Image default
Proza

Tena Lončarević, Talog, omča

 Talog, omča

Piše: Tena Lončarević

Dugo je trebalo da se ta spoznaja razbistri, vjerojatno je konačan oblik i ime dobila u onoj planinskoj kući iznajmljenoj za kratak bijeg iz grada i kasnojesenske učmalosti ravničarskih pejzaža. Krajolik se lomio pred mojim očima, putovi zavijali i iznenađivali naglim bljeskovima četinara, strmih ponora i svježe zelenih livada na kosinama. Cesta se penjala iznad oblaka pa spuštala u bjeličastu maglu u kojoj nisam mogla biti sigurna što me sljedeće čeka, kretanje je značilo neprestano iznenađivanje. Upravo je to ono što mi je trebalo i što sam tražila, trzaji različitosti što razdrmavaju tijelo, čistoća novog, zapravo naivna, ali lijepa ideja kako uopće postoji sasvim nov prizor.

U ravnici sam ostavila taloge potamnjelog trulog lišća, težinu neprestanih podsjetnika na jučer, na nekad, kapljice kiše što stoje posvuda u zraku i ne znaju pasti. Kuća visoko iznad bila je pravo osvježenje, osamljena i daleka, drugačija. Kao da se cijela sastojala od dugačkog kosog krova, izdaleka je podsjećala na svijetli trokut nasađen na vrh brda. S tog bi krova zimi snijeg samo kliznuo dolje, utvarala sam si da će pod njim i s mene skliznuti umor i neka neobjašnjiva tugaljivost koja mi pritišće tijelo. Šetnja strminama i oštra hladnoća provjetrili su prenapučenu glavu, u sebi sam likovala nad tom novopronađenom slobodom. Bila je to sloboda od same sebe, međutim, nije potrajala.

S prvim mračkom dostigla me stara boljka. Ušavši u kuću, ošamutio me neobično poznat miris, sasvim prisan, nepripadajući tom iznajmljenom prostoru. Kad bih ga htjela ponovno prizvati, morala bih na jakni donijeti čestice magle prve popodnevne tame pa ih smjestiti u hladan hodnik gdje na otiraču izuvam blatne cipele, a kroz vrata probija toplina i miris peći na drva. Usijano crno željezo, peć smiješnog imena KOZA, koza koja jede komaljike*, sipkave, crvene komaljike u crvenom plamenu. Opečem se kad otvaram kozina usta, a otvaram ih s dva prsta, u trzaju. Najviše volim žaračem razgrtati nagorjele ostatke, iz njih frcaju sitni plamičci, crvene točkice. Lupnem koji put, da zaplešu.

U kući sam koja više ne postoji, na selu u koje više ne odlazim. U vremenu sam koje više ne postoji, u krugu djece bliskog uzrasta i slične fizionomije. Tu je sestrična i bratići, okupljeni smo oko stola, gradimo ogromnu kuću od karata. Karte su dobro izlizane, taman da lijepo naliježu jedna na drugu. Kad se učini da ćemo uspjeti, najmlađi među nama drmne stol i karte se raspu posvuda. Smijemo se, od kule je važniji taj trenutak pada, rasap, njega smo čekali. Trenutak je to zaigrane radosti. Sagnem se da skupim karte, shvatim da nemam što skupiti. Ispred mene nije niski stol, ne prepoznajem prostor, u stranoj sam, iznajmljenoj kući. Sestrična i bratići odrasli su ljudi, ono što miriše nije moje djetinjstvo.

Vjerojatno sam tada, usred tog naivnog planinskog bijega, shvatila od čega se sastoji težina koja mi pritišće tijelo, smiješna je to boljka, gotovo neugodna za izreći. U meni se proživljeni trenutci bude bez ikakvog reda i pravila, obuzmu osjetila pa zatim umaknu, ostavljajući me u vječitoj čežnji. Nema čistine na koju bih mogla stati, nema sada, nema sutra, nema nove kože i novog doživljaja. Krajolici, oči, ljudske ruke, davne rečenice i gubitci, povratak, petlja, omča oko zapešća, talog na talog, lišće, blato i kiša. Omča oko vrata.

 

*komaljika – oklasak, klip kukuruza bez zrna


Tena Lončarević (Vinkovci, 1978.) diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Osijeku, radi kao učiteljica hrvatskoga jezika u Županji gdje i živi. Piše kratke priče, objavljivala ih je na raznim portalima i u časopisima. Voli svoju obitelj, riječi, fotografiju i psa.


Ovaj tekst je objavljen u decembru 2020. godine, u okviru temata Melanholija.


Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Proza.

Povezani članci

Matija Otašević – Strašna ljubavna priča

Vojislav Stojković – Noć pre…

Jagoda Nikačević – Iza zavese

Ostavite komentar