Image default
Proza

Romana Jadrijević Lozančić, Paulja tadulja

Paulja tadulja

Oko je lijevom stranom gledalo na kuhinju, a desnom na boravak. Nastalo je pred koji mjesec kad je na tavanu progorjela drvena međukonstrukcija pod vatrom povrh koje su se sušili pršuti. U kuhinji je baka miješala juhu od teletine, kapule i mrkve. Uz strop se vukla para i pronosila mirise kućom. Djed je sjedio na kauču kraj vanjskih vrata; boravak je služio i kao hodnik i kao ulazni prostor. Ispred sebe je na stolici držao komad raširenih novina i nad njim trijebio krumpire za pomfrit. Jezik je malo isplazio i vrh mu uhvatio sjekutićima. Lice mu je bilo crveno i orošeno, izgledao je kao jabuka premazana voskom.

Baka je ostavila juhu da se krčka i promatrala ga s kuhinjskih vrata. Pogrbljenih ramena, kršila je prste i polako mu prišla.

„Matane, lipo si ih očistio.” Kad joj nije odgovorio, stavila mu je ruku preko ramena. „Milo moje”, tepala je.

Djed se ukočio. Zgrabio ju je za podlakticu i gurnuo. Izgubila je ravnotežu i bila bi pala da se nije uhvatila za stol.

„Odnija te đava crni, pušti me na miru, đava nek’ te nosi, crkla dabogda!” Nastavio je vikati, a baka se, bez riječi, bez glasa, povukla za štednjak.

Spustila sam se iz potkrovlja kad su se ružne riječi pretvorile u mumljanje. Strugač mu je ispao iz ruke dok sam bila na ljestvama, a on me nije vidio.

„Pere! Jeben ti boga, šta si mi ovo dala? ‘Vamo dolazi, šta je ovo, ščin ću sad gulit’ kumpire? Jebi boga Isusa, zveknuta tako.”

Pljucao je dok je vikao, ali se nije dizao. Obrve su mu se skupile, oči stisnule, a iz razjapljenih usta sjali umjetni zubi.

Kad me ugledao, odmah je umuknuo i nasmiješio se, onako iskrivljeno, napola.

„Dođi, srce didovo, nije did na te mislio”, mamio me, tapšući se po koljenu.

Nije mi bilo jasno kako se tako brzo promijeni, kao da postoje dva djeda. Nisam mu sjela u krilo. Ovaj mi se djed nije sviđao.

Tih dana djed često nije mislio na mene. Skrivala bih se iznad njega i zamišljala kako hvatam njegove riječi i puštam ih među crjepove u nebo da ih bura odnese. Njegov je bokal stalno bio pun, a onaj glasni djed preuzimao pozornicu.

Drag mi je bio jedino u ona jutra kad bi mi napravio jaja na paulju tadulju, polako pečena, razmućena s malo ulja, predivno mekana i sočna. On i ja bismo podijelili doručak, ali je uvijek meni davao da kruhom postružem pahulje s ruba tave. Onda bi se spustio u podrum, po kvasinu, i ne bi ga bilo do podne, a ja bih se svaki put pitala što je to tako teško u pretakanju iz bačve u bokal. I kad bi ga donio punog, nikad ga nije davao baki za salatu, nego bi ga iskapio da stigne po još jedan prije ručka.

Mama je stalno radila. Viđali smo je svako drugi dan i za vikend. Putovala je u Bosnu i Hercegovinu i natrag, po tri sata u jednom smjeru, i bilo joj je naporno tako ići svaki dan. Spavala je tamo kod dobre obitelji, u velikoj kući od toplog drva, s boravkom i kuhinjom na donjem katu i sobama na gornjem. Povela me jednom sa sobom, da vidim gdje boravi kad nije sa mnom.

„Kad pozdravljaš, ne smiješ reći dobar dan, inače će svi znati da si iz Hrvatske”, upozorila me prije nego je upalila starog zmaja, Ladu Nivu, za koju kažu da može ispenjati što ni traktor ne može. „Nije to ništa loše što smo mi odavde, ali rat je tek završio i ljudi su još… I kad dolaziš i kad odlaziš, pozdravljaš sa ‘Zdravo!’ Je li jasno?”

Kimnula sam, iako je nisam dobro razumjela. No, strah je obojao njene riječi i nijednom nisam pogriješila. Pri svakom njenom povratku, vrisnula bih:

„Dobar dan, mama!” znajući da joj ga nedostaje. Iako nije bilo loše ni biti zdrav.

Ona je znala koliko dugo već želim macu. Ne jednu od onih što bi bile unutra-van, nego pravu, kućnu princezu. Jednom se tako vratila s bosanskom plemkinjom sivo-crnih šara, ali ne onih običnih, već debljih i tanjih, uvijenih i zavijenih, tako neobičnih da ih nitko takve nije vidio.

Lady Puma je spavala sa mnom u krevetu i grijala mi nos dok je bura pronalazila pukotine u pur pjeni oko prozora. Penjala se na tavan kad i ja da zajedno gledamo baku kako mijesi tijesto za pecipale. Najdraže su mi bile s njenom marmeladom od šljiva, a macana je voljela komadiće krvavice koji bi djedu pali na pod.

On nije volio što je ona s nama. „Mačke su za lovit’ miševe i gonjat’ kokoši, nisu za glumit’ kušin!” Ali ja se nisam dala. Branila sam svoju Lady i njene uboge kosti i smišljala kako je zadržati unutra kad dođe proljeće.

Počele su mačkare. Oko je bilo zakrpano i slijepo, mama je odlazila i dolazila, baka kuhala i šila, djedov se bokal punio više puta dnevno, a mica maca se udomaćila. Umačkarala sam se u vilu: ogrnula sam staru plahtu oko sebe i vijorila rubove kao da su najfinije halje satkane od srebra punog Mjeseca. Onako kako sam ih zamišljala kad bi baka pričala o vilinskom kolu, okrugloj livadi na vrhu šumovitog brežuljka, gdje bi vile u svijetlim noćima plesale u krug, rasplelih kosa i lakih koraka.

Taj je dan bila povorka. Skupilo se selo da odagna zimu i zazove sunce za dobre usjeve. Na čelu su bili mlada i mladoženja, za njima svita, a oko njih babe i didi. One prve nisam ni gledala, zadnjih se trebalo čuvati. Didi su skakali da bi im zvona dobro odzvanjala i nisu gledali kuda će i na koga. A babe bi se zaletjele baš u nas djecu, vičući i režeći, i posipale nas lugom, onako za sreću. Iako mi nije bilo jasno kako oni tako strašni mogu donijeti išta dobroga.

A mama mi je baš dan prije oprala kosu. Jedna je baba krenula prema meni, a meni se nije dalo opet u kadu, pa sam pobjegla u pojatu i zakračunala vrata da me se ne dohvati.

Možda mi je tada sreća utekla ili mi se Morana osvetila. Iz dna pojate, tamo gdje smo čuvali krumpire, čuo se djedov glas:

„Šporka mačketina, ti ćeš meni srat’ po podu, jeben ti sunce da b’ li ti jeben, ni miševe ne lovaš, samo se toviš, kojeg ćeš mi kurca taka…”

Kroz tminu je doprlo sitno krckanje i jedan tihi mjauk. Na vratima se ocrtala djedova široka silueta s mlohavim tjelešcem u ruci. Zastao je samo na tren kad me vidio i pokazao bokalom na Lady: „Pala je i slomila se. Nema ti je više.”

Odnio ju je sa sobom, a ja sam sjela na pod i zavrištala. Pola se povorke sjatilo, a za njima mama. Zatvorila im je vrata u znatiželjne poglede i pala na koljena preda mnom. Posegnula je i obrisala moje suze i slinu.

„Milo moje, sve će biti dobro.” Nije me pitala što je bilo.


Romana Jadrijević Lozančić, rođena u prošlom stoljeću u Dalmatinskoj zagori. Tvrdoglava kao i stijene po kojima hoda. Puna suza kao krš vode, što razigrane, što teške. Na kamenu više ne živi, ali mu se rado vraća. More je njena nova ljubav.


Autorka naslovne fotografije: Magdalena Blažević

Povezani članci

Saša Radonjić – Kratko putovanje ka večnosti

Lana Bastašić, Kako preživjeti generaciju

Ljiljana Pticina, Nedostojni samoubica

Ostavite komentar