Zaokupljeni strahom – groteska u drami „Revizor”

Zaokupljeni strahom – groteska u drami Revizor

Iako se o groteski kod Gogolja govori uglavnom u kontekstu Mrtvih duša, ne treba zanemariti njenu prisutnost u pripovijetkama (Nos), kao i u njegovoj poznatoj drami Revizor. Groteska u Revizoru zanimljiva je utoliko više zbog samog književnog roda u kome se ostvaruje – drami. Pisati dramski komad znači imati nakanu da se taj komad odigra na pozornici i da se predstavi široj publici. Drama je zahtjevna i specifična umjetnost jer se uvijek odvija ovdje i sada, a ono odsutno u drami se doziva radnjom.¹Drama podrazumijeva ozbiljan dijalog, i neosporno je da drama uvijek u sebi inkorporira ozbiljnu kritiku društva. Poznata je izjava Rolana Barta da je pozorište kibernetička mašina, kibernetička, dakle, u tom smislu da može obuhvatiti svaki i najmanji aspekt našeg života. Takva definicija pozorišta sama po sebi jeste izuzetno groteskna i otvara prostor da se ozbiljno sagledaju pitanja groteske u pozorištu i drami. G. N. Tamarin za primjer ozbiljne groteskne drame uzima drame Pirandela:

U „Šest lica traže autora“, gdje je na pozornici prikazana pozornica, a sama publika „uvučena“ u dramsko zbivanje, razglaba naoko nerješivo pitanje: da li je igra na pozornici onaj „pravi život“ ili samo improvizirana laž, ili je obratno, onaj „pravi život“ samo konvencionalna gluma puna laži, a igra istinski život.²

Dok se kod Pirandela ne može razgraničiti da li je igra na pozornici pravi život tih šest lica, ili je ipak taj pravi život šest lica samo improvizirana gluma, u Revizoru imamo tipični komični element – zabunu. Međutim, ta zabuna u koju je Gogolj stavio likove Revizora dovest će do toga da likovi tokom pet činova drame dožive velike promjene. Tu se javlja i sličnost sa Pirandelovim slučajem jer počinjemo gubiti iz vida stvarne odlike ovih likova budući da su se oni od straha previše unijeli u pretvaranje i dodvoravanje. Komedija o revizoru je jednostavna: najavaljen je dolazak revizora sa tajnim zadatkom u mali grad koji je duboko uvučen u prevare na svim poljima, počevši od načelnikovog ureda pa sve do škola i bolnica. Posljedice tog dolaska mogle bi biti kobne za ove građane pa im ne ostaje ništa drugo nego da se spreme najbolje što znaju – koristeći se lažima i prevarama. Na tragu toga dolazimo i do groteske u Revizoru koja se javlja na dva načina: prvi je kroz same likove, a drugi se dobija iz ucjelinjenja drame. U definisanju grotesknih likova u Revizoru mnogo pomažu Gogoljeve primjedbe glumcima. U primjedbama za glumce Gogolj izdvaja tri lika za koje daje jasno groteskan opis, naročito uzmemo li u obzir cijeli tok drame:

Hlestakov, mlad čovjek, ima mu dvadeset tri godine, slabunjav, suhonjav, malo priglup i kako kažu: s jednim kotačem previše u glavi. Jedan od onih ljudi koje po kancelarijama zovu tikvanima. Zbori i tvori bez ikakvog smisla. Govor svoj prekida a riječi mu ispadaju potpuno neočekivano. Odjelo mu je modernog kroja.³

Ovako je Gogolj predstavio Hlestakova koji u drami igra značajnu ulogu. Ako tome još dodamo ono što saznamo iz razvoja drame, na primjer da je Hlestakov siromašan, da je koristoljubiv i nezasito željan novca, da ismijava svakoga sa kim dođe u vezu, shvatit ćemo da se radi o nesrazmjeru između Hlestakove fizičke pojave i njegovih sposobnosti. No, nije samo to ono zbog čega možemo govoriti o groteski povodom Hlestakova. Groteskno djeluje činjenica da jedan takav mladić kakvog nam je predstavio Gogolj zastraši i potlači svu veliku gospodu počevši od načelnika do najrazličitijih upravnika:

(Luku Lukiča silom uguraju kroz vrata. Za njim se iz predsoblja jasno čuje glas: „Šta se bojiš!“ )

Luka Lukič: (se ispruži, ali pri tome dršće i priteže sablju) Čast mi je da vam se predstavim: ja sam školski nadzornik, titularni savjetnik Hlopov.

Hlestakov: O, milo mi je! Sjednite, sjednite! Izvolite možda cigaru? (pruža mu cigaru) Luka Lukič (neodlučno u sebi) Eto ti na! Toga nisam očekivao. Da uzmem ili da ne uzmem?

(…)

Luka Lukič: Smeo sam se vaša bla… preuzvi… viso (u stranu) Izdao me prokleti moj jezik, izdao!⁴

Almir Bašović u tekstu Smijeh kroz suze posvećuje pažnju razmatranju odnosa Hlestakov–Osip, što je izuzetno zanimljivo sa stajališta groteske:

U Napomeni gospodi glumcima Gogolj navodi da je Hljestakov priglup, da govori i radi bez ikakvog razmišljanja, a za Osipa se kaže da je pametniji od svog gospodina i voli da mu očita lekciju. Ovaj odnos Hljestakov – Osip jeste preokrenut posebno ukoliko imamo u vidu dugu tradiciju odnosa gazda – sluga koji u evropskoj tradiciji traje još od rimske komedije i koji je uvijek podrazumijevao da se to u sebi udvojeno djelatno lice dijeli na plan refleksije koji pripada gazdama i plan akcije koji je ostavljen slugama. Osim što mu je uslovno govoreći oduzet plan akcije, u Revizoru Osip odudara od sluga iz komediografske tradicije i zato što pokazuje suprotnu inicijativu: on nagovori svoga gazdu da napuste i grad i sve počasti koje im se u tom gradu dodjeljuju.⁵

Vidimo, dakle, jedan posve izokrenut odnos gazde i sluge koji u ovoj drami djeluje izuzetno groteskno. Druga dva lika za koja se veže figura groteske jesu Bobčinski i Dobčinski, a evo kako ih Gogolj opisuje:

Bobčinski i Dobčinski, oba niska, kratka i vrlo znatiželjna; neobično sliče jedan na drugoga: jedan i drugi trbušast, a govore brzo i neobično se mnogo kretnjama i rukama pomažu. Dobičinski je nešto veći, ozbiljniji od Bobčinskoga, a Bobčinski otvoreniji i življi od Dobčinskoga.⁶

Ova dva lika na sceni se uvijek pojavljuju zajedno što dodatno doprinosi grotesknom dojmu. I istina da je Hlestakov prevario i nadmudrio svu gospodu, ali sva zabluda zapravo dolazi od Bobčinskog i Dobčinskog koji su vidjevši kako se u obližnoj gostionici jedan mladić uveliko časti, a da pri tome ništa ne plaća pomislili kako to ne može biti niko drugi doli revizor. Time dolazimo i do grotesknog dojma. Revizor je zapravo komedija u pet činova, ali nakon zadnje scene u Revizoru shvatamo da nije bilo moguće smijati se bilo čemu čitajući ovu komediju, jednako kao i u Mrtvim dušama. To podsjeća na Čehovljeve drame u kojima u određenju piše da su komedije, a kada zavirimo u taj svijet njegove komedije shvatamo da tamo nema ničega čemu bismo se mogu smijati, nego smo, naprotiv, već puni sjete i tuge. Razlika je u tome što kod Gogolja nema prizvuka sjete, ali je zbog toga završetak njegove drame groteskan iz razloga što je jeziv i uveliko gorak:

Stražar: Doputovavši po najvećoj naredbi iz Petrograda, činovnik naređuje da odmah dođete k njemu. Odsjeo je u gostionici.

(Te riječi poražuju kao grom sve prisutne. Iz usta se ženskih jednodušno izvija krik zaprepašćenja; cijela se grupa poslije kratkog komešanja okamenjuje.)⁷

Revizor sa sobom nosi naročitu atmosferu. Zasigurno je da čitajući ovaj komad najprije bivamo potreseni nadolazećom tragedijom, zatim proživljavamo osjećanje nemoći koje očekuje ove likove, a zatim nas na trenutak paralizuje snažno osjećanje straha. Upravo se tako osjećamo svaki put kada se nađemo pred mračnom i tajanstvenom silom groteske. Zanimljivo je slijedom toga razmišljanje Almira Bašovića koji na Revizora gleda kao na priču o čovjeku koji se prestao bojati Boga i počeo se bojati svega ostalog:

Ovako pročitan, Revizor bi mogao biti priča o odnosu čovjeka prema odsutnom Bogu, a smijeh kroz suze bi mogao svjedočiti o težnji za totalitetom izgubljenim u devetnaestom stoljeću, stoljeću koje je konačno „ubilo Boga”.⁸

Nijema slika na kraju Revizora

Kada je riječ o Revizoru, Gogolja je najviše zaokupljalo pitanje završne okamenjene scene. Iz primjedbe koju je napisao povodom ove scene nalazimo potvrdu za tezu o groteski u Revizoru – da se groteska javlja iz ucjelinjenja drame:

Posljednja scena Revizora mora biti odigrana naročito pametno. Sada više nema šale i položaj mnogih lica je gotov tragičan. Položaj načelnika je najnezgodniji. Kako bilo da bilo, ali vidjeti kako te je grubo prevario vrlo ograničeni i neznatni deran, čiji čak izgled i figura ne imponuju (Hljestakov je, kao što je poznato mršav, dok su ostali debeli) – to nikako nije šala. Da se tako lako prevari on koji je umio da prevede žedne preko vode pametne ljude, pa čak i najvještije varalice! Vijest o konačnom dolasku pravog revizora za njega je grom iz vedra neba.On se skamenio.Njegove raširene ruke i unazad zabačena glava ostaju nepomični i sva lica oko njega se u trenutku pretvaraju u skamenjenu grupu u raznim položajima.Čitava ta scena čini nijemu sliku i zato treba da bude komponovana onako kako se komponuju žive slike.⁹

Ovaj citat, ali i samu grotesknu scenu na kraju Revizora, možemo objasniti Kajzerovim razmišljanjem o groteski. Groteskno – kaže Kajzer – to je svet koji je postao stran.¹⁰To Kajzerovo inzistiranje na svijetu koji je postao stran mora se čitati u jednom vrlo uskom ključu, koji je odredio sam Kajzer definišući razliku između groteske i bajke. Na tragu toga, Kajzer kaže kako se iz te razlike mogu čitati osnovna određenja groteske. Riječ je o tome da je svijet bajke, kao i svijet groteske, stran i neobičan, ali on nije postao stran kao što je to slučaj sa groteskom:

U groteski ono isto što je za nas bilo svoje, rođeno i blisko, iznenada postaje strano i neprijateljsko. Upravo naš svet odjednom se menja u tuđi.¹¹

Gogoljevi likovi na kraju Revizora postaju groteskni, i cijela drama dobije atribut grotesknog, upravo iz razloga jer likovi, a sa njima i publika, izlaze iz dobro poznatog svijeta u jedan sasvim novi i nepoznati, Kajzerovim riječima govoreći strani svijet. Odjednom likovi ulaze u nepoznato i posve nam je jasno da su uplašeni pred tim nepoznatim što dolazi. Evo kako Gogolj opisuje posljednji prizor (Nijemi prizor):

Načelnik se u sredini raširenih ruku i zabačene glave ukočio kao kameni stup. S desne su mu strane žena i kći, koje cijelim svojim tijelom ustremljuju na nj; za njima poštar, pretvoren u znak pitanja, okrenut prema publici; za njim Luka Lukič najmanje zbunjen (…) na samom kraju pozornice, Dobčinski i Bobčinski ispružili ruke, razvalili usta i izbuljili oči jedan na drugoga. Ostali gosti kao da su se okamenili.¹²

Međutim, u ovom slučaju posebno je zanimljivo još jedno obilježje završne scene Revizora, koje ne zaboravlja ni Gogolj u gore navedenom citatu, a iz kojeg jasno dobijamo groteskni dojam. Riječ je, naime, o sjedinjavanju suprotnosti. Najbolje to objašnjava Tamarin svojom definicijom groteske:

Groteska je montaža disparatnih elemenata.¹³

U Revizoru to imamo upravo u nijemoj sceni, kada na jednoj sceni imamo načelnika koji miruje zabačene glave, ali i njegovu ženu i kćerku koje streme tijelom ka njemu, te poštara koji je pretvoren u znak pitanja i nasuprot njemu Lukiča koji nije zbunjen, da bi se u svemu tome još pridružilo i prisustvo Dobčinskog i Bobčinskog čija lica govore da su preneraženi. Na kraju krajeva, potrebno je samo zamisliti sve ove likove na sceni u ovim položajima da bi se vizualizirao jedan čisti groteskni dojam:

Groteska je montaža disparatnih motiva, u kojoj se tragički (s prizvukom jezivog) i komički (s prizvukom besmislenog) elemenat ispremiješta, dajući novi kvalitet deformiranog. ¹⁴

Upravo ovaj citat najbolje zaokružuje priču o groteski u Gogoljevom romanu Mrtve duše i drami Revizor, jer najprije sugeriše da je groteska spajanje različitih i stranih motiva, što je u analogiji sa Kajzerovim viđenjem groteske, da bi zatim jasno razgraničio to da je tragično u groteski to jezivo koje osjećamo, a da je svaka komika besmislena utoliko više jer graniči sa karikaturom, da bi konačno spomenuo i deformiranost koja je jedna od glavnih odlika groteske.

LITERATURA:

Bahtin, Mihail „Stvaralaštvo Fransoa Rablea“ Nolit, Beograd 1978.

Bahtin, Mihail „O romanu“ Nolit, Beograd – u izdanju nije označena godina

Tamarin, G.R. „Teorija groteske“ Svjetlost, Sarajevo 1962.

Bašović, Almir Bašović, Almir „Smijeh kroz suze (Na primjerima iz ruske i bosanskohercegovačke drame)“ Zbornik radova/Književnost, (knjiga 2) Sarajevo, 2012.

Pobrić, Edin „Priča i ideologija – semiotika književnosti“ SAMOUPRAVA, Sarajevo 2016.

Ejhenbaum, Boris “Kako je napravljen Gogoljev Šinjel” https://www.scribd.com/document/203865824/Ejhenbaum-Kako-je-nastao-Gogoljev-%C5%A0injel

Kulenović, Tvrtko „Rezime – autorefeleksije umjetnosti i komunikacije prozne magije“ MEĐUNARODNI CENTAR ZA MIR, Sarajevo 1995.

Nabokov, Vladimir „Gogolj, Dostojevski“ https://www.scribd.com/doc/305972682/177426017-Vladimir-Nabokov-Eseji-Gogolj-Dostojevski-pdf

Lešić, Zdenko „Teorija drame kroz stoljeća II“ Svjetolost, Sarajevo 1979.

Žmegač, Viktor „Povijesna poetika romana“ Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1987.

Nikolina Todorović: Rođena u Sarajevu 1995. godine. Studentica master studija Komparativne književnosti u Sarajevu. Diplomirala 2018. godine na temu Groteska i groteskno u Gogoljevom romanu Mrtve duše i drami Revizor. Završila je srednju Muzičku školu u Sarajevu i time stekla zvanje muzičara općeg smjera. Jedna od njenih vokacija je solo pjevanje i izvođenje raznih muzičkih žanrova. Piše poeziju, prozu i eseje. Okušala se i u pisanju dramatizacija. Do sada je svoje radoveo bjavljivala na svim važnijm regionalnim portalima i časopisima.Također, njena poezija je uvrštena u nekoliko zajedničkih zbirki mladih autorica i autora.Trenutno je okupirana istraživanjem za magistarski rad na temu Memorija i fotografija u književnosti.

Zaokupljeni strahom – groteska u drami „Revizor”