Via Appia
(Odlomak iz romana)
Piše: Emina Smailbegović
3.
O tome kako se Serenissima ne boji
svoje sudbine ili sjećanje na jedno
popodne s babom
Jeste li ikada prošetali Venecijom od trga Svetog Marka do venecijanskog arsenala brodova, zaobilazeći pritom rivu Degli Schiavoni? Riva je to koja danas odolijeva bahatim koracima nakinđurenih mladenki sa Dalekog istoka, koje, visokih čela i malih stopala poput onih Pepeljuginih, krajnje nespretno vuku svoje blještavo bijele vjenčanice pokraj svježeg psećijeg izmeta, komada kartonskih kutija i okrzanih čaršafa imigranata, koji zaklanjaju dotrajale pločnike rive. I dok nevjesta samouvjereno mjeri vlastitu vrijednost vrijednošću brilijantnih narukvica na svojim rukama, vjenčanica iz bajke se vuče i prlja, štiklice svako malo zapinju, ona kaska i zastajkuje, mladoženja se usiljeno osmjehuje, oznojenog čela i ruku, pridržavajući svoju već umornu suprugu, a fotograf žuri da spasi još jednu priču o velikoj ljubavi okrunjenoj u laguni. Ta duga i dosadna riva prkosi visokoj vodi poduprta, namjesto izvikanih hrastovih stabala, muljem u kojem se daju nazrijeti izgubljene leptir-mašne, štiklice, bidermajeri, par vjenčanih vera i poneki pokvareni fotografski aparati. Često to činim, naime pišem o stvarima koje sam želio izbjeći, jer se nisam kanio prisjećati gomila brbljivih, znojnih, sporih turista ili onih, pak, beznadežno zaljubljenih u Veneciju, koji se tu nanovo vraćaju svake godine. Želio sam, ali to nije bilo moguće, jer moja je memorija poput mulja ispod Serrenisime – čuva, dakle, opise i slike koje nikome ne trebaju, a niti će; pa zbog nje nisam uspio izbjeći čak ni na papiru ludilo kojim odiše glavna riva i zaputiti se ka Arsenalu, kao nečemu što vrijedi vidjeti u tom gradu, posve drugim putem. Uzmete li sa trga jedinu ulicu koja vodi pokraj Basilike Svetog Marka, preciznije Calle de la Canonica, za tili čas naći ćete se pred labirintom uličica u kojima se, ma kakve sebi orijentacijske sposobnosti pripisivali, neminovno morate izgubiti, jer čim zamaknete za trg, svi pločnici, sve fasade i zatvorene venecijane, naliče jedna drugoj.
Venecijanske su ulice danas osiromašene krađama i nebrigom, one si sliče zbog malaksalosti od usluga koje se trude ponuditi na svakom koraku, izmučene neprestanim smradom urina, site su Murano stakla i istih, jeftinih i tupih ljubavnih priča i romantičnih vjenčana koja se u njima svakodnevno odigravaju, a najviše od svega ne podnose vodu iz lagune u kojoj im jednolično i sivo prolaze vijekovi. One bi da vide neko drugo more, koje ima boju mora, da bude plavo, što plavlje, nikako nalik vodi u ovoj močvari – najplavlje plavo more na planeti. Jedna takva je i ulica Salizada Sant’ Antonin, opet mrtvi ćorsokak lagune s istoimenom crkvom na uglu, od čijeg je lijevog portala, pamtim da sam izbrojao, tek sedam koraka do trospratnice roze boje, u kojoj se, na drugom spratu, u ljeto 1915. rodila moja baba Lučija, kao treća kći nižeg oficira kraljevske mornarice. Jedne davne uskršnje nedjelje provedene baš u toj kući, gledao sam stojeći na trpezarijskoj stolici, jer sam bio isuviše mali da bih makar na vrhovima prstiju vidio ulicu, dvije crnokose djevojke s identičnim slamnatim šeširima, kako sjede na crkvenom pragu i suknji zadignutih iznad koljena upijaju prve zrake aprilskog sunca. Govorile su jezikom koji je nalikovao talijanskom i smijući se, svaki čas pokazivale svoje krupne biserne zube. Mislim da sam se tada prvi put zaljubio. U koju od dvije ne bih znao reći, jer nije bilo vremena, preduhitrila su me dva visoka momka pojavivši se niotkuda i pruživši djevojkama svoje ruke, a ove su ih bez oklijevanja prihvatile i izgubile se zajedno s njima u pravcu Arsenala. Prije nego su u potpunosti zamakle, primijetio sam kako im zadignute, suknje mnogo ljepše stoje, no baba me svojim prisustvom omela da o tome detaljnije razmislim. Sant’ Antonin, vidiš li je? Tu će bogomolju dokusuriti dugonoge strankinje sa dekolteima, ukoliko to ne uradi vrijeme samo od sebe, počinjala je baba još jednu priču o crkvama u gradu na vodi. Znaš, da budućnost naše lagune, nije u rukama rimskih gospodara života i smrti, znalo se to i onda, ali da nas čeka budućnost bez trgovine, zar je to iko mogao sanjati? Badoeri koji su podigli Sant’Antonin krajem šesto stoljeća od Krista naovamo, rekli su da je ona poklon Veneciji. Poslušaj babu, ona je bila spas njihovim debelim guzicama, jer šta je imućne gospare moglo natjerati da se mole bilo kojem bogu i da potraže oprost za basnoslovne gomile zlatnika koje im je donio njihov sumnjiv moral? Ti su prepredeni trgovci držali pola kvarta Castello kao privatni posjed, a njihove su duše bile prljavije od masne mantije pustinjskog monaha, i šta sad? Kome bi od njih palo na pamet da se pomoli ili sagradi crkvu? Svima, kada se nad njihovo imućstvo nadvije upitnik opstanka! Baš svima! Kako se vremenom obruč sačinjen od inkvizitorskih istražitelja i mučitelja stezao oko Serenissime, broj crkava u njoj je rastao, ali ipak bi se pročulo, nasmijala se, a njene zjenice bi se proširile od istinskog užitka koji joj je priča pružala, jer nije bilo načina da se sakrije taj bogohulni način života, a glasine o hereticima većim i od mrskih Turaka ne dospiju do ušiju kakvog vatikanskog poslanika. Šta se tu moglo popraviti? Slabo šta, jer Mlečani prosto nisu marili za propise, stvarajući svoj edenski vrt već na Zemlji, još odonda kad su ukrali Markove kosti iz aleksandrijske grobnice i položili ih tu dolje, gdje je sada bazilika, ona koja nipošto ne sliči na Sant’Antonin. Kako otužno izgleda! Gle! Ponovo sam promatrao crkvu, ili ono što je od nje ostalo, dok je baba pognuta nad sudoperom ispijala već, činilo mi se, petu čašicu grappe iz južnog Tirola. Uz visoki prag crkve na kojem su maločas sjedile strankinje, primijetio sam prašnjavo i očerupano lišće neke divlje trave, dok je pri dnu okomljenih zidova žućkasto-sive boje, rasla mahovina. I već se na prvi pogled vidjelo da ogromna željezna vrata godinama nisu otvarana, kao ni prozorska okna, zakovana do posljednjeg, debelim drvenim daskama. Znao sam od bake da je crkva iznutra osiromašena, da su na zidovima freske izblijedile ili su potpuno zakrečene, da je oltar pust s par prašnjavih cvjetova od plastike ostavljenih na njemu, i da hrpa otpadaka leži tamo gdje su nekada stajale klupe. Ipak sam volio da zamišljam njenu nepristupačnu unutrašnjost uvijenu u misterioznu gustu paukovu mrežu, poput unutrašnjost nekog davno ukletog i zaboravljenog zamka, iza koje se krije sjaj i blještavilo ikona, kakav ne bi stao ni u jednu crtačku bilježnicu, niti slikarsko platno na svijetu. Čuj, tvoja me prababa tjerala da čupam korov i metem pločnik na ulazu u ovu napuštenu pećinu, nastavljala je povlačeći dimove tek zapaljene kubanke. Da se umilim Bogu, valjda je to bila svrha. Jesam li ti rekla da je vodila porijeklo iz Pulje? Biće da jesam. Svakog smo ljeta, između dva rata, išli u njeno selo u kojem sunce napada ljude. Otac je nakon dva uzastopna boravka dolje odustao od ljetovanja i svake godine kao iskupljenje, slao boce najboljeg vina svojoj tazbini. Bolje od drugih razumjela sam tatinu odluku da ne ide u pakao koji je sunce uzrokovalo u ljetnim mjesecima, prosipajući svoj žar po bijelom puljskom kamenu i još uvijek se čudima kako to da mi, koji smo bivali u Pulji u augustu, nismo pretvoreni u pepeo. Svuda oko nas bila je pustoš, jer pod jačinom usijane lopte sve se topilo, raspadalo i nestajalo. Nas petero djece pridruživalo se domaćoj djeci u molitvama rano ujutro, moleći, valjda, da se ne pretvorimo u pepeo tog dana, a zatim bismo istu molitvu ponavljali i narednog jutra, i tako iz dana u dan. Moguće zahvaljujući našim ili molitvama naše majke revnosne katolkinje, ili ipak samo zato jer je to sudbina htjela, vraćali smo se kući bez opekotina višeg stupnja. A po povratku u voljeni grad, danima smo slušali istu priču: kako Venecija tako sićušna ima mnoštvo crkava, ali šta one vrijede ovom jadnom gradu kada su mahom zatvorene i zamandaljene, neke otkad su izgrađene, druge otkad je ovdje kročila Napoleonova noga; dok su u njenom gradiću sve bogomolje otvorene i ispunjene vjernicima. Tamo smo trebali odgajati djecu, Alvise, govorila je mužu, vi, ovdje, ste nikakvi ljudi, i sve dok vam jednom vaša slana voda ne dođe do grla, nećete doći pameti. Silno je željela da Venecija potone i ta joj se želja polagano ostvaruje, svi to već znaju, to da ćemo potonuti, potvrdno je klimala glavom sasuvši još jednu čašicu grappe niz grlo. Znali su to i oni koji su gradili prve kuće u laguni, znaš, ali nisu valjda gradili nešto u toj mjeri čudnovato kao ovaj grad, da bi ga olahko prepustili bilo kome, a kamoli svojim moćnim neprijateljima. Razumiješ li ti ovo? Godine će proći prije nego u potpunosti budem razumio babine polupijane monologe koje je moj mozak bezrezervno upijao, a tek kasnije ću spoznati da sam jedan od onih ljudi koji imaju vraški dobru memoriju, što za zdravlje može biti pogubno. No, dobro ili loše, u stanju sam se, između ostalog, prisjetiti svega što je baba izgovorila tog popodneva, kada je nakon uskršnjeg ručka djed prilegao, a moji roditelji se u gondoli otisnuli močvarnim putevima, ne bi li doživjeli ekstazu ljubavi, u, tvrde, najromantičnijem gradu na svijetu i time spasili svoj brak, kojem je rok trajanja isticao uskoro, ostavivši mene, osmogodišnjaka sa bakom alkoholičarkom, koja je, nakon pola sata ponosnog pripovijedanja slavne historije svojih predaka, našla prostora u gomili prljavog posuđa, te spustila svoju umornu glavu na stol i zahrkala.
Da dođete do Arsenala, dakle, treba proći ulicom Sant’Antonin na čijem se početku nalazi jedna napuštena crkva, a odatle su opet sve ulice nevjerovatno iste. I mada znam dosta toga, ne znam hoćete li na kraju naći put do Arsenala, stoga je možda i bolje da idete glavnom rivom, uvijek ispunjenom grajom prevarenih ljudi, jer u najugroženijem svjetskom spomeniku, Serenissimi, ne postoje razumom utvrđene granice moralno prihvatljivog i neprihvatljivog. Izabrali ovaj ili onaj put, svejedno ćete zastati i potrošiti malo bogatsvo na polupraznu okrnjenu šoljicu loše kafe. Šansa da iz Republike Serenissime izađete neopljačkani jednaka je šansi da balkanski fašisti izumru – dakle, teoretski postojana, a praktično neprimjenjiva. Pa ipak, šansa da se Venecija spasi od ljudskog nehata još je manja.
Čekao sam uz prozor do sumraka. Crnokose djevojke više se nisu vratile.
Emina Smailbegović – rođena je 1996. godine u Sarajevu. Srednju muzičku školu, odsjek klavir, završila je 2014. godine u Tuzli. Diplomirala je klavir na Muzičkom konzervatoriju Santa Cecilia Roma (2018.) kao stipendista vlade Republike Italije, a zatim i muzikologiju (2020.) na Univerzitetu La Sapienza Roma. U toku i nakon studija surađivala je sa rimskim operskim teatrom i muzičkim institutom pri Univerzitetu u Beču. Od 2020. godine je najmlađi doktorant na doktorskom studiju muzike (PhD) na Univerzitetu La Sapienza Roma. Autorica je romana Via Appia (Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2019.).