Image default
Proza

Ian Paligorić, Hiraeth

Hiraeth

„Kažu za djeda da je siroče.”

Kapi kiše povlače se natrag u izblijedjelu maglu pod svitajućim suncem; za sobom ostavljaju miris mlade trešnje i zemlje. Svoje zadnje dane djed provodi sjedeći na verandi, gubeći misli u pogledu na more golih zelenih velških brežuljaka i par rozih trešanja u dvorištu. Ne priča puno. Nema ni s kim, osim s unukom Natashom. Dvije crne ovce: jedna ostavljena sama, druga pobjegla da pomogne prvoj dočekati svoju sudbinu.

„Djede, jesi vidio što sam baki donijela?”, sjedne pored njega, gledajući lijevu trešnju.

Uho mu se trgne, no pogled na unuku kasni. Rumeni obrazi, ruzinava kosa i jarko plave oči. Je li to Natasha, ili njena baka; je li već dočekao svoju sudbinu, ili je još iščekuje. Natashina razdrapana bijela majica s likom Johnny Rottena ga vraća u stvarnost. Prati njene oči i vidi postavljen cvijet kod trešnje.

„Bakin najdraži?”

Vatreni ljiljan. Poklon dostojan kraljice. Djed grabi štap te se podiže, održavajući ravnotežu na odmoglim nogama. Natasha mu ponudi ruku, te se spuste do groba. On zastane iznad, zaboravljajući na svu bol i osvrne se na drvo.

„Znaš zašto smo posadili trešnje ovdje?”

Digne obrve i pogleda ga..

„Prije četrdeset godina, kad smo došli, posadili smo džakarandu. I borili smo se da uspije. No nisu zime ovdje dopustile da preživi…” zagrli je i dovrši: „Puno toga nije dopušteno da preživi.”

Vraćaju se put verande te opet sjednu. Djed duboko udahne kroz nos. Vid mu je tmuran; sluh slab. Bol nadjačava osjet, no njuh ga još služi. „Zaboravio sam miris tog drveta…” pa gleda trešnjine cvjetove. „Ali sjećam se boja cvjetova. Plavo. Ljubičasto. Na momente rozo.”

„Slično?”

„Slično.”

Zavlada tišina, no misli su im uzburkane. Natasha glavom naginje naprijed prema djedu, no zastaje.

„Pitaj.”

Progutavši knedlu u grlu, tiho upita: „Zašto otac govori one stvari za tebe? Je li istina?”

Magla pred brežuljcima se izgubila, a sunce na dubokoj visini vlada. Zakopana u pijescima vremena, djed užurbano lovi sjećanja. Sav blijed u mokroj hladovini, hvata zeleno i zlatno. Blizu je, ali dalje mu izmiče.

„Čula si što govore za mene.”

„Ne vjerujem im ništa!”

„Natasha… Istina je što sam radio.”

„Ali…”

„Proveo sam desetljeće u borbi za ono što je moglo biti. U borbi protiv štakora. I danas ti isti štakori koji su nas izdali su izdali i vlastiti narod. Ali tvog oca nije briga. Zato me i zove rasistom. Kriminalcem.”

„Činio si one stvari?”

„U ovom svijetu sam ono kako me nazovu. U drugom svijetu sam heroj.”

„Koja je razlika?”

„Isto činim bilo kako bilo.”

Osluškuje šapat vjetra. Samo djed čuje kako taj vjetar nosi sa sobom zveckanje potoka, pjev ibisa, rik lavova. Brežuljci i sunce pred njim se gube; njemu poznato zeleno i zlatno postaje jasnije.

„Znaš da smo ih baka i ja nagovorili da ti daju to ime?”

„Nisu mi to nikad rekli.”

„Rekli smo da je to rod. Zato su i prihvatili. Možda mala Natasha nije bila krv, ali je bila naša. Makar na samo šest ipo mjeseci, bila je naša.”

Svojoj unuci djed ustupi prvi par suza. Iz zacakljenih očiju, one teku niz naborane obraze. Kroz njih nakratko vidi odraz braće u savani. „Ndhluvu! Bredenkamp!” zove ih.

„Pamwe chete!

„Što to znači?”

„Svi zajedno!”

Zelena i zlatna ga obuzme. U trku, svak noseći slavne kratke gaće i komad metala četiri ipo kile teškog, oni se odazivaju. Djedu se zgrče ruke, poprimajući osjet desne ruke slobodnog svijeta. Gmiže po prašini i grmlju, daleko ispod u Afričkog sunca u zaboravljenoj domovini.  U srcu  pukotina, jer ono što Natasha nikad neće znati je da se borio znajući da Rodezija neće pobijediti.

Za siročad poput djeda, velšani imaju riječ.

Hiraeth.

On se svom domu napokon vratio.


Ian Paligorić – gazi drugu polovicu dvadesetih, živio, studirao i radio u po belom svetu od 2015., a od 2019. je opet u Hrvatskoj. Bavi se marketingom (gdje je iznimno važno pisanje), no napokon se odvažuje pri ostvarivanju svog dugogodišnjeg sna: pisanju sci-fi serijala. U međuvremenu, počinje češće kreativno pisati i tu i tamo pojave se priče poput Hiraethkoja se dotiče nikad zacijeljenih pukotina.

Autorka naslovne fotografije: Magdalena Blažević

Povezani članci

Ana Marija Grbić, Ptice beže iz predgrađa

Marija Kosovskaja, Sanduk

Hermann Broch, Vergilijeva smrt (odlomak iz romana)

Ostavite komentar