Image default
Poezija

Marija Dejanović, Pukotina/Napuštena kuća

PUKOTINA / NAPUŠTENA KUĆA

*

Vrtača je zemljin vrt
U njoj nema ničega
osim onog što je zemlja
posadila u sebe
kad se na silu otvorila:

blato prekriveno blatom
trenjem nastala tuga

Ništa u njoj ne raste
osim nje same

Ispod vlastite površine
sakriva stabilniju sebe
Kao kad netko radi kompromis
sa samim sobom

*

Kad zidovi pucaju
kretanje pukotine
usmjerava se prema gore

To se tuga raspolavlja
na vlastitu štetu

Ako samu sebe pokrene
misli
bit će joj lakše

Ne može se izaći
iz vlastite konstrukcije

*

Legenda kaže
da je prije zidova i zemlje
ovdje bilo more
Prije mora – bilo je svjetlo

Svjetlo su nastanjivale
ljudske ruke

Deseci, možda stotine mekanih ptica
sa željom da se ustabile
umjesto krila

Od ljudskih je kostiju nastala
svaka kuća

*

A kuća je nastala od kostiju
jer se zidovi grade
savijanjem kičme

Ti se kralješci zbijaju
petrificiraju

S vremenom i čovjek koji gradi kuću
postaje sve više nalik zidovima

Moj djed – zidar kojem su
nakon što je izgradio selo
srušili jedan zid

Radilo se o vrlo kompliciranoj okladi

Onaj tko je rušio
kladio se da se srušeno
može opet izgraditi

Onaj kome se rušilo
kladio se da neće zaplakati

*

Kad gradovi pucaju
to se žene

pred očima onih koji su ih ranili
razodijevaju

da pokažu inat svojih modrica

*

Veličanstvenost pobjede skupine ljudi nad drugim ljudima
nemjerljiva je s veličanstvenošću pobjede čovjeka
nad samim sobom

Tako se iza dijela fasade koji se otrusio
pojavilo pitanje:

boli li te više okrhnuti dio kule na Starom Gradu
ili pukotina u vlastitoj dnevnoj sobi

*

Ljudi su vjekovima savijali kičme
Po njima su prelazile konjske zaprege
kamioni i automobili – jednakom smirenom
pasivnom okrutnošću
oni skuplji i oni jeftiniji

Često bi se dogodilo da isti vozač
prvo ide jeftinim automobilom, a zatim skupim
Rjeđe se događalo obratno – da netko zamijeni
kotače koje je želio
kotačima na koje je morao pristati
ali i toga je bilo

Jedino se nije dogodilo
da cigla postane nešto drugo, osim cigle
i da zid postane nešto drugo
osim ostataka zida


*

Kad pukotina načme zid, ali ga ne prepolovi
od svjetla koje u njega udari
možeš vidjeti samo sjenu

Ta se sjena pruža kao naličje sebe same

Podsjetnik je da sve što se događa
nosi u sebi svoj nestanak

*

Ovo je mjesto snažnih ljudi
dovoljno pitomih da skromno podnose
vlastita djela

Tijela su im mekana
ruke marljive

Tijela su im napukla u predjelu leđa
i ruke dovoljno snažne

da vlastitu glavu drže
da se ne raspukne život


*

Vrtača je nepredvidiva
U praznini joj se nakupila voda

Nad svojim dnom zrcali
sve što se pojavi na nebu

Zidovi su predvidljiviji
Za njih znamo da će kad-tad početi pucati

Zato su strašni –
– jer su ljudskom rukom napravljeni

*

Prije zidova je ovdje bilo more
Zato je teško gledati
prizore zidova pod vodom

ne zbog svijesti o vodenoj prošlosti
ovih prostora
nego zbog slutnje
da će ih voda nadživjeti

Još je teže gledati ljudske ruke
pune žuljeva od građenja zidova kako
odustankom od podupiranja tih zidova

čuvaju snagu za sutra, očekuju gore


*

Kako je lijepo kad koža zacjeljuje

Zarasta procjep nastao udarcem
groma o tijelo
razrjeđuje se plava tuga
popucalih žilica
okupljena oko mjesta susreta

Na mjestu pukotine
ostaje mjesto sjećanja

To je mjesto spomenik
očitosti najčešće nevidljivog
aksioma –

– može umrijeti sve, osim života


Marija Dejanović rođena je u Prijedoru 1992. godine. Odrasla je u Sisku. Živi i djeluje u Zagrebu i Larissi. Završila je studij komparativne književnosti i pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Godine 2018. objavljuje knjige Etika kruha i konja (nagrada Goran za mlade pjesnike i nagrada Kvirin za mlade pjesnike) i Središnji god (nagrada Zdravko Pucak). Trojezična knjiga Orato Osto/Visible Bone/ Vidljiva kost izašla joj je u Grčkoj u sklopu Athens World Poetry Festivala i Versopolisa, u izdanju Poets’ Circlea. 2021. objavila je knjigu pjesama Dobrota razdvaja dan i noć (najuži izbor za nagradu Tin Ujević).

Dobila je prvu nagradu Milo Bošković (2021.) za pjesmu Na putu do trgovine, drugu nagradu na DiBiase Poetry natječaju(2021.) za pjesmu Grandma Still Remembers My Mother Well i nagradu Marin Držić Ministarstva kulture RH za 2020. godinu za dramski tekst Ne moramo više govoriti, svi su otišli.

Objavljivala je pjesme, eseje i književne kritike u raznim časopisima, zbornicima i na internetskim portalima u Hrvatskoj i inozemstvu. Pjesme su joj prevođene na petnaestak svjetskih jezika. Sudjelovala je na brojnim domaćim i stranim međunarodnim pjesničkim festivalima i čitanjima poezije te na pjesničkim rezidencijama, poput Reading Balkans rezidencije u Beogradu.

Zamjenica je direktora Thessalian Poetry Festivala (Πανθεσσαλικό Φεστιβάλ Ποίησης) i članica uredništva časopisa Tema. Članica je Hrvatskog Društva Pisaca, Hrvatskog P. E. N. Centra i europske pjesničke platforme Versopolis.


Autorka naslovne fotografije: Magdalena Blažević

Povezani članci

Bronislawa Wajs Papusza, Krvave suze

Jovana Kuzmanović, Murano

Vlaške bajalice

Ostavite komentar