužno je rekla Roze zato što je zamišljala – kad bude velika, sretna i udana za Panaita – dom prepun djece, ili barem dvoje, kao što su ona i njezina sestra, starija od nje tri godine.
Srebri, koja se poželjela udati s dvadeset tri godine, pogodilo se da će to biti neki mladić na slovo D, iako takvo slovo nije postojalo u njezinoj svijesti, a napisala ga je tek toliko da ima tri muška imena, da će D biti bogat, da će imati dvoje djece („Blago tebi!”, uzviknula je Roze), i da će živjeti u gradu na L. „U Londonu!”, uzviknula sam i od uzbuđenja malo povukla njezinu glavu za svojom. „Kako u Londonu? Pa ni ne znaš kako izgleda! I uz to je tako daleko! Ja ne želim živjeti u Londonu! Kako ćeš živjeti tamo bez mene? Samo na sebe misliš!” Da, još od najranijih godina imala sam osjećaj da Srebra uvijek misli samo na sebe i da je uopće nije briga što su nam glave spojene, što ne možemo imati odvojene živote, nego jedan zajednički, kao da smo jedna osoba u dva poluspojena tijela. Sve smo morale raditi zajedno: jesti, spavati, obavljati nuždu, ići u školu, van, unutra, sve. Još kad smo bile male, i noću bi joj se pripiškilo, naglo bi zbacila poplun i iskočila iz kreveta, što je značilo da bi povukla i mene, krajnje bezosjećajno, probudivši me neočekivano iz sna, te me osovila na noge, iakosam još uvijek bila u nekakvu bunilu, između sna i jave.Bol u spojenom dijelu glave bila je toliko jaka da samurlala od užasa dok je Srebra stisnutih zuba trčala prematoaletu vukući me za sobom. Dok je jedna sjedila na školjci, druga je morala isto tako sjesti, najčešće na plastičnu plavu kantu za otpad koju smo držali s lijeve ili desne strane školjke, ovisno o tome koja je od nas sjedila na školjci. U tu kantu nije se bacao samo papir za brisanje, i to ne onaj mirisni toaletni – mi smo, naime upotrebljavale papir za pisanje na stroju, koji je majka krišom donosila s posla i potom kidala svaki list na četiri dijela kako bismo se njime mogle obrisati nakon nužde – nego i kuhinjski otpaci, ostaci hrane, i sve vrste smeća. I ja sam često bila okrutna povlačeći Srebru naglo u nekom pravcu, ne obazirući se na to da su nam glave fizički srasle, da u svakom trenutku moramo paziti na ponašanje kako se ne bismo povrijedile, prije svega tjelesno, jer je bol u sljepoočnicama na mjestu srastanja glava bila neizdrživa kad bismo napravile kakav iznenadni pokret. Srebra je bila svjesna da smo dvije u jednoj samo fizički, kad bi je zaboljela glava, ali ne i psihički, pa je smišljala velike životne planove, jednostavno ih ne povezujući s mojim željama i našim zajedničkim mogućnostima. Bila je sigurna da će jednog dana, kad odrastemo i kad budemo imale mnogo novca, moći platiti operaciju odvajanja sijamskih blizanki. Toliko je silno vjerovala u to da je ne obazirući se na naše spojene glave stvarala planove kao da smo već razdvojene. Tako je bilo i tada, u igri predviđanja, kad mi je posve mirno odgovorila: „Stoput sam ti rekla da želim živjeti u Londonu, a ti ga ovdje nisi napisala pa te je dopalo slovo S, sigurno Skoplje, iako ja neću ostati ovdje ni za živu glavu! U Londonu će nas sigurno moći razdvojiti, tamo ima takvih liječnika.” U oči su mi već navirale suze. Lijevom rukom uštipnula sam je najjače što sam mogla za desni lakat. Srebra je podignula lijevu ruku i preko svoje glave odalamila me svom snagom po glavi. Ti njezini udarci po glavi danima su me boljeli. Mama je jednom rekla: „Tako ćeš joj ozlijediti mozak pa se poslije možemo slikati”, a otac je, kao i uvijek, dodao: „Izjelice beskorisne, požderale ste svijet.” Iako su nam glave bile srasle, i to preko zajedničke vene kroz koju se naša krv miješala u trenucima uzbuđenja, uznemirenosti i drugih krajnjih situacija u našem životu, i obje smo osjećale kao da nam kuca srce u sljepoočnicama, ipak smo razmišljale različito, što znači da nam mozgovi nisu bili srasli, i ne znam je li to bila sretna ili nesretna okolnost u našim životima.
* Sa makedonskoga preveo Borislav Pavlovski
Lidija Dimkovska– rođena u Skoplju 1971. godine. Makedonska pesnikinja, prozna spisateljica i prevoditeljka rumunske i slovenačke književnosti na makedonski jezik. Diplomirala je na Grupi za opštu i komparativnu književnost na Filološkom fakultetu u Skoplju, a doktorirala je rumunsku književnost na Fakultetu u Bukureštu. Živi u Ljubljani, Sloveniji. Objavila je sedam pesničkih zbirki, tri romana, jedan američki dnevnik i zbirku kratkih priča. Dobitnica je niza književnih nagrada: njena prva dva romana, Skrivena kamera i Rezervni život, dobili su nagradu Društva pisaca Makedonije za najbolje prozne knjige, a Rezervni život i Nagradu za književnost Evropske Unije. Njen treći roman Non-Oui bio je nominiran za nagradu Društva pisaca Makedonije za najbolju proznu knjigu za 2017.godinu i za međunarodnu nagradu „Balkanika“. Pet priča iz zbirke “Kada smo napustili Karl Liebknecht” je dobilo specijalno priznanje za kulturno nasleđe na konkursu za najbolju evropsku priču dobitnika EU nagrade za književnost, a zbirka je bila u najužem izboru za nagradu za najbolju proznu knjigu “Stale Popov” Društva pisaca Makedonije, 2020. Dobitnica je njemačke nagrade za poeziju „Hubert Burda“, rumunjskih pjesničkih nagrada „Tudor Arghezi“ i “Poesis”, Evropske nagrade za poeziju “Petru Krdu” , slovenačke Čaše besmrtnosti–Velenjačete albansko-makedonske nagrade Naim Frasheri. Njezine zbirke pjesama i proza prevedeni su na više od petnaest jezika.
Autor naslovne fotografije: Milomir Kovačević Strašni