Image default
Intervju

Senka Marić: Ljubav je sigurno najdominantnija ideja utočišta

Sa mostarskom književnicom Senkom Marić razgovarala je Marijana Nikolajević

 

Na početku romana Kintsugi tijela stoji citat Margaret Atvud: ”Ali ko se sjeća boli, jednom kada se završila? Sve što ostaje je sjena, ali ne u umu već u tijelu. Bol ostavlja trag, predubok da bi se vidio. Daleko od očiju, daleko od uma”. Koliko je Margaret uticala na tvoj rad na romanu? Naime, i Margaret  obrađuje  istu temu u Telesnoj povredi, njena junakinja Remi doživljava sličnu sudbinu, žena doživljava ličnu tragediju i vraća se na nju kroz reminiscencije na detinjstvo, odrastanje. Doduše Remi ulazi u sasvim drugu priču, politički obojenu, gde se gubi individualnost i gde čovek-pojedinac biva progutan. Remi je žrtva, a ti ni u jednom momentu nisi dozvolila da književna junakinja bude žrtva.

Osim navedenog citata, nisam se oslanjala na književnost Margaret Atvud. Barem ne direktno i svjesno. Ali s druge strane uvjerena sam da se sve što pišemo uvijek oslanja na ono što smo čitali. Tekst je uvijek dijalog, kako sa stvarnošću, tako i s ukupnim korpusom književnosti koju smo čitali. Ovaj roman se, po meni, oslanja na tradiciju ženskog pisma, ali to nije nešto što mi je bilo osviješteno u procesu pisanja. U samom radu postoji samo priča i načini na koje je odabiremo izreći. Isto, bilo mi je važno da moja junakinja ne bude žrtva. Biti žrtvom je potpuno pasivna pozicija koja onemogućava preuzimanje odgovornosti te konačno i djelovanje, pa time i postojanje pozitivnog ishoda. Neosporno je da svijet želi da nas proguta, ali mislim da mi na to ne moramo pristati. To sigurno nije apsolutna sloboda, ne vjerujem da je ona uopšte moguća, ali jeste davanje prostora sebi, ili možda bolje reći ograđivanje svog prostora, nečega što pripada samo nama, i to mi se čini kao jedino mjesto gdje se može barem donekle uspostaviti smisao.

 

Ne znam kako je pisati o ovoj temi, ali znam kako je čitati. Čitala sam je u grču, stegnute vilice. Koliko ti je bilo teško da takvo jedno iskustvo preneseš na papir?

Istina je, zaista, da to nije bilo teško, barem ne u smislu u kojem bi se tipično pomislilo. Bilo je teško pokušati naći način na koji će takva priča možda uspjeti funkcionisati kao dobra književnost. Roman je zasnovan na mom ličnom iskustvu. Napisan je u trenutku kada su moje emocije prema cijeloj toj priči bile već prilično posložene. Iako to može zvučati nevjerovatno, cijela ta priča je puno gora kad se gleda izvana. Kada je u jednom trenutku usvojimo, ona postaje samo dio našeg života, kao i sve drugo dobro i loše što stane u njega. Oštrica otupi. Sve to traje dugo, nemoguće je držati taj intenzitet boli, čak i kada bismo to željeli. Moguće je držati intenzitet straha, ali to bi ustvari bila osnova te „borbe“ o kojoj se toliko govori. Protiv straha. Da mu ne dozvolimo da nas savlada. Tako da, kad se sve sabere, tokom pisanja sam se bavila književnošću, književnim problemima i izazovima, a ne svojim emocionalnim odnosom prema bolesti, jer koliko god je priča zasnovana na mom iskustvu, to u romanu nisam ja. Književnost i život nikada ne mogu biti isto.

 

Roman Kintsugi tijela je pisan u drugom licu, tako što se obraćaš onoj drugoj. Da li si odabrala taj način pripovedanja zato što je ta druga posrednik između čitatelja i tebe kako bi se cela ta borba sa unutrašnjim strahovima i podozrivošću okoline dešavala nekoj drugoj?

Tu se ustvari samo radilo, da tako kažem, o najboljem tehničkom rješenju. U prvom nije funkcionisalo jer je vuklo na patetiku, pojavio se problem uvjerljivosti, treće je bilo previše distancirano. Drugo se pokazalo kao najbolji način da se ta priča kaže. Lično mi nije bila potrebna ta distanca, možda čak i suprotno, možda mi je trebalo da mi se to kaže da zaista povjerujem. Nisam sigurna. Istina je i da sam se plašila da ljudi neće željeti da čitaju ovaj roman upravo zbog tog otvorenog poziva na identificiranje, naglašavanje da se sve to zajedno može desiti i njima.

 

Lajtmotiv romana je onaj deo iz detinjstva kada junakinju deda drži za nogu kako bi lepše zaspala. Kao da je to bio jedan od načina da je još koji trenutak zadrži tu, u toplini detinjstva. Da li je sećanje na dodir utočište za onu drugu, kao i slika mora na kraju romana?

Mislim da se naš cijeli život sastoji iz potraga za utočištima. Ljubav je sigurno najdominantnija ideja utočišta. Pogotovo romantična ljubav. I to sam pokušala upisati u roman. Vjerovanje da ćemo, ako nađemo nekoga koga prepoznajemo i u kome se prepoznajemo, konačno biti sasvim zaštićeni i sigurni. Ne znam da li je to istina, ali i sama ideja da jeste je neka vrsta utočišta. Dedina ruka na stopalu, spokoj pored mora, sve su to u romanu tačke iz kojih se crpi nada da svijet možda čak i može imati smisla.

 

Knjiga tretira strašnu temu – bolest. Još uvek smo u patrijarhatu gde se bolest doživljava kao nešto sramno, kao da su obolele osobe jednim delom zaslužne što im se bolest desila. Kakav je tvoj stav o tome, o društvu koje još uvek boluje od patrijarhata?

Ja zaista ne znam kako se društvo mijenja. Čini mi se da je situacija beznadežna. Stvari o kojima govorite su duboko ukorijenje, i one se mijenjaju jako sporo. Nekada će sve to sigurno biti bolje nego što je sada, kao što je sada bolje nego prije pedeset, sto ili više godina. Takav odnos prema bolesti je proizvod i neobrazovanosti, sujevjerja. Nema u tome ništa posebno mistično. Ljudi bježe od onoga što ih plaši. Možda se sve to zajedno može svesti samo i pod strah od smrti.

 

Ženske grudi su učestali motiv u umetnosti, čak ih i Dositej pominje u Životu i priključenijima kao prvu ljudsku hranu, s druge strane grudi su vrlo često predmet obožavanja. Pri tom, žene se neretko podvrgavaju estetskom ulepšavanju. Ti s razlogom koristiš termin ”proteze” umesto silikona. U Kintsugiju junakinja ”gubi” spoljašnje atribute ženskosti, ali na duhovnom planu nije manje žena, naprotiv. Koliko je teško bilo pisati tj. ogoliti ”onu drugu”?

Bilo mi je važno reći da nas ženom ne čini oblik našeg tijela, nego naš osjećaj sebe samih. Možete imati i muško tijelo, a biti žena. Živimo vrijeme svojevrsnog terora estetike ženskog tijela. Ja zaista vjerujem da su naše ljepote u našim različitostima. Da se trebamo voljeti kakvi jesmo. S druge strane ne protivim se kada neko radi estetske operacije. Protivim se svim tim mehanizmima koji dovedu do toga da se neko osjeća loše u svojoj koži i počne misliti da mu nešto fali. Zato je važno govoriti o takvim stvarima, pogotovo mladim ljudima. O svemu tome mi nije bilo teško pisati, privatno nemam nikakav problem sa svojim tijelom, čak šta više, zaista mislim da je lijepo.

 

S razlogom se pojavljuju Amazonke, Medeja i Meduza, mitske figure. Reci mi od kakvog značaja su one za tebe?

Mislim da je važno propitivati te mitove iz svake epohe. Od kako postoje mitovi o Medeji i Meduzi oni funkcionišu kao opomene, upozorenje šta se dešava sa ženom koja iskorači iz uloge koja joj je namijenjena, iz prostora koji joj je dodijeljen. Taj prostor je često u neskladu sa istinskom ženskom prirodom. Medeja je u opštoj percepciji samo čedomorka, Meduza čudovište. Željela sam da o tim mitskim ženama govorim na drugačiji način. Nisam ni slučajno prva koja to radi. Mislim da je ta vrsta demistifikacije važna. Amazonke su s druge strane oličenje snage, u roman se dobro uklopila ta simbolika da su same odrezivale svoje desne sise, da bi lakše ispaljivale strijele iz luka i bile bolje ratnice.

 

Dobitnica si nagrade Meša Selimović. Da li su književne nagrade moitivacija za dalje pisanje i satisfakcija za napisano? Negde je pomenuto da si treća žena koja je dobila Mešu, da li je neophodno ovo naglašavanje da je žena dobila književnu nagradu, žena napisala roman, žena progovorila o tabu temi…?

Čini se da jeste, bilo bi lijepo da nije, ali jeste. Neophodno je zato što ne bi trebalo biti. I bit će sve dok se stvari u potpunosti ne izjednače. Mislim da smo bliže tome nego što se obično misli.

Nagrade jesu satisfakcija, uvijek je lijepo dobiti pohvalu za bilo šta što radimo. Mogu biti i motivacija ako stvari postavimo na ispravno mjesto, ako ih ne shvatimo kao dio našeg identiteta. U smislu kvalitete budućeg rada ne mislim da nagrade mogu puno pomoći, ali mogle bi odmoći.

 

Možeš li nam reći nešto reći o portalu Strane, o samoj ideji i nastanku?

Strane postoje već pet godina. Trenutna redakcija smo Magdalena Blažević, Srđan Gavrilović, oboje sjajni ljudi i književnici, i ja. Od samog početka ideja je bila da stvorimo jedan prostor gdje ćemo cijelu istojezičnu regiju posmatrati kao jednu književnu zajednicu. Objavljujemo afirmisane autore, kao i one mlađe. Trudimo se da objavljujemo sve ono što nam se čini relevantno u regionalnoj književnosti, uvažavajući raznovrsnost poetika. Mislim da smo do sada uspjeli napraviti jednu lijepu, pozitivnu priču.

 

Hoćeš li podeliti sa nama na čemu trenutno radiš, hoće li to biti novi roman ili poezija?

Trenutno radim na zbirci poezije, a već godinama, uglavnom manje uspješno, pišem jedan drugi roman, gdje kroz generacijski presjek opet pokušavam govoriti jednu žensku priču.


Senka Marić piše poeziju, prozu i esejistiku. Objavila je tri zbirke poezije: Odavde do nigdjeTo su samo riječi i Do smrti naredne, te roman Kintsugi tijela.

Dobitnica je nekoliko književnih nagrada, između kojih se ističu evropska nagrada Vitez/škinja poezije 2013., prva nagrada Zija Dizdarević 2000., te 2019. godine nagrada Meša Selimović za najbolji roman objavljen 2018. na teritoriji Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore.

Urednica je internetskog portala za književnost, kulturu i umjetnost strane.ba.


Ovaj tekst je objavljen u decembru 2019, u okviru temata Mitološki Libartes.


Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Intervju.

 

 

 

 

 

Related posts

Biljana Dojčinović – Prava književnost je uvek prestup

Libartes

Dragan Todorović – Danas je novinarstvo čista i najprostija propaganda!

Libartes

Bojan Slačala (Artan Lili): Balkan je hipermarket problema

Libartes