Image default
Proza

 Txori Zuriak – Krug

Jučer.

Posljednja nedjelja u julu je dan kad se Evlija Čelebija, rahmet mu duši, okreće u svom mezaru. Okrenuo se i danas. Tako mi rekoše, nisam bio.
Okrenuo se i meni želudac. Ili mi se okrenula pamet…
Usnih sinoć dvojicu, nevidljivih lica. Sjede sa mnom u avliji i svu noć jecaju. Tiho, da ih jedva čujem. I išarete nešto, bez avaza ikakva.

Danas.

„Ćeteres u hladu.“
Mostarskijeg uvoda se ne sjetih, a ovaj mi naumpade na prvu, što mi bi dosta da ga ostavim gdje i jest.
Onoj dvojici od danas i imena znam, uhvatiše me na pet minuta kako drijemam u avliji, pa mi opet dođoše. Ispričaše mi svašta za tren oka.

„Pamte“, kaže „ljudi Mostar. U sehare ga ključali i na vidno mjesto stavljali. U um, u sred srijede, iza oka, u grudi i uši, urezana u mozak sehara puna Mostara, reljefa mu, ljepota mu i ljudi u njemu. A njega u ljudima bi više neg` ikoga i u kome. Komad njega, intelektualnog mu i duhovnog nasljedstva predaka, zvonom i ezanom prenesenih dovde, bi dovoljno travci mostarskoj da probije najtvrđi beton bilo gdje na svijetu.“ – veli jedan.
„Nikad gore, ali može i gore, sve do devedesettreće.“ – dodade.

„Vaša sjećanja nisu za sehare. Vi svoja smještate u tegle od stakla i gurate na ivice, jer središnje mjesto dobile su nove vrijednosti. Vaša sjećanja se ne ključaju, jer nemate strah od zaborava, ništa zaboraviti nemate. Današnji Komad njega je deformisani komad nekadašnjeg. Ezane i zvona vam oteše, sebi ih oko pasa svezali pa udariše po Komadu sa svih strana.“ – reče drugi.
„Nikad za manje, ali može i za manje, sve do Kine“ – dodade.

„I da znaš, dvoje nas je, ali nismo dvojica – mi smo Hum i Fortica“, okrenuše se i odoše.

Sutra.

Metar žice, one bodljikave, UNPROFOR-ske, svako malo mi ostave ispred televizora, kroz ekran i zvučnike je gurnu i lijepo me zamole da odem na Bulevar i pružim je tamo. I tako to oni svima. I u novinama i na internetu je možes naći, svugdje se to prodaje, jer raja traži.

I opet jučer, danas, sutra, jučer, danas, sutra… Krug obima 20.

A Komad… Slabo gdje ga možeš vidjeti, omirisati i opipati. U ništavilu, pepelu i ruini ga ima, Komad je danas pijesak mrvljen svim vrstama oružja, opasan bodljikavom žicom, ukopan duž Bulevara, samo nema ko da kopa. Neće, ne zna ili mu ne daju.

(S one strane kopač, 2013., Mostar)


Autor fotografije: Naphtali Marshall

Ovaj članak je objavljen u februaru 2014, u okviru temata Zubati Libartes.

Pročitajte ostale tekstove koji su objavljeni u rubrici Proza.

Povezani članci

Ivana Dimitrijević – Uškopljene duše

 Tena Lončarević, U oku gospođe Kotove

 Dušan Mijajlović Adski – Kad deda Tine Tozovac Carevac zeza krizu

Ostavite komentar