Image default
Proza

Olga Gojnić Borilović, Vosak

Vosak

 

  1. No man is an island

   Postoje rasplamsavanja o kojima slabo govorim, uglavnom zato što ih se slabo sjećam. A rijetko mi naviru u misli jer sam u nekom trenutku (a to zacijelo mora biti trenutak srećan po moju dušu) odlučila da ih izblijedim, do nestanka. Vanpametno, željela sam da ti pišem. Pisma. Razglednice. Redove koje nose pikseli, koji plivaju iluzornim talasima – ali s porukom koja zaista i stiže na adresu. Ipak, savladala me je neopipljivost horizonata mogućnosti. Zaokupljena odabirom sredstva, negdje sam zagubila razlog.

U uvjerenju da je, ipak, neohodno da ti se obratim, pokušavam da u sebi pobudim volju da se još jednom otvorim. Mi smo degradacija osjećaja. Ljuštenje volšebnog sa srca smisla. Nezajažljivi u svojim težnjama, neumjereni u svojim pobudama, kao da vjerujemo u sopstvenu nepovrjedivost. Ovo gdje smo sad, to je neki limbo, provizorijum. Iz ovog se trenutka zaista možemo strmoglaviti u bilo šta. Ono za šta se molim, je samo da se ne sunovratimo u indolenciju. Sve ostalo se, čini mi se, može podnijeti.

Lako mi je za univerzum van nas. Šta ću sa ovim u nama? Mi smo neporecivost, i ne možemo nastavljati samorazaranje na međi ovosvijeta i onosvijeta.

Obrisala je ove redove. Ekran je zasijao, noseći davnu mudrost kao poruku.

No man is an island.

Kao pismo.

Kao opomena.

  1. Ples

Iskra: Nijesi osvojio slobodu.

Ikar:  Ali sam nadjačao koordinate realnosti.

Iskra: Čime?

Ikar: Voljom.

Zaogrnuti žamorom u kafeu, kao da su se gubili u izmaglici. Znala je da ju je neki dublji poriv doveo ovdje, ali ga sebi nije mogla objasniti. Vosak koji ih je spajao razvlačio se, olabavivši svako pero koje ih je moglo vinuti visočije. Ali, između mita i bajke o jednom odnosu, valjalo bi se vratiti trenutak i vječnost unazad, pa pokušati proniknuti u to koji je to plamen kome su se toliko primakli.

Sve van njihovih pogleda koji se stapaju u jedan, pretače se u magnovenje što ih nosi nazad, u budućnost koja se jednom već dogodila. Preplijetanje toplote i topline. Plesanje svjetlosti i sjenke. Uvezivanje udaha na platnu čežnje i dosanjanog. Zalijetanje u predavanje. Puls vatre. Reciprocitet udaha i izdaha. Mnogostrukost trenutka koji svoj ritam uzdahom umnožava. Razlivanje spektra boja u zenicama.

Koža se hladi, a otkucaji smiruju. Ikarov pogled, u raskoraku sa njenim, šeta po plafonu. Uporno traga za nečim, u zebnji da mu to nešto izmiče. Isti nemir od ranije mu se useljava u kosti, čineći njegovo tijelo i um pandemonijumom. Milimetri postaju nepremostivi.

  1. Zidine

Bilo je to proputovanje. Očekivala je prostranstva zelenog, slikovitost plavetnila, životodavno sazvučje prirode. Ničim sebe nije pripremila na zidine, na uzane hodnike, na obilje naglih skretanja i tegobnu svjetlost koja je prostoru davala iscrpljeni izgled. Tu je počelo.

Iskra: Preduzimanjem drakonskih mjera prema sebi, možemo oštetiti duše onih koji hodaju uz nas.

Ikar: Ako dopustimo da se usidrimo u plićak duhovne opresije, zato što je u jednom trenutku tako ugodno, rizikujemo da tako provedemo vjekove.

Iskra: Pozornost je jedno. Nezajažljivost je nešto posve drugo. Ako dozvolimo sebi da se, u zaletu bijesa, uskovitlamo u neprobojnu nepovrjedivost, rizikujemo da se sunovratimo i smrskamo, i da ostanemo u monstruariju zaborava. Ili, još tužnije, da postanemo mitom koji vjekovima vapi za svojim srećnim završetkom.

Bilo je to proputovanje. Očekivala je širinu koja bi bila antiteza nadvladanosti. Onaj neopipljiv, ali odista stvaran osjećaj da u njegovim grudima stanuje bura koja u svakom trenutku može da se razbukti, mogao je da je pripremi na ovakvo nešto.

Iskra: Naša sustizanja su ništa drugo do nova bježanja. Simulakrum stabilnosti. A opet, gledajući s ove strane duše, možda je upravo to artefakt prolaznog, te, stoga – neponovljivog.

Ikar: Prije bih rekao – manifest naše nesavršene prirode.

Kako ćemo, promišljala je, iz neodobravanja i nedovoljnosti, prolistati u sladostrasnu opijenost bivstvovanjem?

Iskra: Zar se nadaš epifaniji u inokosnoj slobodi? Zar to nije amorfno postojanje – preživljavanje?

Zidine. Uzani hodnici. Zagonetnost prostora, vremena i uma. Blaga svjetlost koja više skriva nego što osvjetljava. Tu se nastavlja.

Iskra: Zlehudo je samoizgnanstvo iz čijih ćorsokaka težiš da prkosiš. Tim činom ulaziš u mimohod sa satvorcima svoje sudbine. Uguravanjem sebe u nespoznatljivost, kao da se vraćaš u Platonovu pećinu. A tamo, sveukupnost života se rastače  u treperenja koja nam neće pružiti raznobojnu sliku.

Ikar: Groteskno je. Uokvireni smo. Na toliko stvari gledamo kao na sudbu ili slučaj, ni ne sluteći koliko nam je postojanje uslovljeno. Jesmo li dovoljno živi da bi jednom, možda, i mogli umrijeti?

Bio je to susret što nadrasta žamor u kafeu. Most od pogleda koji profetski oslikava već proživljeno proputovanje, starim koracima rađajući nova značenja.

Nakon toga su se smjenjivale nade i nedostajanja. Evocirajući razmjenu koja nadilazi ovostrano, znala je da treba poći. Ovog puta, Iskra je bila pronađena. U filmovima bi ovaj trenutak bio ples što ga ljube kapi kiše. Moglo bi to biti sunce što po zagrljaju ostavlja otiske purpura. Ali ovo ovdje, kod kapije, bila je čista apatija.

  1. Collis Isei

Iskra: Nijesi osvojio slobodu.

Ikar: Ali sam ojačao koordinate nedostajanja.

Iskra: Čime?

Ikar: Dušom.

Ikar: Moja se nedostajanja uvezuju sa tvojima. Nijesam ja naučio da se pomirim sa tim kako to da je u tvom viđenju svijet šansa, a u mom prepreka, i kako to da ga treba proživjeti, a ne preskočiti. Prečice nema.

Iskra: Možda ni ne treba da je bude. Nije svaki povratak u nevrijeme, ali ovaj možda jeste. Nije svaka žeđ za volšebnim neutaživa, ali ova možda jeste. U tvojim težnjama da nadjačaš, ti i jesi pobijedio, ali našu simbiozu.

Sanjala sam san. Hodali smo, baš kao onomad, baš kao sad. Pred nama je bio Tolos. Rekao si da si stubove zapravo ti postavio i da, ako se dovoljno odmaknemo, kad se sunčevi zraci tuda probiju – da se može prepoznati Koloseum. Ono što je mene isprva zbunilo, a kasnije i prestrašilo, jeste što u tom snu, u tom osjećanju – mi smo vidjeli dvije različite ideje. Jedno od nas je vidjelo vječni grad, a drugo je vidjelo borbu i krv.

Njegove su se zjenice širile kad mu se pogled spustio na slova otkucana na avionskoj karti. Trebalo je dešifrovati očigledno. Trebalo je zaustaviti nezaustavljivo. Da li to ona odustaje od prvog lica množine? Da li je moguće sada, nakon svih opustošenih nadanja, evocirati udruživanje koraka?

Ikar: Nećeš osvojiti slobodu.

Iskra: Ali ću iscrtati koordinate vječnosti.

Ikar: Čime?

Iskra: Dušom.

Osjećao je kao da mu neko polagano oduzima iskru volje. Kao da se njegova srž gasi, polako isušujući boje u sjenke. Ali, između bajke o jednom mitu i istorije jednog osjećanja, nije mogao da se sjeti u kom pravcu da načini ispravan korak. A svi putevi vode u Srž.

Kao da je mogla proniknuti u njegove misli (a vjerovatno i jeste, imajući u vidu vjekove koje je preživljavala u pokušaju da ga razumije) odgovorila je na pitanje koje se još nije ni izleglo iz ljuske preispitivanja i vaganja.

 

Iskra: Nije Krit, ali jesu masline i vino. Nešto slično, ali opet novo. No man is an island, ako ove riječi ikad zaista dopru do tebe.

Ikar: Zar Colosseo nije simbol izolacije na nekoj, rijetko spominjanoj, sli postojanoj, suptilnijoj osnovi?

Iskra: Zamisli Pitagorejce. Zamisli osnovni zakon univerzuma. Koja ti misao odzvanja? Jedinstvo. Tome leži priroda, to je lijepak koji spaja pero i kožu, to je ono što dozvoljava let. Ubuntu.

Moje su stope isuviše dugo prijanjale za tvoje ceste. Vrijeme je da pronađem ono čemu sve staze vode, i da tamo otkrijem svoj znak.

Na putu do Collis Isei je naumio da joj pokaže koliko griješi i koliko bi trebalo da bude na njegovom tasu vage što razlučuje ispravno od pogrešnog.

Grozdovi su vinom mirisali.

Posmatrali su lukove i proporcije. U mislima ga je svrbjelo ubuntu, i morao je otpočeti.

Ikar: Kad pogledaš raspored sjedenja, i ako imaš u vidu razlike i podjele tog doba (koje se u suštini ne razlikuju od separacija ovog vremena) shvatićeš moj bunt. Pogledajmo oko sebe. Usta punih jednakosti se pretvaramo da smo mesije svog doba, zanemarujući da smo do ove tačke u vremenu stigli upravo zahvaljujući različitostima. Da li je ovo mjesto gdje je čovjek sada dobro ili loše? Ostaje da se odživi.

Vazduh je, ipak, mirisao na srodnost. Iznad njih se protezalo Stvaranje Adama.

 

Iskra: Na koliko se sve načina svijetom provlači ovaj motiv kreacije, mora biti da je makar djelić toga vjerodostojan.

Ikar: Pukotina.

Sikstinska kapela je ćutala.

Iskra: U izobilju simbola, prvo na šta tvoje misli bacaju svijetlo je praznina? Eto, to je ono što me zbunjuje i razoružava, što koči svaki moj korak i prije negoli se na njega usudim. To tvoje racionalno, koje se prikazuje čak i onda kad za njega nema mjesta. Kako nijesi prvo uočio jednu ruku ispruženu ka drugoj? Ili Jedno, okrenuto Svemu?

Sikstinska kapela je vrištala.

Iskra: Ono što propuštaš da vidiš, nesvjesno ili namjerno, jeste da, na kojoj god da si tački sagledavanja stvarnosti, ti tu nijesi sam sebe postavio. Neke stvarnosti nijesmo sami osmislili, već su nam date u nasljeđe, isto onako kako smo dobili boju kože ili očiju. Tačno je, ovdje je postojala pukotina. Ali, postojao je i Mikelanđelo. Postoji stvaranje. A sad, ako uspiješ da se zagledaš duboko u svoje zenice, kaži mi – šta mi stvaramo? Jer, ako postojimo samo da oživimo jedan mit, dakle – da ponovimo istoriju, bila ona stvarna ili izmaštana (a obično jeste fiktivna) onda ja nasljedstvo tog mita odbijam.

 

Sikstinska kapela je jecala.

Masline su arijom mirisale.

Žubor fontane je donekle zaglušivao žamor kraj njih, dozvoljavajući im fokus na most koji su nanovo pokušali da sagrade. Tek poneko bacanje novčića bi im nakratko odlijepilo poglede podsjećajući ih na to koliko se čovjek na svom, sa kosmičke strane gledano, kratkom putu – oslanja na slučaj.

Iskra: Ja se, Ikare, plašim. Stoga moja odlaženja i vraćanja. Stoga bjesovi i ćutanja. Strah me je voska koji se otapa sa kičmenog stuba naše razmjene. A u ime čega? U ime ideje koja, dopola tačna, čak i nije naša, već nametnuta? Strah me je da ni sila kreacije nije toliko snažna da te odvrati od cikličnog ponavljanja jednog pada. A možda se, više od svega, bojim da, ako naše razmjene nestane, da će sa njom iščeznuti i poslednji trag humanog u sad već digitalizovanom svijetu. Da će nakon tog pada osjećanja postojati onako kako postoje hologrami.

Ikar: Trebao mi je izlaz, a prolaza nije bilo na vidiku. Zato sam prozreo, da jedini način da se oslobodim stega nametnutih neminovnosti, jeste da osmislim neki svoj put uvis. Da izrodim svoju slobodu.

Iskra: Zar ne primjećuješ da sve što smo stvorili da bi nam služilo, sada gospodari nama? Porušivši jedne norme i nužnosti ulazimo u novi zatvor, sa drukčijim pravilima. Pogledaj. Sve zamislivo nam je dostupno. Ali, čemu sve to, ako nam je pažnja iscijepana do te mjere da izbore niti vidimo, niti za njih marimo. Istrošene i ispražnjene volje, prolazimo pored svega što bi nas moglo usrećiti, kad bi umjeli da prepoznamo. Ne plaši mene tvoj pokušaj da izgradiš vertikalu u svojoj stvarnosti, već što njome zanemaruješ sve druge, moguće realnosti, a samim tim i moju. Artificijelno je odveć oko nas, a bojim se i u nama. Koliko smo u stanju da to prozremo i da se istom odupremo?

Di Trevi je poželjela.

Osjećala je kako joj snaga otiče. Vrtjela je novčić između kažiprsta i palca. A onda, kao da su neki vjetrovi u njoj promijenili smjer, izustila je: ,,Zamisli, toliko razvijanja sposobnosti, da bi se danas sapleli o isti kamen o koji bi se sapleli i prije par hiljada godina. Tada bi možda slomili lobanju. Sad nam se drobi srce.“

Novčić se u letu okretao oko svoje ose, prenoseći purpur sunčeve svjetlosti, upisujući poruku u svačije zenice. Niko od prisutnih nije vidio ovaj tren, ali je svaka ćelija u njihovim bićima znala.

Svi putevi vode u dušu.

 

  1. Poluostrvo

Postoje rasplamsavanja o kojima slabo govorim, uglavnom zato što ih se intenzivno sjećam. Vanpametno, nijesam želio da ti pišem – savladan neopipljivošću horizonata, htio sam da izgradim vertikalu koja bi nas zaštitila od utamničenja trivijalnostima.

Ja se, Iskra, plašim, da nikad zaista nijesmo u slobodi. Osjećam da uprkos, ali i zahvaljujući tome, nikad ni ne treba da prestanemo da hrlimo ka njoj. I dok god postoji to upozoravajuće pulsiranje, mi smo na sigurnom. Možda je upravo to znak da ne nestajemo. Postoji mogućnost da je čovjek poluostrvo, istodobno povezan sa svime, a opet svoj.

Na ovom proputovanju koje zovemo životom, gdje je čovjek titula, ili sjećanje, mi možda nijesmo osvojili slobodu, ali naš odnos, naša razmjena – jeste.

Sve je ciklično. Mitovi zadržavaju suštinu. Stvarni lavirinti su zapravo u umu. Pravi padovi su u srcu. Svi putevi vode u čovjeka.

Obrisao je ove redove. Ekran je zasijao.

Mi smo vosak koji vezuje volšebno za srce smisla. Mi smo neporecivost.


Olga Gojnić Borilović je rođena 07.11.1988. godine u Podgorici. Nakon Filološke gimnazije, završila je studije na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, odsijek za Engleski jezik i književnost.

Predaje u Internacionalnoj školi. Objavila je dvije zbirke priča, „Ester“ (2018), i ,,Fenix ex Pandora“, (2022).

Njene priče su objavljivane u OKF ARS (časopis za književnost i kulturu), kao i na Internet portalima: Fenomeni, Libartes, Vitraž, Pulse… Njena poezija na engleskom jeziku je objavljena u splitskom časopisu The Split Mind.

S radošću učestvuje na književnim večerima.


Budući da je Libartes neprofitna i volonterska organizacija, ukoliko možete i želite da podržite naš rad i finansijski, novac možete uplatiti kao mesečnu donaciju preko Patreona, ili na račun:

205-0000000270414-57 (dinarski, Komercijalna banka)

205-0070800051760-42 (devizni, Komercijalna banka) SWIFT/BIC: KOBBRSBGXXX

Hvala!

Related posts

Mirjana Đurđević, Ёлки палки

Libartes

Jagoda Nikačević – Triptih: Metamorfoze

Libartes

Senka Marić, Gravitacije