PUKOTINA / NAPUŠTENA KUĆA
*
Vrtača je zemljin vrt
U njoj nema ničega
osim onog što je zemlja
posadila u sebe
kad se na silu otvorila:
blato prekriveno blatom
trenjem nastala tuga
Ništa u njoj ne raste
osim nje same
Ispod vlastite površine
sakriva stabilniju sebe
Kao kad netko radi kompromis
sa samim sobom
*
Kad zidovi pucaju
kretanje pukotine
usmjerava se prema gore
To se tuga raspolavlja
na vlastitu štetu
Ako samu sebe pokrene
misli
bit će joj lakše
Ne može se izaći
iz vlastite konstrukcije
*
Legenda kaže
da je prije zidova i zemlje
ovdje bilo more
Prije mora – bilo je svjetlo
Svjetlo su nastanjivale
ljudske ruke
Deseci, možda stotine mekanih ptica
sa željom da se ustabile
umjesto krila
Od ljudskih je kostiju nastala
svaka kuća
*
A kuća je nastala od kostiju
jer se zidovi grade
savijanjem kičme
Ti se kralješci zbijaju
petrificiraju
S vremenom i čovjek koji gradi kuću
postaje sve više nalik zidovima
Moj djed – zidar kojem su
nakon što je izgradio selo
srušili jedan zid
Radilo se o vrlo kompliciranoj okladi
Onaj tko je rušio
kladio se da se srušeno
može opet izgraditi
Onaj kome se rušilo
kladio se da neće zaplakati
*
Kad gradovi pucaju
to se žene
pred očima onih koji su ih ranili
razodijevaju
da pokažu inat svojih modrica
*
Veličanstvenost pobjede skupine ljudi nad drugim ljudima
nemjerljiva je s veličanstvenošću pobjede čovjeka
nad samim sobom
Tako se iza dijela fasade koji se otrusio
pojavilo pitanje:
boli li te više okrhnuti dio kule na Starom Gradu
ili pukotina u vlastitoj dnevnoj sobi
*
Ljudi su vjekovima savijali kičme
Po njima su prelazile konjske zaprege
kamioni i automobili – jednakom smirenom
pasivnom okrutnošću
oni skuplji i oni jeftiniji
Često bi se dogodilo da isti vozač
prvo ide jeftinim automobilom, a zatim skupim
Rjeđe se događalo obratno – da netko zamijeni
kotače koje je želio
kotačima na koje je morao pristati
ali i toga je bilo
Jedino se nije dogodilo
da cigla postane nešto drugo, osim cigle
i da zid postane nešto drugo
osim ostataka zida
*
Kad pukotina načme zid, ali ga ne prepolovi
od svjetla koje u njega udari
možeš vidjeti samo sjenu
Ta se sjena pruža kao naličje sebe same
Podsjetnik je da sve što se događa
nosi u sebi svoj nestanak
*
Ovo je mjesto snažnih ljudi
dovoljno pitomih da skromno podnose
vlastita djela
Tijela su im mekana
ruke marljive
Tijela su im napukla u predjelu leđa
i ruke dovoljno snažne
da vlastitu glavu drže
da se ne raspukne život
*
Vrtača je nepredvidiva
U praznini joj se nakupila voda
Nad svojim dnom zrcali
sve što se pojavi na nebu
Zidovi su predvidljiviji
Za njih znamo da će kad-tad početi pucati
Zato su strašni –
– jer su ljudskom rukom napravljeni
*
Prije zidova je ovdje bilo more
Zato je teško gledati
prizore zidova pod vodom
ne zbog svijesti o vodenoj prošlosti
ovih prostora
nego zbog slutnje
da će ih voda nadživjeti
Još je teže gledati ljudske ruke
pune žuljeva od građenja zidova kako
odustankom od podupiranja tih zidova
čuvaju snagu za sutra, očekuju gore
*
Kako je lijepo kad koža zacjeljuje
Zarasta procjep nastao udarcem
groma o tijelo
razrjeđuje se plava tuga
popucalih žilica
okupljena oko mjesta susreta
Na mjestu pukotine
ostaje mjesto sjećanja
To je mjesto spomenik
očitosti najčešće nevidljivog
aksioma –
– može umrijeti sve, osim života
Marija Dejanović rođena je u Prijedoru 1992. godine. Odrasla je u Sisku. Živi i djeluje u Zagrebu i Larissi. Završila je studij komparativne književnosti i pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Godine 2018. objavljuje knjige Etika kruha i konja (nagrada Goran za mlade pjesnike i nagrada Kvirin za mlade pjesnike) i Središnji god (nagrada Zdravko Pucak). Trojezična knjiga Orato Osto/Visible Bone/ Vidljiva kost izašla joj je u Grčkoj u sklopu Athens World Poetry Festivala i Versopolisa, u izdanju Poets’ Circlea. 2021. objavila je knjigu pjesama Dobrota razdvaja dan i noć (najuži izbor za nagradu Tin Ujević).
Dobila je prvu nagradu Milo Bošković (2021.) za pjesmu Na putu do trgovine, drugu nagradu na DiBiase Poetry natječaju(2021.) za pjesmu Grandma Still Remembers My Mother Well i nagradu Marin Držić Ministarstva kulture RH za 2020. godinu za dramski tekst Ne moramo više govoriti, svi su otišli.
Objavljivala je pjesme, eseje i književne kritike u raznim časopisima, zbornicima i na internetskim portalima u Hrvatskoj i inozemstvu. Pjesme su joj prevođene na petnaestak svjetskih jezika. Sudjelovala je na brojnim domaćim i stranim međunarodnim pjesničkim festivalima i čitanjima poezije te na pjesničkim rezidencijama, poput Reading Balkans rezidencije u Beogradu.
Zamjenica je direktora Thessalian Poetry Festivala (Πανθεσσαλικό Φεστιβάλ Ποίησης) i članica uredništva časopisa Tema. Članica je Hrvatskog Društva Pisaca, Hrvatskog P. E. N. Centra i europske pjesničke platforme Versopolis.
Autorka naslovne fotografije: Magdalena Blažević