Saturn proždire svoje kćeri
„Lidija“, rekla je imitirajući Marciju Clark i popravljajući kosu.
Stajala je ispred vrata u širokoj košulji uvučenoj u suknju, no nekako trapavo skupljajući noge, kao da joj je neprijatno što njeno tijelo ima oblik i što se njegove konture jasno vide pred svim slučajnim i namjernim prolaznicima. Podsjeća na one ljude koji bi najradije nestali onog trenutka kad shvate da su vidljivi. Još uvijek joj ne vidim lice, prednje repove kose zabacuje ka naprijed. Ne sjeća me se. Znam to po načinu na koji se raspituje o meni i entuzijazmu koji zrači iz nje iako bi vjerojatno dušu prodala vragu samo da nitko ne primijeti da iz nje zrači bilo što. Više nema tijelo djevojčice koje je imala prije nekoliko godina kad se u očevoj majici igrala u blatu. Kažu da znaš da si star kad ti je petnaest godina tek nekoliko njih. Nekoliko je. Život se ne mijenja mnogo kad ti je šezdeset šest godina, pogotovu ne kad si tri ili četiri, možda čak i pet njih proveo zatvoren. U sebi, u zidovima. Zaboravio sam kako je to pričati. Nisam pričao sa ljudima otkako sam došao ovdje. Novinari su pretenciozni dosadnjakovići, pitanja su im jednako elokventna kao moj verbalni celibat. Umoran sam od šutnje, voda ima okus ustajalog urina, hrana je loša. Već godinama jedem samo salatu i svoju zadebljalu kožu na prstima i stopalima. Mislim da moje žalbe samo gomilaju u nekoj kanti za smeće. Ne zanimam ih. Nimalo.
„Da, da, ovo mi je zapravo ispit“, objašnjavala je još uvijek se skupljajući pred vratima.
„Što ste baš njega izabrali“, pitala je debela braniteljica koju sam previše platio.
„Ta priča… Mislim da tu ima svašta za istražiti“, odgovorila je.
Uhvatio sam iskricu svjetlosti u krajičku njenog desnog oka. Zidovi su ovdje toliko bijeli da je svjetlost još intenzivnija nego inače. Sjedim tu tri minute i već me boli glava.
„Pa… Sretno Vam! Ako Vam bude trebalo nešto samo mahnite i dolazimo, kamere su i unutra i vani, samo da znate“, reče debela braniteljica pa se pozdraviše.
Zagrizla je usnu i stežući svoj kožni, smeđi notes s obje ruke, napravila korak naprijed. Vrijeme prolazi sporo, ona u sobu ulazi još sporije. Glavu je spustila ka dolje nijednog trenutka me ne gledajući u oči.
„Dobar dan“, ustao sam.
Malo je ustuknula pa je zamucala jedno nesigurno: „Dobar dan.
Sjela je odmah prekoputa mene iako je stol prilično velik i oko nas je još šest stolica.
Otvorila je notes, uredno zapisala datum i sat u desnom kutu stranice, a zatim ustala. „Izvinjavam se. Čekala sam da braniteljica ode. Nismo se upoznali… Ja sam Lidija“, reče pa mi pruži ruku, samouvjereno i nimalo zbunjeno kao do prije samo nekoliko minuta.
„Drago mi je. David“, rukovali smo se, a zatim opet sjeli svatko na svoje mjesto.
Iz torbe je izvukla još jednu kemijsku čiji je vrh svako malo stavljala u usta. Izgleda umorno i pomalo naivno, no tako je to kad si student u državi u kojoj majčini sinovi i tatine princeze završe fakultete u roku od godinu dana, a oni pametni moraju zaustaviti razvoj i sazrijevanje kako bi mogli preživjeti s tim saznanjem.
„Pa… Da Vam kažem nešto o sebi iako mislim da Vas to ne zanima. Studiram novinarstvo, trenutno sam na trećoj godini. Vaš slučaj me zaintrigirao pa sam odlučila da ga obradim za predmet istraživačkog novinarstva. Naravno, Vaše je pravo da upravljate sadržajem koji će se naći u konačnoj objavi. Ja sam tu da prenesem ono što ste Vi dozvolili da izađe u javnost“, dosadno je vrtjela pramen kose objašnjavajući se.
„Bla, bla. Gledao sam Kad jaganjci utihnu, znam kako ovo funkcionira, a i niste prva osoba kojoj je ovo zvučalo intrigirajuće“, odbrusio sam.
Podigla je obrvu, bijesno stegnula kemijsku, a zatim me prostrijelila pogledom.
„Davide… Hoćete li mi reći zašto ste danas ovdje?“
„Zato što je Vas moj slučaj zaintrigirao i želite da ga iskoristite za svoje bodove na fakultetu?“ „Ne mislim bukvalno ovdje. Zašto ste u zatvoru“, pitala je smješkajući se.
„A Vi kao ne znate?“
„Molim Vas, moramo od nečega početi…“
„Optužen sam za ubojstvo dvadeset sedmoro ljudi.“
„Točnije, djece“, ispravila me otkopčavajući dugme na košulji.
Tako je predvidljiva iako misli da će me njene geste zbuniti ili iznenaditi. Grize kemijsku svjesna činjenice da se igra s vatrom.
„Nismo dobro počeli, još jednom. Ići ćemo kronološki, mislim da je tako lakše. Rođeni ste sedmog aprila tisuću devetsto pedeset i treće u Banjaluci. Tijekom rata ste se preselili u Njemačku. Što se radili tih pet godina u Njemačkoj?“
„Isto što i u Banjaluci. Bio sam građevinski radnik. Svih pet godina.“
„Dobro. Nego, Vaše djetinjstvo… Prema ovom vidim da ste bili odličan učenik u osnovnoj školi i kasnije učenik generacije u srednjoj. Kako ste to sve postizali?“
„Glupo pitanje“, rekao sam prebacujući ruku preko naslonjača.
„Postoje samo glupi odgovori.“
„Učio sam. Zanimala me arhitektura, ali kako to biva ovdje, nakon završene srednje građevinske možete biti sve samo ne arhitekt ili bar asistent arhitekta. Možete raditi na baušteli, kao što sam ja. Trudio sam se, znate. Htio sam sve, htio sam izgraditi najljepše zgrade u Europi. Imao sam jasne nacrte, još od osnovne škole. Ali eto, godinama kasnije se neki klinci opariše na mojim idejama. A ja završih ovdje.“
Nogu je stavila preko noge, a zatim jedan rub suknje povukla ka gore. Možda misli da samo zato što sam ovdje ne posjedujem dovoljan stupanj inteligencije da njene pokrete doživim kao ono što zapravo jesu – njeno uspostavljanje moći i podizanje svog krhkog samopouzdanja. Sjećam je se prije tih petnaest godina kad je hodala kroz blato mašući mi. Sjedio sam kraj prozora i promatrao to osušeno djevojčičasto tijelo koje se lijepilo za vreo asfalt. Pomislio sam kakva će biti u ranim dvadesetim, kad tek bude otkrivala svoje razočarenje u život. Priznajem, nisam očekivao da će svoju nesigurnost prikrivati trapavom vulgarnošću, ali da će izaći iz očevih majica u stvaran svijet, to jesam.
„Kakav je bio Vaš odnos sa vršnjacima za vrijeme osnovne i srednje škole“, pitala je grizući vrh kemijske.
„Nismo mnogo komunicirali. Ja sam živio sam s majkom, u ulici u kojoj nije bilo djece mojih godina tako da mi je osnovna škola predstavljala obveznu prilagodbu komunikacijskom sustavu koji mi je bio nepoznat. U srednjoj sam imao jednog prijatelja, preko njega sam i upoznao svoju ženu.“
„Kako su se oni odnosili prema Vama. Jesu li mislili da ste čudak?“
„Jesu, to su mi čak urezali na klupu u kojoj sam sjedio. No nije me to pretjerano pogađalo“, nasmijao sam se.
„Jesu li Vas ikad maltretirali?“
„Kako to mislite?“
„Jesu li Vas tukli?“
„Nije to maltretiranje, to je tipično testosteronski napuhano dokazivanje… Tukli smo se, naravno.“
„Znači uzvraćali ste im?“
„Da. Svaki put.“
„Jeste li ikad pomislili da je to moglo utjecati na ono što ste radili kasnije?“
„Djeca su okrutna. To stoji. No mislim da to nema veze sa mojim djetinjstvom, možda više sa kasnijim životom.“
„Kakav je taj kasniji život“, pitala je pa grudnjak povukla malo niže kako bi joj podigao grudi.
„Znate kako, čitav život radite, trudite se da postignete nešto, onda shvatite da je život jednadvolična kurva koja voli grub seks.“
„Možete li mi malo detaljnije opisati to sve?“
Njene grudi se savršeno uklapaju u izrez na košulji. Još uvijek me gledaju čekajući pokoravanje, njene grudi i njena blijeda koža koja svjetluca pod svjetlima. Shvaćam da su ovakvi izleti u pretjerano seksualne igre njena jedina naučena uspostava autoriteta nad muškarcem, no čini mi se da zaboravlja da nisam toliko naivan i da će me prije uzbuditi ona njena usplahirena bestidnost od prije petnaest godina nego izigravanje odrasle zavodnice. Ne bih da me čitalac pogrešno shvati, lišen sam svake seksualne boleštine, od pederluka do pedofilije, ne privlači me dječje tijelo, bar ne u tom smislu. Samo bi me više privukla takva priroda jedne žene.
„Prodavao sam namještaj prvih nekoliko godina nakon završetka srednje. Kad je Lucija, moja tadašnja djevojka, ostala trudna, oženili smo se. Tad sam morao tražiti bolje plaćen posao. Radio sam na građevini, svaki dan po deset sati. Onda smo dobili još jednu kćer. Tad sam saznao što je pakao. Nisam imao slobodnih dana, jebeš Jugoslaviju i te bajke. Radio sam danonoćno. Počeo sam da pijem. Kad je najmlađa kćer imala sedam godina saznao sam da me žena varala sa nekim Srbinom. Tad je već počinjalo ono sranje od rata. Nisam imao snage da razmišljam o tomu kako da joj to vratim, a i Srbin je bio anoniman, nisam ga mogao ni locirati ni umlatiti. Za njihovu aferu sam saznao od susjede Marice. Nadam se da je završio kako je zaslužio, jer karma je kučka. Nego, u Njemačku smo otišli po pozivu mog prijatelja. Ženi sam oprostio prevaru, ne zbog nje ili zbog mene već zbog djece. U Njemačkoj sam opet umirao od posla, bukvalno sam umirao, svaki dan sam pio i pušio po dvije kutije dnevno. Napretka nije bilo, stajao sam u mjestu…“
„Da skratimo malo priču… Vaša prva žrtva je zapravo Vaša kćer“, prekinula me.
„Da. Dolazim do tog dijela. Ivana, mlađa kćer, je htjela da ide u neku umjetničku školu tamo. Da se razumijemo, u Njemačkoj sam mjesečno zarađivao više nego u Jugoslaviji za godinu dana svakodnevnog rada. Ivana je, dakle, htjela da ide u tu školu. Jedna godina je koštala kao sedam mojih plaća. Žena nije radila, imala je završenu samo osnovnu školu. I ponavljao sam kako ne možemo priuštiti nešto takvo, no ona je inzistirala. Pokušali smo izganjati neke stipendije no nismo uspjeli. Upisali smo je u najobičniju državnu školu. Nijemci imaju užasan obrazovni sustav, samo da napomenem. Dolazio sam kući umoran svaki dan, smlaćen od posla i alkohola. Ivana je jednom prilikom razbila flašu nekog jeftinog piva ponavljajući kako život nije fer i kako sam nepodoban otac jer imam novca za alkohol, ali ne i za njeno školovanje. Sjetio sam se svog školovanja, truda, neprestanog učenja. Onda sam dugo skupljao komadiće stakla s poda. Shvatio sam da je moj život jedna potpuno nepravedna priča, a njen… Njen je tek počinjao. I znao sam da je za dijete koje ima tolika očekivanja od svijeta, život zapravo jedno neopisivo mučenje…“ „Kako se to desilo“, opet me prekinula.
„Tu večer sam shvatio da svoju kćer volim previše kako bih dopustio da je životna razočarenja pretvore u osobu poput mene. Ogorčenu. Ljutu. Stajao sam u mjestu godinama i znao sam da nju čeka ista budućnost. Sretni krajevi i sretne obitelji, sretne i uspješne karijere i dobre životne prilike nisu za ljude poput nas. Svijet u koji smo otišli je beskrajno propagirao uspjeh i bogatstvo koji su bili predaleko od nas, a opet dovoljno blizu da u njih gledamo svakodnevno pitajući se zašto smo mi manje vrijedni. Tu večer“, glasno sam izdahnuo.
„Jeste li dobro? Želite li da stanemo“, pitala je.
„Ne. U redu je. Tu večer sam iz ladice izvukao pištolj. Ušao sam joj u sobu, poljubio je u čelo i rekao da je želim spasiti. Zatim sam pucao, tri ili četiri puta. Prvi put znam da sam je pogodio u sljepoočnicu. Počela me malo hvatati panika pa sam je upucao još par puta, samo na druga mjesta, ne sjećam se točno gdje. Tad je Sara, starija kćer, ušla u sobu da vidi što se dešava. Njoj sam prvo pucao u trbuh, a zatim dva puta u glavu. Ipak je život već bio previše okrutan prema njoj, spasio sam je od življenja sa saznanjem da joj je otac ubio sestru. Žena je kasnije došla i na prvu je bila užasnuta. Spakirala je stvari i otišla. Nije se vratila nikad. Čuo sam da se opet našla s onim Srbinom, valjda žive zajedno. Mrzio sam je zbog toga. Sad je više ne mrzim. Sad mi je žao što i nju nisam ubio tu večer. Kakva je to majka koja vidi da joj je netko ubio djecu, a zatim spakira kufer i pobjegne s ljubavnikom? I onda kažu za mene da sam bolesnik…“
„Na sudu u Njemačkoj ste rekli da je ubojstvo Vaših kćeri zapravo plan Vaše žene i njenog ljubavnika?“
„Da. Nije se javljala nikomu, ništa nismo znali o njoj ili o njemu, promijenila je ime, valjda. To je bilo dovoljno sumnjivo da upravo nju možemo okriviti za smrt Ivane i Sare. Ja sam tu bio oštećen“, nasmijao sam se ne skidajući pogled sa njenih grudi.
„Kad ste se vratili u Banjaluku, zašto ste nastavili… s tim?“
„Bio sam umoran od njemačkog sustava, a i kuća me previše podsjećala na njih. Vratio sam se u Banjaluku, našao posao u nadi da ću se malo reciklirati. No, djeca… Stalno su bila tu. Igrala su se na igralištu u blizini gradilišta na kom sam radio. Jedan dan sam vidio trojicu dječaka kako tuku jednog malog govoreći mu da je peder. Prebili su ga do te mjere da dijete nije ličilo na ljudsko biće već na kojekakvo mučeničko čudovište. Pratio sam ga do kuće, saznao sam gdje živi. Par dana nakon toga sam uzeo pištolj i pucao mu u prsa kad je išao do škole.“
„Što niste ubili nasilnike?“
„Nasilnici se uvijek snađu u životu, draga moja. Ti znaju lagati i petljati sasvim dovoljno da se domognu vladajućih pozicija. Uzmi samo političare za primjer. Misliš da su njih tukli u školi? Da jesu, sad bi vjerojatno radili kao psiholozi ili bi pripovijedali neke motivacione bajke po školama, ne bi potkradali narod i davali dupe Americi i Rusiji. Ovaj dječak je bio nevin. Bio je nesretno izgubljen u zvjerinjaku. Bio je savršen plijen za tiranine svih dobi. Proždirali su ga. Čitao sam kasnije o njemu u dnevnim novinama. Majka je rekla da je bio divan slikar. Objavili su par njegovih radova tu. Mali je stvarno prekrasno slikao. I drago mi je što sam mu prekratio muke mnogo prije nego je uspio osvijestiti to da se njegovi snovi nikad neće ostvariti. Ne u zemlji kao što je ova.“
„Ovdje imam spisak svih njih. Siromašna djeca, manjine… Točno njih dvadeset sedam.“
„Da… Dvadeset sedam.“
„Jeste li se i u jednom trenutku osjećali loše zbog toga što radite?“
„Ne. Ne osjećam se ni sad loše zbog toga. Nemam razloga. Vlast je sve gora i gora, stanje u državi je jadno. Ovo je svijet bezdušnih grabežljivaca, a ta djeca su ga napustila još uvijek vjerujući u njegove nevinost i dobrotu. Učinio sam im uslugu.“
Brzo je zapisivala moje odgovore, neobično urednim rukopisom. Čekam da me pod stolom udari nogom. Vidim kako joj se kapljice znoja nakupljaju na čelu. Više nije sigurna, njena uloga je pred kušnjom.
„Kakav je osjećaj spasiti nekoga na takav način“, pitala je mršteći se i ponovno ulazeći u ulogu zavodnice.
„U početku je stravično. Stravična je ta svijest o tomu da te u ovoj zemlji samo smrt može spasiti. Kasnije sam se osjećao sve bolje i bolje. Mislim da svijet treba na ovo gledati kao na herojstvo, a ne zločin… Ti se mene sjećaš, je l’ tako“, pitao sam je.
Glasno se nasmijala grickajući vrh kemijske.
„Pa… Sjećam, naravno“, počela se kikotati kao da joj je neprijatno.
„Zašto si ovdje?“
„Znao si što se dešava u mojoj kući, slušao si svaki dan te pucnjeve, razbijanje čaša, slušao si vrištanje i plakanje, gledao si moju majku svaki dan kako šeta od ulice do vrata čekajući me iz škole sa tatinim kaišom u rukama. Svaki dan si mirno gledao mog oca koji odlazi na posao i ostavlja me s njom, gledao si me kako se sama udaram šakama dok ona viče da udarim jače. Gledao si me kako se skidam na prozoru, kako te molim da me uzmeš sebi na bilo koji način. Gledao si to sve i nijednom ti nije palo na pamet da i mene spasiš od tog zlog života!? Nijednom ti nije palo na pamet da zaslužujem da odem s ovog svijeta s još malo nade u očima“, govorila je u jednom dahu, vrhom štikle mi stiskajući međunožje.
Rukom hvatam njeno maleno stopalo i drugom rukom joj milujem listove. Ona se opire pokušavajući opet uspostaviti kontrolu, no suze je odaju. Počinje drhtati. Nastavljam joj prstima prelaziti preko listova dok uzdiše u agoniji.
„Palo mi je na pamet. Prvi dan kad sam te vidio kako hodaš u očevoj majici s modricama na licu i nogama. Znao sam da to nije zato što si radoznala ili nestašna. Nisam toliko glup. Isto tako nisam toliko glup da ne znam da ti ove igrarije zavođenja služe da se osjećaš sigurno. To si radila odmalena, meni, dječacima na igralištu, svom djedu i svim drugim muškarcima koji su te mogli nekako zaštiti od majke. Manipulirala si toliko prestravljeno da bih se slomio samo gledajući te, a kamoli dodirujući te ili ti čineći uslugu.“
„Zašto si dopustio da se to sve desi?“
„Jer netko mora nastaviti moju misiju“, odgovorio sam, a zatim namignuo.
Nogu je brzo privukla sebi. Sa stola je zgrabila notes i kemijske, a zatim ustala i krenula ka vratima. Njena ogoljenost postaje stvarna kao prije nekoliko godina. Ranjiva je pred mojim očima i ranjiva je pod mojim rukama. Ranjiva je kad god sam ja tu, jer to je ona. Uloga koju igra pada u ponor njene stvarnosti. Tu je, toliko bolno i mučenički opipljiva i tragična da se sva osjetila u meni svađaju oko toga koje prvo polaže pravo na nju.
„Znam da nisi došla po odgovore. Došla si po savjet“, dobacujem dok još uvijek stoji u mjestu. „U pravu si“, odgovara kratko, a zatim brzim koracima odlazi iz sobe.
Mihaela Šumić (1998, Banja Luka) završila je Opću gimnaziju Katoličkog školskog centra „Blaženi Ivan Merz“ u Banjoj Luci. Svoju poeziju je do sada objavljivala na nekoliko portala, uključujući i poeziju i prijevode na engleskom, španjolskom, portugalskom i hrvatskom jeziku. Prvu zbirku poezije, „Nekoliko sitnih uboda“ (Imprimatur, Banja Luka), objavila je 2020. godine.
Ovaj članak je objavljen u septembru 2020, u okviru temata TELO.
Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Proza.