Pismo nerođenom djetetu
Piše: Oriana Fallaci
Onima koje se ne boje sumnje
onima koje pred sebe postavljaju
mnoga zašto
neumorno i po cijenu
da pate i umru
Onima koje se dvoume
pokloniti li život ili ga zanijekati
ovu knjigu
jedna žena
posvećuje
svima ženama
NOĆAS SAM SAZNALA da jesi, da postojiš: kap života izbjegla ni iz čega. Stajala sam razrogačenih očiju u mraku i odjednom se u tom mraku upalio blijesak sigurnosti: da, postojiš. Bilo je to kao da mi se u grudi zabio puščani metak. Srce mi je zastalo. I kad je ponovno zakucalo muklim udarcima, topovskim pucnjevima zbunjenosti, zamijetila sam da padam u ponor u kojem je sve nesigurno i zastrašujuće. I eto me sada ovdje, zaključane u strahu koje mi kupa lice, kosu, misli. Gubim se u njemu. Pokušavam shvatiti: nije to stah pred drugima. Ne brinem se o drugima. Nije to strah pred Bogom. Ne vjerujem u Boga. Nije to stah od boli. Ne bojim se boli. To je strah pred tobom, pred slučajem koji te otrgnuo ni iz čega da bi te pričvrstio o moju utrobu. Nikad te nisam bila spremna primiti, premda sam te dugo čekala. Uvijek sam se surovo pitala: šta ako ti se ne bi svidjelo roditi? Što ako bi mi jednog dana, dijete, predbacilo viknuvši: „Tko je od tebe tražio da me doneseš na svijet, zašto si me rodila, zašto?“ Život je velika nevolja, dijete moje. To je rat koji se ponavlja iz dana u dan, a njegovi sretni trenuci kratke su zagrade koje se plaćaju surovom cijenom. Kako mogu znati da te ne bi bilo pravedno odbaciti, kako mogu naslutiti da ne želiš biti vraćeno u šutnju? Ne možeš mi valjda govoriti. Tvoja kap života samo je čvor tek započetih ćelija. Možda to i nije život već mogućnost života. A ipak, dala bih ne znam što kad bi mi ti moglo pomoći nekim znakom, predznakom. Moja mama tvrdi da sam joj dala znak i zato me donijela na svijet.
Vidiš, moja mama me nije htjela. Bila sam začeta greškom, u trenutku tuđe nepažnje. I da se ne bih rodila, svake je večeri otapala neki lijek u vodi. Onda bi ga plačući popila. Pila ga je do one večeri kad sam se pokrenula u njenoj utrobi i ritnula se kako bih joj rekla da me ne odbaci. Upravo je prinosila čašu ustima. Odmah ju je odmaknula i njen sadržaj prosula na zemlju. Nekoliko mjeseci kasnije kotrljala sam se pobjedonosno na suncu, i ne znam je li to bilo dobro ili zlo. Kad sam sretna mislim da je bilo dobro, kad sam nesretna mislim da je bilo zlo. Ali, čak i kad sam nesretna, mislim da mi ne bi bilo drago da se nisam rodila jer ništa nije gore od ništa. Ja se, ponavljam ti, ne bojim boli. Ona se rađa s nama, raste s nama, na nju se navikneš kao na činjenicu da imaš dvije ruke i dvije noge. U biti, ne bojim se ni umrijeti. Jer ako netko umre znači da je bio rođen, da je izišao ni iz čega. Bojim se ničega, ništavila, nepostojanja, kad bih morala reći da me nije bilo, čak ni slučajno, čak ni greškom, čak ni tuđom nepažnjom. Mnoge se žene pitaju: zašto donijeti na svijet dijete? Zato da bude gladno, da mu bude hladno, da ga izdaju i vrijeđaju, da bude ubijeno u ratu ili nekom bolešću? Niječu nadu da će njegova glad biti utažena, njegova hladnoća ugrijana, da su mu vjernost i poštovanje prijatelji, da će živjeti dugo kako bi pokušalo izbrisati bolesti i rat. Možda imaju pravo. Ali, treba li više voljeti ništa nego trpjeti? A ja, čak i u razdobljima kad plačem nad svojim neuspjesima, razočaranjima, ljutim bolima, zaključujem da je bolje izabrati patnju nego ništa. I ako to proširim na život, na dvoumlje: roditi se ili ne, naposljetku ću viknuti da je bolje roditi se nego ne roditi se. Ipak, je li dopušteno nametnuti takvo razmišljanje i tebi? Zar to nije kao da ću te roditi zbog sebe i gotovo? Ne zanima me da te donesem na ovaj svijet zbog sebe i to je sve. Tim više što te uopće ne trebam.
NISI SE RITNULO, nisi mi poslalo odgovore. A kako bi i moglo? Tek odnedavna si ovdje: kad bi zahtijevala od liječnika da potvrdi, podrugljivo bi se osmjehnuo. Ali, donijela sam odluku o tebi: rodit ćeš se. Odlučila sam pošto sam te vidjela na fotografiji. Nije to bila baš tvoja fotografija, razumije se, već nekog neodređenog zametka od tri tjedna, objavljena u nekom listu uz reportažu o postanku života. Dok sam je promatrala, minuo me strah: istom brzinom kojom me obuzeo. Bio si nalik na neki tajanstveni cvijet, na prozirnu orhideju. Na vrhu se nazirala neka vrst glave s dvije izbočine koje će postati mozak. Nešto niže neka vrst udubine koja će postati usta. Nakon tri tjedna gotovo si nevidljivo, objašnjavao je potpis. Dva milimetra i po. A ipak u tebi raste nagovještaj očiju, nečeg što je nalik na kičmu, na živčani sustav, na želudac, na jetru, na crijeva, na pluća. Tvoje je srce već uobličeno i veliko: u razmjeru, devet puta veće od mojega. Crpe krv i pravilno kuca od osamnaestog dana: zar bih te, dakle, mogla odbaciti? Zar je važno jesi li se začelo slučajno ili greškom? Neki tvrde da u početku nije bilo ničega osim velike tišine, duboke nepokretne tišine, onda je izbila jedna iskra, trzaj, i ono čega nije bilo, bi. Nakon prvog trzaja uslijedili su drugi: sve nepredvidljiviji, sve nezamišljiviji, sve nesvjesniji posljedica. I među tim posljedicama propupala je jedna ćelija, i ona slučajno, možda greškom, odmah se umnožila u milijune, milijarde, a onda su nastala stabla i ribe i ljudi. Vjeruješ li da je nekoga mučilo dvoumlje prije eksplozije ili prije ćelije? Vjeruješ li da se pitao hoće li mu se to svidjeti ili ne? Vjeruješ li da se brinuo za svoju glad, svoju hladnoću, svoju nesreću? Isključeno. Ako je netko i postojao, npr. Bog koji bi se mogao usporediti s početkom početka, onkraj vremena i onkraj prostora, bojim se da se uopće ne bi brinuo o dobru i zlu. Sve se zbilo jer se moglo dogoditi, dakle moralo se dogoditi, prema sili koja je bila jedina zakonita sila. Isto to vrijedi i za tebe. Prihvaćam odgovornost za izbor.
Prihvaćam je bez sebičnosti, dijete: donijeti te na svijet, kunem ti se, nimalo me ne zabavlja. Ne mogu sebe zamisliti da hodam nabujale utrobe, ne mogu sebe zamisliti kako te dojim i umivam i učim govoriti. Žena sam koja radi i imam mnogo drugih obaveza, poslova: već sam ti rekla da te ne trebam. Ali ipak ću te i dalje nositi, svidjelo ti se to ili ne. Ipak ću nametnuti silu koja je bila nametnuta i meni, i mojim roditeljima, mojim djedovima, djedovima mojih djedova; sve tamo do prvog ljudskog bića koje je na svijet donijelo ljudsko biće, svidjelo mu se to ili ne. Da mu se (onome ili onoj) ponudilo pravo izbora, vjerovatno bi se prestrašilo i odgovorilo „ne, ne želim se roditi“. Ali nitko ga nije pitao za njegovo mišljenje i tako se rodilo i živjelo i umrlo, pošto je na svijet donijelo drugo ljudsko biće, kojemu nije dopustilo da izabere, i ovo je učinilo isto, uvijek jednako kroz milijune godina do danas, i svaki put je to bila sila bez koje ne bismo postojali. Samo hrabro, dijete. Misliš li da sjemenki nekog stabla nije potrebna hrabrost kad probija zemlju i klija? Dovoljan je dašak vjetra da ga odvoji, dovoljna je šapica miša da ga smoždi. A ipak ono klija i ne popušta i raste sijući novo sjeme. I postaje šuma. Budeš li mi jednog dana dobacilo: „Zašto si me donijela na svijet, zašto?“ – odgovorit ću ti: „Učinila sam ono što čine i što su činila stabla milijunima i milijunima godina prije mene, i vjerovala sam da činim dobro.“
Važno je ne promijeniti namjeru kad se čovjek prisjeti da ljudska bića nisu stabla, da je patnja ljudskog bića tisuću puta veća od patnje stabla jer je svjesno da nikome od nas ne koristi postati šumom, da sve sjemenke stabala ne rađaju stabla: u velikoj većini odu u tutuanj. Takva nagla promjena mišljenja je moguća, dijete: naša logika puna je proturječnosti. Tek što ustvrdiš jedno, već vidiš suprotno. Pa možda i zamijetiš da je ono suprotno isto toliko vrijedno kao i ono sto si ustvrdilo. Moje današnje rasuđivanje moglo bi se začas okrenuti, dok pucneš prstom. Zapravo, to je, evo, ovako: već se osjećam zbunjenom, smetenom. Možda zato jer se ne mogu povjeriti nikome drugome osim tebi? Žena sam koja je odlučila živjeti sama. Tvoj otac nije sa mnom. I ne žalim, premda od vremena do vremena moj pogled traži vrata kroz koja je izišao, svojim odlučnim korakom, a da ga nisam zaustavila, gotovo kao da više jedno drugome nemamo što reći.
Preuzeto iz: Znanje, Evergreen, Zagreb, 2009.
Preveo: Ladislav Grakalić
Uredio: Davor Uskoković
Oriana Fallaci (1930 – 2006) – talijanska novinarka, spisateljica i jedna od najznačajnijih novinarskih intervjuistica. Sarađivala je sa najprestižnijim talijasnkim i svjetskim novinama (L’Epoca, Il Mattino, New York Times, Look…) Poznata je i po izvještavanju sa rizičnih i ratnih područja (Vijetnam, Pakistan, Kambodža…), te nizom intervjua sa poznatim svjetskim ličnostima. Neke od njenih knjiga su: Intervjuu s poviješću (Intervista con la storia, 1974), Nepotrebni spol (Il sesso inutile, 1961), Ništa i amen (Niente e cosὶ sia, 1969), Inšallah (Insciallah, 1990). Jedno od njenih najpoznatijih djela jeste Pismo nerođenom djetetu (Lettera a un bambino mai nato, 1975) u kojem opisuje vlastitu tragediju i agoniju pobačaja.