Image default
Kreativno pisanje

Vodič za kršenje pravila

Piše: Milena Ilić

Često se susrećemo sa različitim tutorijalima, udžbenicima i savetima za mlade pisce. Mnogi od pomenutih su više nego korisni, i mogu vam pomoći da napravite dobar temelj, kako biste kasnije mogli da eksperimentišete sa tekstom. U tom smislu je ovaj Vodič na tankom ledu ako ste pisac početnik. Mada, ukoliko smatrate da ne treba da se okušate u kršenju pravila za pisanje, možete razbiti neke od predrasuda kada je u pitanju čitanje. Upravo zbog toga sam naziv vodiča nije jasno determinisan – može da se čita i kao Vodič za kršenje pravila za  pisce, ali i za čitaoce.

 

Kršenje pravila broj 1 – Priča mora da ima početak, sredinu i kraj

Ovo sveto trojstvo je u nekim priručnicima zaista uzdignuto na pijedestal svetinje. Priča koja ima uvod, razradu, zaključak, već ima strukturu, i kao takva, može da funkcioniše i da se nazove pričom. Ali, šta znači početak, sredina i kraj? Da li to znači da radnja mora negde da počne, da se nešto sa njom desi, i konačno, da se negde prekine? Verovatno ne,  budući da svaka priča to ima. Možda to ipak znači da početak, sredina i kraj moraju da budu savršeno tempirani, bez ikakvih iskakanja i pomeranja.

Za naučni rad, trojstvo – uvod, razrada, zaključak su bespogovorni, tj. ako ne postoji hipoteza na početku, razvijanje i dijalog sa njom u sredini, onda neće biti ni zaključka u kome vidimo da li nam je hipoteza postala teza, ili smo je opovrgli. Ali, da li je tako sa književnim delom? Neki početak, naravno, mora da postoji, no šta je sa radnjama koje počinju in medias res i koje nemaju informativne početke? Ruski formalisti su insistirali na razlici između fabule i sižea. Fabula bi bila hronološki raspored elemenata priče, dok bi siže bio njihov raspored u samom delu. Primer iz Odiseje – mi se sa Odisejem upoznajemo u trenutku kad se vraća u Itaku, i retrospektivno saznajemo gde je sve bio i šta je zapravo radio. Siže bi bio raspored ovih elemenata tačno kako su opisani u samom epu/romanu/priči, dok bi fabula bila puko hronološko nabrajanje. Lineran, hronološki, pristup je uvek loš izbor (smatraju ruski formalisti), i da bi književno delo bilo uspelo, bitnije je da je siže dobro razrađen. Što bi, možda, značilo da bi ovo trojstvo moglo da se naruši i poremeti zarad bolje priče.

 

Kršenje pravila broj 2 – Delo mora da poštuje jedinstvo vremena, mesta, radnje

Iako je ovo pravilo nekad bilo pogrešno pripisivano Aristotelu, kasnije je doživelo svoj vrhunac u klasicizmu, ali i danas možemo da naiđemo na savete da je preporučljivo poštovati jedinstva.

Naravno, zavisi od dužine priče da li će biti jedinstvena radnja, ali mesto i vreme su uvek podložni promenama, čak i drastičnim promenama. U jednoj rečenici mogu da se smene vekovi, baš zato što pripovedačko vreme nije isto kao i realno vreme. Takav je i prostor književnog dela. Pisac odlučuje koliko će se dinamično smenjivati, da li će svog junaka zatvoriti unutar dela, ili će mu dopustiti da šeta gde i koliko hoće.

 

Kršenje pravila broj 3 – Likovi moraju da budu dosledni i verodostojni

Negde se čak savetuje izbegavanje korišćenja istorijskih ličnosti za protagoniste. Ali, što se karakterizacije tiče, mislim da je apsolutno nebitno da li je ličnost istorijska ili potpuno fiktivna. Zapravo, šta mi znamo o istorijskim ličnostima? Neke puke informacije koje se tiču određenih aspekata njihovih ličnosti, što opet ne pokriva sve ostale aspekte koji mogu da se razrade. U podjednakoj meri mogu da se uobliče istorijski i fiktivni likovi. Dobar primer za to su Šekspirove istorijske drame, gde je sve lepo razrađeno, i gde je nama Ričard III podjednako fiktivan i podjednako stvaran, kao da nikada nije postojao. Ako se lik dobro razradi, biće dosledan, ako se ne razradi dobro, istorijske činjenice neće mnogo uticati na to. Opet, treba imati na umu da pisac nekad može svom liku da ostavi prostor da bude nedosledan, budući da i čovek, u realnom prostoru i vremenu, nije uvek dosledan. Takva karakterizacija bi možda bila doslednija, ako se posmatra na ovaj način.

 

Kršenje pravila broj 4 – Puška, koja visi na zidu u uvodu, mora da opali u razradi  

Ovo pravilo se odnosi na upotrebu motiva i usmeravanje motivacije. Naime, kada malo bolje razmislite, svašta može da se desi sa municijom iz puške. Možda u pušci zapravo nema municije, a možda je neki motiv toliko detaljno opisan da ima neku drugu svrhu u priči – konkretno on neće opaliti, ali će nas navesti da pomislimo da hoće. Desiće se, recimo, da glavni junak izvuče nož i preseče niti priče. Takođe se kod nekih pisaca (na primer, kod Edgara Alana Poa) susrećemo sa, s jedne strane jako detaljnim opisom nečeg naizgled nebitnog, i škrtih opisa nekih, opet samo naizgled, bitnih stvari. U takvim slučajevima treba potražiti ostale slojeve dela, da se ne bismo čudili kako je puška opalila, a da u uvodu nije visila na zidu.

 

Kršenje pravila broj 5 – Opisi prirode, likova i situacija moraju da budu slikoviti

Naprotiv, detaljni, a nepotrebni opisi prirode i likova su potpuni promašaj, i narušavaju osnovnu koncepciju književnog dela, jer se na taj način primenjuju sredstva likovne umetnosti, što nikada ne daje dobre rezultate. Još je Lesing isticao značaj razgraničavanja ovih medijuma. Karakterizacija mora da bude posredna, kaže on, i daje primer lepe Helene čija se lepota u samoj Ilijadi ne pominje konkretno, već samo kroz oduševljenje prisutnih.

Što se opisa enterijera tiče, pogledajte kako je to O Henri uradio u jednoj priči:

„I tako, dok je domaćica prelazila iz jednog stanja u drugo, da bacimo pogled po kući. Namešten stan za 8 dolara nedeljno.”

 

Kršenje pravila broj 6 – Priča mora da bude originalna

Neko je rekao da su sve priče ispričane još u antici. Upravo zbog toga ne treba tragati za novim sadržajima, već prihvatiti činjenicu da sve može da bude dobra tema za pisca, iako su sve iskorišćene. Ako pisac želi da učini temu zanimljivom, on neće eksperimentisati na polju sadržaja, već će se usredsrediti na pitanja forme.

 

Kršenje pravila broj 7 – Kada su već pravila u pitanju, mora da ih ima bar 10

Ne mora. Ja ću se ovde zasad zadržati i zamoliti vas da sa rezervom prihvatite Vodič za kršenje pravila. Pretpostavimo da nemam adekvatan zaključak za napisano, pa ostavljam otvoren kraj za neka nova prekršiva pravila. Kao neformalni zaključak ipak prilažem jednu kratku priču (da, u pitanju je cela priča!) koja krši neka od pravila, a ima odličnu strukturu.

„Devojka reče, znate, meni se život sviđa. Kako, kako ste kazali? Tako, meni se život sviđa. Objasnite mi to, lepo mi objasnite. Sviđa mi se kada bih morala da ga napustim bilo bi mi veoma žao. Objasnite nam to gospođice, strašno je zanimljivo. Vi, tamo, dođite i vi da čujete, ovde gospođica kaže da joj se život sviđa.”

(Dino Bucati, Zanimljiv slučaj)


Milena Ilić: rođena 1986. Završila osnovne i master studije na Odseku za opštu književnost i teoriju književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Piše kratke priče i duge pesme, nespretne eseje, spretne recepte. Beleži priče svojih sinova. Piše roman za decu.

Ovaj članak je objavljen u drugom broju časopisa, aprila 2011.

Pročitajte ostale tekstove koji su objavljeni u rubrici Kreativno pisanje.

 

Related posts

Kako piše Umberto Eko

Libartes

Kreativno u kreativnom pisanju

Libartes

Devet sumnjivih merila

Libartes