Bengalska smokva
Trudili smo se da budemo organizovani, tako nam se činilo da smo uspješniji i da nam vrijeme na prolazi uludo. Vrijeme, u kojem zaludni nisu dobrodošli, prihvatili smo kao dokaz da smo uklopljeni. Očajnički pokušaj kontrole nad životom kojim nismo bili zadovoljni. Ko se ne prilagodi, otpada, tako ide prirodna selekcija, ubjeđivao me Filip.
Poslije jednog posla odlazila sam na drugi. Puno radno vrijeme, pa pola radnog vremena. Osam sati, plus četiri, plus prevoz. Deset sati preostalog dana bilo je lakše potrošiti nego šesnaest. Obaveze. Obaveze. Važno mi je bilo da ne razmišljam. Rad. Okupacija. Terapija. Alkohol. Poneka tableta. Mnogo alkohola vikendom. Sranje je počelo mnogo prije nego što sam ga postala svjesna. Mislila sam, proći će. PMS. Promjena vremena. Kriza srednjih godina. Tranzicija. Deset godina braka bez djece. Upozorenja su stizala. Snovi. Košmari. Ludilo. Strahovi su postali nepodnošljivi, a kulminirali su kada sam zamolila Filipa da me ne sahranjuje u sanduku i nipošto ne ostavlja na groblju. I ranije sam bila klaustrofobična, ali nisam računala na pružanje pipaka do zagrobnog života. Morao je da obeća da će me kremirati, a urnu držati u stanu, da me neće ostaviti samu zatvorenu na nepoznatom i pustom mjestu. Mračnom i hladnom.
Jednom mi je rekao da ličim na bengalsku smokvu. Mislila sam da je kompliment, dok nisam saznala da je daviteljka. Nisam željela da bude drvo koje ću ugušiti. A nisam znala kako drugačije da živim nego da se grčevito držim za njega.
Udomili smo psa, po savjetu terapeuta. Dala sam otkaz na jednom poslu. Više vremena za Filipa i mene. To sam željela. Da nadoknadimo propušteno. On je želio da ponekad putujemo kako bismo vidjeli druge kontinente. Kulturu. Hranu. Običaje. Da postavimo fotografije na društvene mreže, izgradimo stil života koji poručuje: pogledajte kako dobro žive parovi bez djece. Uvjeravao me da je moguće, da nismo jedini i ukazivao na prednosti.
Ubrzo je došao moj oporavak. Nadala sam se da ćemo živjeti bolje, opuštenije, i da ćemo prihvatiti ono što moramo. Ali, potom je stigao razvod. Normalan, ako takvi uopšte postoje. Mislim da je jedva dočekao da budem dobro kako bi me otresao kao nametljivog insekta. Ostali smo u kontaktu. Željeli smo da nam ne propadne ostatak života, da probamo nešto novo i drugačije, svako za sebe. Zapravo, ovo su njegove ideje koje sam prihvatila. Ostavio mi je stan da me ućutka, vjerovatno. Kao da smo napravili prećutni sporazum ako ne uspijemo ovako da ponovo možemo da se spojimo, kad ostarimo. Ili sam se tako tješila.
Uvijek su mi išli na živce ljudi koji su nastavljali da uspješno komuniciraju poslije razvoda. Htjela sam da ih pitam koji klinac su se razvodili. Na svom primjeru sam shvatila da je strah taj koji drži konce i tjera na laž.
Niko ne laže tako dobro kao onaj koji želi da te pojebe i ode. Takvih je poslije razvoda bilo nekoliko. I onaj koji pokušava da ti proda preskup turistički aranžman. Nisam imala dovoljno novca za putovanja. Željela sam da vidim Vijetnam. Možda zbog bengalske smokve, a možda zbog potrebe da napokon nešto uradim sama. S Filipom su otišle mogućnosti skupih putovanja. Mogla sam da posudim novac od njega da mi to nije bilo ponižavajuće. Umjesto toga, otkrila sam couchsurfing. Nisam mogla da zamislim da ću putovati sama. Ali, već se dogodilo da sam sama, a to isto nekad nisam mogla da zamislim.
Noć prije polaska, sanjala sam da sam ušla u prodavnicu odjeće i vidjela prelijepu haljinu. Baš mi se dopala, ali je nisam kupila. Proganjale su me misli o njoj. Ali neko je bio brži. Odlučniji. Bio je ono što ja nisam. Uznemirila sam se, ali sam ponovo uspjela da zaspim. Protumačila sam san kao propuštenu priliku, a baš sam se trudila da ne zažalim kad ostarim. Sljedeći san je bio još gori. Hodali smo, Filip i ja, odjednom se tlo pod nama pretvorilo u živo blato. Počeli smo da propadamo. On je uspio da se izvuče, a ja sam potonula. Govorio mi je da ne paničim, da se opustim, da je slično kao voda, postoje ljudi koji znaju da isplivaju iz blata, ovo sam posljednje čula.
Kad sam prestala da koristim antidepresive, ljekar mi je rekao da imam zalihu serotonina. Pitala sam ga koliko će dugo trajati, odgovorio je da se to ne može precizno izračunati, ali je tvrdio da bar nekoliko mjeseci hoće. Prvi put sam, tog jutra, dok sam čekala taksi da me vozi do aerodroma, osjetila da sam potrošila zalihe. Pripisala sam te misli anksioznosti zbog putovanja u nepoznatu zemlju i činjenici da nikad nisam putovala sama.
Po dolasku sam se uputila na adresu koju sam dobila od Vijetnamke po imenu Ha, kod koje je trebalo da spavam, ali nje nije bilo tamo. Niko na ulici nije govorio engleski. Pomislila sam da su me izbjegavali i da nisu htjeli da govore, jer sam, sasvim sam sigurna, izgledala izbezumljeno. Zastrašujuće. Nisam kupila mapu grada. Ranac je bio pretežak. Saobraćaj haotičan. Bučan. Gust. Gomila jurcajućih skutera. Sjetila sam se sna. I dobila napad panike, prvi nakon razvoda. Srce mi je jako lupalo. Mislila sam da je srčani udar. Talasi neobjašnjive energije su se kretali tijelom od stopala do glave, prvo sporo, zatim sve brže i brže, povremeno mijenjajući smjer. Gušila sam se, možda čak i izgubila svijest, jer sam kasnije, dok sam pokušavala da sklopim kockice, shvatila da mi nedostaju neki dijelovi. Ne znam ko mi je donio bocu vode. Popila sam više od pola prije nego što sam počela da razmišljam da li je provjerenog brenda, kako su mi savjetovali skoro svi na forumu.
Već je uveliko bio mrak kad sam nabasala na neki neugledni motel. Platila sam prenoćište i ušla u sobu očekujući kakav-takav komfor s obzirom na cijenu. Jedino dobro je bio bežični internet. Soba je bila nalik na bunker. Svega dvaput u životu sam čula da je neko stanovao u sobi bez prozora. Prvi put od drugara koji je studirao istoriju i živio s još jedanaest ljudi u studentskom domu u dugačkoj sobi. Vjerovatno su adaptirali hodnik, nisam imala drugog objašnjenja. Drugi put mi je prijateljica, koja je radila kao sezonski radnik, pričala o sobi bez prozora u kojoj je spavala s tri žene. Jedna je hrkala, druga ustajala u wc na svaka dva sata, a treća telefonirala ljubomornom mužu cijele noći.
Znojila sam se. Nisam mogla da udahnem, kao da su sa mnom dijelili vazduh svih jedanaest studenata i tri nepoznate žene. Soba je imala prozor, ali kao da i nije, jer nije mogao da se otvori. Ili ja nisam umjela.
Ustajala sam i tuširala se dvaput tokom noći. Jedva sam čekala da svane da uđe malo svjetlosti. Odlučila sam da se prvo javim Filipu, a potom da napišem najstrašnije optužbe couchsurfingu za prevaru decenije koja se, navodno, ne dešava nikad, ili gotovo nikad.
Bilo je deset ujutro po vijetnamskom vremenu kad sam pozvala Filipa. Pokušavao je da me smiri. Pitao da li sam u kontaktu s još nekim ljudima i mogu li da pokušam da pronađem novi smještaj. Zvučao je zabrinuto. Nismo dugo pričali. Rekao je da mora da prekine. Učinilo mi se da sam čula ženski glas. Zamislila sam zgodnu plavušu, golu u njegovom krevetu, i osjetila ljubomoru. Prvi poriv je bio da ga zovem ponovo i glumim bespomoćnost, u stvari nisam ni morala da glumim, ali sam se predomislila.
Ha je pozvala dok sam se spremala da napustim sobu. Uzbuđeno je govorila, pola nisam razumjela. Danas je otvaranje njene izložbe Most između života i smrti, zvala me je cijelu noć, bila sam nedostupna, objašnjavala je. Otišla je do galerije, zato smo se mimoišle. Možda je lagala, možda je bila izgubljena. Nisam imala propuštene pozive, ali ni snage da raspravljam o tome. Bilo mi je važno da je sada tu. U jedanaest me je sačekala ispred motela. Još je ljepša uživo. Imala je oko pedest godina. Živjela je sama u malom stanu koji je više ličio na atelje. Ostavile smo ranac i krenule prema galeriji.
„Žao mi je što mladim ljudima moram da se izvinim zbog svojih godina i činjenice da starost postoji. U Kini starenjem stičete ugled, mlađi ljudi se prema starijim odnose s poštovanjem i traže savjete”, rekla je, između ostalog, obraćajući se prisutnima koji su bili veoma mladi.
„Čega se plaši savremeni čovjek?! Nepostojanja ili izostanka svijesti o postojanju? Svaki put kad zaspimo izgubimo svijest! San je smrt. Mala smrt. Koliko puta ste dosad umrli?”, nadahnuto je govorila o svojim naslikanim snovima, zatim je sve izrečeno ponavljala na engleskom gledajući u mene.
Učinilo mi se da u tom apstraktnom haosu boja jedino ona vidi smisao. I umjetnost. A da ostali, uključujući i mene, glume da razumiju, klimaju glavom dok stoje ispred slika, i da to nema nikakve veze s godinama. Znala sam za njene opsesije, ali slike mi se nisu dopale. Pravila sam se da sam oduševljena, i jedva čekala da odemo negdje na večeru.
Konobar nam je donio nešto nalik plinskoj boci, sirovo meso i povrće.
„Ne sjećam se da sam nešto tražila”, rekla sam.
„To je običaj, poslije ćemo poručiti još nešto.”
Pored naših nogu je protrčao štakor. Mogla sam da ustanem i vrištim da nije bio brži od moje reakcije. Sjedile smo na niskim i neudobnim plastičnim stolicama.
„Pomoći ćeš mi da poručim, stvarno ne želim da jedem psa!”, rekla sam.
„Postoje uzgajivačnice, namjenjene za ishranu”, pojasnila je, a meni je došla muka.
Sjetila sam se koliko je Spajk cvilio kad sam krenula.
Kad sam ga vodila u pansion, dan prije polaska, fotkali smo se, kao mama i ja kad god je nešto bilo važno, i prvi put. Vađenje prvog stalnog zuba da bi drugi mogli da niknu. Prvi odlazak kod ortodonta. Nemamo fotografije iz odraslog doba.
Posljednja fotografija je s upisa u osnovnu školu. Fotkaću Spajka i kad ostari, obećala sam sebi. I sjetila se da otkako sam došla nisam napravila nijednu fotku, čak ni na izložbi.
Kvart u kojem Ha iznajmljuje stan ima više zelenila nego cijeli grad u kojem živim. Ljeti proklinjem vrućinu i mrzim što nisam bogata da mogu da kupim kuću s bazenom i velikim dvorištem punim cvijeća i drveća koje bih mogla nježno grliti. Zimi mi je svejedno, jer sve što želim je da se ušuškam na krevetu i zagrlim Spajka. Nikad neću biti svjetska putnica. Suviše sam anksiozna. Vrijeme je nekako prošlo. Ha voli da priča. Umorila sam se više nego kod kuće. Raspitivala se o mogućnosti da napravi izložbu kad je ugostim. Tom idejom je zabavila jedino sebe. Javila sam Filipu da se vraćam sutra. Nije odgovorio. Nadam se da ga plavuša nije ubila na spavanju jer je bio loš u krevetu, mada bih voljela da jeste ovo drugo.
Sanja Radulović (1975, Tešanj, BiH), piše i obavljuje poeziju i prozu. Nagrađivana.
Objavila zbirke poezije i zbirku kratkih priča:
Lepet krila majke ptice, 2015
Prstohvat maslačka, 2017
Nomad na štiklama, 2018
Članica Udruženja književnika Republike Srpske. Živi na relaciji Doboj ‒Beograd.
Budući da je Libartes neprofitna i volonterska organizacija, ukoliko možete i želite da podržite naš rad i finansijski, novac možete uplatiti kao mesečnu donaciju preko Patreona, ili na račun:
205-0000000270414-57 (dinarski, Komercijalna banka)
205-0070800051760-42 (devizni, Komercijalna banka) SWIFT/BIC: KOBBRSBGXXX
Hvala!