Image default
Proza

Tena Lončarević, Svetilište

Svetilište

 

Kuća je pretvorena u svetilište. U taj se polumrak ulazilo pognute glave, ponizno. Parket se bunio protiv koraka, jecao pod njima, bezuspješno sam pokušavala pronaći odgovarajući ritam, shemu koja ne bi narušila tišinu. Znala sam da se iza debelih vrata dnevnog boravka trzaju na svaki zvuk i da ih svaki zvuk boli i probada kao šilo dubljeno kroz sljepoočnice. Ja sam ih boljela. Moje disanje, podvlačenje teškog stolca pod trpezarijski stol, zveckanje posuđa, voda u kupaonici, sva ta mala, svakodnevna svetogrđa.

U kućama mojih razrednih prijatelja nije bilo tako i ne znam koliko mi je trebalo da se prestanem čuditi toj razlici. Življenje je svugdje bilo glasno, smijeh se miješao sa zvukom upaljenog televizora, udarcima stopala u trku, glazbom, galamom. Moj je glas u njihovim kućama bivao glasniji, neobičan, meni teško prepoznatljiv. Rolete su se podizale do kraja, dnevna svjetlost šarala je kuhinjama u neredu i licima koja su lako i bez grča prelazila u osmijeh ili u ljutnju. Taj je nered bio tako topao da me trajno opsjeo. Noću sam snivala kako se selim u njega.

Sve mi je teže padalo stišavanje svog postojanja, bilo je trenutaka kada bih namjerno izazvala buku. Srušila bih knjigu sa stola, objesila se cijelom dužinom tijela na kvaku najškriputavijih vrata u kući i povlačila ih polako, dok i mene ne bi zabolio taj zvuk. A onda bih se sjetila one fotografije na polici regala, onda bih se sjetila roditelja kako stoje pred tom fotografijom, nepomični i obuzelo bi me kajanje. Prvo kajanje pa golema, preplavljujuća tuga. Dlanovima sam pritiskala oči i usta, razvlačila kožu u opnu koja je htjela puknuti, a zatim bih ponovno umirivala korake, polagano udisala i izdisala zrak zamišljajući da je jedino što od sebe imam ona sjena na zidu. Sjena bez tijela, potpuna, mukla tišina.

Cijeli je regal bio golemi oltar s tom fotografijom u središtu, njegovim posljednjim portretom uslikanim pred maturalnu zabavu. Isprva ga nisam prepoznavala na toj slici, nije nalikovao sebi tako ozbiljan i ukočen, odjeven u sako, s kosom začešljanom na stranu i određenom oštrinom u crtama lica koje je taman počelo gubiti dječju zaokruženost. U stvarnosti nije imao priliku odrasti tako, slika je lagala i dugo je nisam uspijevala povezati sa svojim bratom.

Majka je od mene sklonila sve njegove predmete, nije dala da listam albume, da dotičem igračke koje je čuvao dugo nakon što se više nije igrao s njima, njegovu omiljenu majicu, bijelu, s natpisom „Hi, how are you“ i printom nekog smiješnog žapca-vanzemaljca, sat što je ostao čitav iako ga je imao na ruci one noći kad je poginuo. Svi materijalni dokazi njegova postojanja sklonjeni su u ladice i pretince koje nisu smjeli otvarati moji dječje nespretni prsti. Ostala je samo ta lažna fotografija, iskrivljeni, nepoznati on.

Imala sam trinaest godina kad je stradao. On je napunio dvadeset, subotnja pijanka završila je u kanalu, udarom automobila o betonsku ćupriju.Sjećanje na to vrijeme razbijeno je na niz bljeskova, nepouzdanih i nepovezanih, majka se ruši, njeno onesviješteno tijelo zauzima cijelu širinu hodnika. Netko viče: „Donesite joj vode!“ Netko me grabi za ruku i iz mase nagomilanih tijela vuče van, bljesne sunce, žmirim, ispod kapaka krugovi svjetlosti zatvaraju se u točku crnila. Moje se tijelo puni mrakom. Očeve se ruke tresu, iz njih nestaje svileni materijal košulje koju treba odnijeti u bolnicu, ruke se bore same sa sobom, košulja klizne na pod.

Moj je brat zatvoren u bijelu kutiju, tijela, nepregledna masa tijela okružuje nas. Neke ruke mi dotiču rame, neke mi poglade kosu, stišće me masa u kojoj ne razaznajem oblike, pritiska me dolje, u zemlju, tamo gdje je nestala bijela kutija. Moj brat u kutiji. Moj brat na onoj čudnoj fotografiji, iskrivljena slika, nepoznato lice. Moj brat, prevara oka, privid od svjetlosti u polumraku prostorija naše kuće. Moj brat klizi kao svila one košulje kroz očeve prste. Nestaje.

Kasnije dobivam nekog drugog brata, izgrađenog od riječi, modeliranog uzdasima i šaputanjima, dalekog. U kuću nam dolaze brojni znanci i rodbina. Nijema sam pred njima. Skutrena na kauču, pod dekom, hvatam ulomke razgovora. S regala me promatra ona ozbiljna fotografija, teško prepoznatljivo lice sada se puni novim sadržajima. On postaje netko od koga se svašta očekivalo. Pretvara se u iznimnog studenta, najboljeg na godini, onog koji bi sigurno osvojio brojne nagrade da je poživio. Postaje nadaren sportaš, rukometaš čiji je klub pobjeđivao samo zahvaljujući njegovim golovima u presudnim trenutcima, postaje onaj koji je uvijek bio omiljen u društvu, okružen brojnim prijateljima i najljepšim djevojkama, idealan sin i brat, pun ljubavi i blagosti. Prevrće ga se u rečenicama, cijepa i ponovno slaže.

Nikome ne govorim da ga viđam u igri svjetlosti na zidu. Povremeno bljesne i razbistri se u pravo sjećanje. Pred mene iskoči naceren, s ustima iz kojih curi nagomilana čokolada, zubi su mu smeđi, smijem se. Vidim ga kako pomiče rasklimani kamen na ogradi ispred kuće i brzo uzima kutiju cigareta koju je sakrio tamo, stavlja kažiprst pred usne, daje mi znak da šutim. Vidim ga kako ulazi u  sobu bijesan, zalupi vratima snažno, dugo odzvanja tresak praćen očevim psovkama. Zatim ta slika, ona kako prevrće privjesak s ključevima našeg golfa, izraz razmetljivog zadovoljstva na njegovom licu što konačno može automobilom van. Zamišljam da je tako izgledao u trenutku kad je izgubio kontrolu nad vozilom i s treskom se rasprsnuo, nestao iz naših života.

Trzam se na zvuk riječi. Nije mi jasno o kome govore kada govore o njemu, ne prepoznajem taj lik, ali šutim, znam da ne trebam svraćati pozornost na sebe. Moja su zapitkivanja ionako besmislena, nevažna sam i mala, njegova smrt zabila me duboko pod zemlju.

Kasnije smo uglavnom sami, majka, otac i ja. Kuća nam se prekriva tamom, praznimo se od sebe samih pritisnuti tim velikim, nadljudskim likom što je postavljen u središte regala. Moj je stvarni brat pokopan. U kuću nam je useljen mit o njemu. Oca i majku sve češće izbjegavam, u njihovim se očima zrcali razočaranje, nedostatnost, kada gledaju u mene, ne vide me, oni gledaju u svoj gubitak. Stišavam se i blijedim, odrastam sjenolika.

Pokatkad, ipak, poželim proizvesti buku. Poželim ih zaboljeti, srušiti onu fotografiju s regala na pod i stopalom je zgnječiti. Poželim urezati staklo okvira u svoje tabane, razmazati krv ispred tog muklog, teškog svetilišta. A onda se sjetim njegovog ozbiljnog lica, sjetim se sakoa i začešljane kose, sjetim se svega što nije postao i obuzme me kajanje. Stojim nepomična ispred slike brata i plačem.


Tena Lončarević (Vinkovci, 1978.) diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Osijeku, radi kao učiteljica hrvatskoga jezika u Županji gdje i živi. Piše kratke priče, objavljivala ih je na raznim portalima i u časopisima. Voli svoju obitelj, riječi, fotografiju i psa.


Ovaj članak je objavljen u decembru 2019, u okviru temata Mitološki Libartes.


Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Proza.

Povezani članci

Slobodan Gargenta – Urbana ekologija

Armin Huseinović – Vještačko disanje

 Tena Lončarević, U oku gospođe Kotove

Ostavite komentar