Image default
Reč i misao

Zaokupljeni strahom – groteska u drami „Revizor”

Zaokupljeni strahom – groteska u drami Revizor

 

Piše: Nikolina Todorović

Iako se o groteski kod Gogolja govori uglavnom u kontekstu Mrtvih duša, ne treba zanemariti njenu prisutnost u pripovijetkama (Nos), kao i u njegovoj poznatoj drami Revizor. Groteska u Revizoru zanimljiva je utoliko više zbog samog književnog roda u kome se ostvaruje – drami. Pisati dramski komad znači imati nakanu da se taj komad odigra na pozornici i da se predstavi široj publici. Drama je zahtjevna i specifična umjetnost jer se uvijek odvija ovdje i sada, a ono odsutno u drami se doziva radnjom.1Bašović, Almir „Smijeh kroz suze (Na primjerima iz ruske i bosanskohercegovačke drame)“ Zbornik radova/Književnost, (knjiga 2) Sarajevo, 2012.  str. 158.Drama podrazumijeva ozbiljan dijalog, i neosporno je da drama uvijek u sebi inkorporira ozbiljnu kritiku društva. Poznata je izjava Rolana Barta da je pozorište kibernetička mašina, kibernetička, dakle, u tom smislu da može obuhvatiti svaki i najmanji aspekt našeg života. Takva definicija pozorišta sama po sebi jeste izuzetno groteskna i otvara prostor da se ozbiljno sagledaju pitanja groteske u pozorištu i drami.  G. N. Tamarin za primjer ozbiljne groteskne drame uzima drame Pirandela:

U „Šest lica traže autora“, gdje je na pozornici prikazana pozornica, a sama publika „uvučena“ u dramsko zbivanje, razglaba naoko nerješivo pitanje: da li je igra na pozornici onaj „pravi život“ ili samo improvizirana laž, ili je obratno, onaj „pravi život“ samo konvencionalna gluma puna laži, a igra istinski život.2Tamarin, G.R „Teorija groteske“ Svjetlost, Sarajevo  str. 75

Dok se kod Pirandela ne može razgraničiti da li je igra na pozornici pravi život tih šest lica, ili je ipak taj pravi život šest lica samo improvizirana gluma, u Revizoru imamo tipični komični element – zabunu. Međutim, ta zabuna u koju je Gogolj stavio likove Revizora dovest će do toga da likovi tokom pet činova drame dožive velike promjene. Tu se javlja i sličnost sa Pirandelovim slučajem jer počinjemo gubiti iz vida stvarne odlike ovih likova budući da su se oni od straha previše unijeli u pretvaranje i dodvoravanje. Komedija o revizoru je jednostavna: najavaljen je dolazak revizora sa tajnim zadatkom u mali grad koji je duboko uvučen u prevare na svim poljima, počevši od načelnikovog ureda pa sve do škola i bolnica. Posljedice tog dolaska mogle bi biti kobne za ove građane pa im ne ostaje ništa drugo nego da  se spreme  najbolje što znaju – koristeći se lažima i prevarama. Na tragu toga dolazimo i do groteske u Revizoru koja se javlja na dva načina: prvi je kroz same likove, a drugi se dobija iz ucjelinjenja drame. U definisanju grotesknih likova u Revizoru mnogo pomažu Gogoljeve primjedbe glumcima. U primjedbama za glumce Gogolj izdvaja tri lika za koje daje jasno groteskan opis, naročito uzmemo li u obzir cijeli tok drame:

Hlestakov, mlad čovjek, ima mu dvadeset tri godine, slabunjav, suhonjav, malo priglup i kako kažu: s jednim kotačem previše u glavi. Jedan od onih ljudi koje po kancelarijama zovu tikvanima. Zbori i tvori bez ikakvog smisla. Govor svoj prekida a riječi mu ispadaju potpuno neočekivano. Odjelo mu je modernog kroja.3„Revizor“ http://www.gimnazijalazakostic.edu.rs/stabile/DATA/citaonica/L2/gogolj_revizor.pdf str. 4

Ovako je Gogolj predstavio Hlestakova koji u drami igra značajnu ulogu. Ako tome još dodamo ono što saznamo iz razvoja drame, na primjer da je Hlestakov siromašan, da je koristoljubiv i nezasito željan novca, da ismijava svakoga sa kim dođe u vezu, shvatit ćemo da se radi o nesrazmjeru između Hlestakove fizičke pojave i njegovih sposobnosti. No, nije samo to ono zbog čega možemo govoriti o groteski povodom Hlestakova. Groteskno djeluje činjenica da jedan takav mladić kakvog nam je predstavio Gogolj zastraši i potlači svu veliku gospodu počevši od načelnika do najrazličitijih upravnika:

(Luku Lukiča silom uguraju kroz vrata. Za njim se iz predsoblja jasno čuje glas: „Šta se bojiš!“ )

Luka Lukič: (se ispruži, ali pri tome dršće i priteže sablju) Čast mi je da vam se predstavim: ja sam školski nadzornik, titularni savjetnik Hlopov.

Hlestakov: O, milo mi je! Sjednite, sjednite! Izvolite možda cigaru? (pruža mu cigaru)  Luka Lukič (neodlučno u sebi) Eto ti na! Toga nisam očekivao. Da uzmem ili da ne uzmem?

(…)

Luka Lukič: Smeo sam se vaša bla… preuzvi… viso (u stranu) Izdao me prokleti moj jezik, izdao!4„Revizor“ http://www.gimnazijalazakostic.edu.rs/stabile/DATA/citaonica/L2/gogolj_revizor.pdf str. 39

Almir Bašović u tekstu Smijeh kroz suze posvećuje pažnju razmatranju odnosa Hlestakov–Osip, što je izuzetno zanimljivo sa stajališta groteske:

U Napomeni gospodi glumcima Gogolj navodi da je Hljestakov priglup, da govori i radi bez ikakvog razmišljanja, a za Osipa se kaže da je pametniji od svog gospodina i voli da mu očita lekciju. Ovaj odnos Hljestakov – Osip jeste preokrenut posebno ukoliko imamo u vidu dugu tradiciju odnosa gazda – sluga koji u evropskoj tradiciji traje još od rimske komedije i koji je uvijek podrazumijevao da se to u sebi udvojeno djelatno lice dijeli na plan refleksije koji pripada gazdama i plan akcije koji je ostavljen slugama. Osim što mu je uslovno govoreći oduzet plan akcije, u Revizoru Osip odudara od sluga iz komediografske tradicije i zato što pokazuje suprotnu inicijativu: on nagovori svoga gazdu da napuste i grad i sve počasti koje im se u tom gradu dodjeljuju.5Bašović, Almir „Smijeh kroz suze ( Na primjerima iz ruske i bosanskohercegovačke drame )“ Zbornik radova/Književnost, (knjiga 2) Sarajevo, 2012. 158.

Vidimo, dakle, jedan posve izokrenut odnos gazde i sluge koji u ovoj drami djeluje izuzetno groteskno. Druga dva lika za koja se veže figura groteske jesu Bobčinski i Dobčinski, a evo kako ih Gogolj opisuje:

Bobčinski i Dobčinski, oba niska, kratka i vrlo znatiželjna; neobično sliče jedan na drugoga: jedan i drugi trbušast, a govore brzo i neobično se mnogo kretnjama i rukama pomažu. Dobičinski je nešto veći, ozbiljniji od Bobčinskoga, a Bobčinski otvoreniji i življi od Dobčinskoga.6 „Revizor“ http://www.gimnazijalazakostic.edu.rs/stabile/DATA/citaonica/L2/gogolj_revizor.pdf str. 4

Ova dva lika na sceni se uvijek pojavljuju zajedno što dodatno doprinosi grotesknom dojmu. I istina da je Hlestakov prevario i nadmudrio svu gospodu, ali sva zabluda zapravo dolazi od Bobčinskog i Dobčinskog koji su vidjevši kako se u obližnoj gostionici jedan mladić uveliko časti, a da pri tome ništa ne plaća pomislili kako to ne može biti niko drugi doli revizor. Time dolazimo i do grotesknog dojma. Revizor je zapravo komedija u pet činova, ali nakon zadnje scene u Revizoru shvatamo da nije bilo moguće smijati se bilo čemu čitajući ovu komediju, jednako kao i u Mrtvim dušama. To podsjeća na Čehovljeve drame u kojima u određenju piše da su komedije, a kada zavirimo u taj svijet njegove komedije shvatamo da tamo nema ničega čemu bismo se mogu smijati, nego smo, naprotiv, već puni sjete i tuge. Razlika je u tome što kod Gogolja nema prizvuka sjete, ali je zbog toga završetak njegove drame groteskan iz razloga što je jeziv i uveliko gorak:

Stražar: Doputovavši po najvećoj naredbi iz Petrograda, činovnik naređuje da odmah dođete k njemu. Odsjeo je u gostionici.

(Te riječi poražuju kao grom sve prisutne. Iz usta se ženskih jednodušno izvija krik zaprepašćenja; cijela se grupa poslije kratkog komešanja okamenjuje.)7„Revizor“ http://www.gimnazijalazakostic.edu.rs/stabile/DATA/citaonica/L2/gogolj_revizor.pdf str. 62

Revizor sa sobom nosi naročitu atmosferu. Zasigurno je da čitajući ovaj komad najprije bivamo potreseni nadolazećom tragedijom, zatim proživljavamo osjećanje nemoći koje očekuje ove likove, a zatim nas na trenutak paralizuje snažno osjećanje straha. Upravo se tako osjećamo svaki put kada se nađemo pred mračnom i tajanstvenom silom groteske. Zanimljivo je slijedom toga razmišljanje Almira Bašovića koji na Revizora gleda kao na priču o čovjeku koji se prestao bojati Boga i počeo se bojati svega ostalog:

 Ovako pročitan, Revizor bi mogao biti priča o odnosu čovjeka prema odsutnom Bogu, a smijeh kroz suze bi mogao svjedočiti o težnji za totalitetom izgubljenim u devetnaestom stoljeću, stoljeću koje je konačno „ubilo Boga”.8Bašović, Almir „Smijeh kroz suze ( Na primjerima iz ruske i bosanskohercegovačke drame )“ Zbornik radova/Književnost, (knjiga 2) Sarajevo, 2012. str. 160.

 

Nijema slika na kraju Revizora

Kada je riječ o Revizoru, Gogolja je najviše zaokupljalo pitanje završne okamenjene scene. Iz primjedbe koju je napisao  povodom ove scene nalazimo potvrdu za tezu o groteski u Revizoru – da se groteska javlja iz ucjelinjenja drame:

Posljednja scena Revizora mora biti odigrana naročito pametno. Sada više nema šale i položaj mnogih lica je gotov tragičan. Položaj načelnika je najnezgodniji. Kako bilo da bilo, ali vidjeti kako te je grubo prevario vrlo ograničeni i neznatni deran, čiji čak izgled i figura ne imponuju (Hljestakov je, kao što je poznato mršav, dok su ostali debeli) – to nikako nije šala. Da se tako lako prevari on koji je umio da prevede žedne preko vode pametne ljude, pa čak i najvještije varalice! Vijest o konačnom dolasku pravog revizora za njega je grom iz vedra neba.On se skamenio.Njegove raširene ruke i unazad zabačena glava ostaju nepomični i sva lica oko njega se u trenutku pretvaraju u skamenjenu grupu u raznim položajima.Čitava ta scena čini nijemu sliku i zato treba da bude komponovana onako kako se komponuju žive slike.9Lešić, Zdenko „Teorija drame kroz stoljeća II“ Svjetlost, Sarajevo str. 390

Ovaj citat, ali i samu grotesknu scenu na kraju Revizora, možemo objasniti Kajzerovim razmišljanjem o groteski. Groteskno – kaže Kajzer –  to je svet koji je postao stran.10Bahtin, Mihail „Stvaralaštvo Fransoa Rablea“ Nolit, Beograd str. 59To Kajzerovo inzistiranje na svijetu koji je postao stran mora se čitati u jednom vrlo uskom ključu, koji je odredio sam Kajzer definišući razliku između groteske i bajke. Na tragu toga, Kajzer kaže kako se iz te razlike mogu čitati osnovna određenja groteske. Riječ je o tome da je svijet bajke, kao i svijet groteske, stran i neobičan, ali on nije postao stran kao što je to slučaj sa groteskom:

U groteski ono isto što je za nas bilo svoje, rođeno i blisko, iznenada postaje strano i neprijateljsko. Upravo naš svet odjednom se menja u tuđi.11Bahtin, Mihail „Stvaralaštvo Fransoa Rablea“ Nolit, Beograd str. 60

Gogoljevi likovi na kraju Revizora postaju groteskni, i cijela drama dobije atribut grotesknog, upravo iz razloga jer likovi, a sa njima i publika,  izlaze iz dobro poznatog svijeta u jedan sasvim novi i nepoznati, Kajzerovim riječima govoreći strani svijet. Odjednom likovi ulaze u nepoznato i posve nam je jasno da su uplašeni pred tim nepoznatim što dolazi. Evo kako Gogolj opisuje posljednji prizor (Nijemi prizor):

Načelnik se u sredini raširenih ruku i zabačene glave ukočio kao kameni stup. S desne su mu strane žena i kći, koje cijelim svojim tijelom ustremljuju na nj; za njima poštar, pretvoren u znak pitanja, okrenut prema publici; za njim Luka Lukič najmanje zbunjen (…) na samom kraju pozornice, Dobčinski i Bobčinski ispružili ruke, razvalili usta i izbuljili oči jedan na drugoga. Ostali gosti kao da su se okamenili.12„Revizor“ http://www.gimnazijalazakostic.edu.rs/stabile/DATA/citaonica/L2/gogolj_revizor.pdf srt.63

Međutim, u ovom slučaju posebno je zanimljivo još jedno obilježje završne scene Revizora, koje ne zaboravlja ni Gogolj u gore navedenom citatu, a iz kojeg jasno dobijamo groteskni dojam. Riječ je, naime, o sjedinjavanju suprotnosti. Najbolje to objašnjava Tamarin svojom definicijom groteske:

Groteska je montaža disparatnih elemenata.13Tamarin, G. R. „Teorija groteske“ Svjetlost, Sarajevo str.32-33

U Revizoru to imamo upravo u nijemoj sceni, kada na jednoj sceni imamo načelnika koji miruje zabačene glave, ali i njegovu ženu i kćerku koje streme tijelom ka njemu, te poštara koji je pretvoren u znak pitanja i nasuprot njemu Lukiča koji nije zbunjen, da bi se u svemu tome još pridružilo i prisustvo Dobčinskog i Bobčinskog čija lica govore da su preneraženi. Na kraju krajeva, potrebno je samo zamisliti sve ove likove na sceni u ovim položajima da bi se vizualizirao jedan čisti groteskni dojam:

Groteska je montaža disparatnih motiva, u kojoj se tragički (s prizvukom jezivog) i komički (s prizvukom besmislenog) elemenat ispremiješta, dajući novi kvalitet deformiranog. 14Tamarin, G. R. „Teorija groteske“ Svjetlost, Sarajevo str. 33

Upravo ovaj citat najbolje zaokružuje priču o groteski u Gogoljevom romanu Mrtve duše i drami Revizor, jer najprije sugeriše da je groteska spajanje različitih i stranih motiva, što je u analogiji sa Kajzerovim viđenjem groteske, da bi zatim jasno razgraničio to da je tragično u groteski to jezivo koje osjećamo, a da je svaka komika besmislena utoliko više jer graniči sa karikaturom, da bi konačno spomenuo i deformiranost koja je jedna od glavnih odlika groteske.


LITERATURA:

Bahtin, Mihail „Stvaralaštvo Fransoa Rablea“ Nolit, Beograd 1978.

Bahtin, Mihail „O romanu“ Nolit, Beograd – u izdanju nije označena godina

Tamarin, G.R. „Teorija groteske“ Svjetlost, Sarajevo 1962.

Bašović, Almir Bašović, Almir „Smijeh kroz suze (Na primjerima iz ruske i bosanskohercegovačke drame)“ Zbornik radova/Književnost, (knjiga 2) Sarajevo, 2012.

Pobrić, Edin „Priča i ideologija – semiotika književnosti“ SAMOUPRAVA, Sarajevo 2016.

Ejhenbaum, Boris “Kako je napravljen Gogoljev Šinjel” https://www.scribd.com/document/203865824/Ejhenbaum-Kako-je-nastao-Gogoljev-%C5%A0injel

Kulenović, Tvrtko „Rezime – autorefeleksije umjetnosti i komunikacije prozne magije“ MEĐUNARODNI CENTAR ZA MIR, Sarajevo 1995.

Nabokov, Vladimir „Gogolj, Dostojevski“ https://www.scribd.com/doc/305972682/177426017-Vladimir-Nabokov-Eseji-Gogolj-Dostojevski-pdf

Lešić, Zdenko „Teorija drame kroz stoljeća II“ Svjetolost, Sarajevo 1979.

Žmegač, Viktor „Povijesna poetika romana“ Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1987.


Nikolina Todorović: Rođena u Sarajevu 1995. godine. Studentica master studija Komparativne književnosti u Sarajevu. Diplomirala 2018. godine na temu Groteska i groteskno u Gogoljevom romanu Mrtve duše i drami Revizor. Završila je srednju Muzičku školu u Sarajevu i time stekla zvanje muzičara općeg smjera. Jedna od njenih vokacija je solo pjevanje i izvođenje raznih muzičkih žanrova. Piše poeziju, prozu i eseje. Okušala se i u pisanju dramatizacija. Do sada je svoje radoveo bjavljivala na svim važnijm regionalnim portalima i časopisima.Također, njena poezija je uvrštena u nekoliko zajedničkih zbirki mladih autorica i autora.Trenutno je okupirana istraživanjem za magistarski rad na temu Memorija i fotografija u književnosti.


Ovaj članak je objavljen u junu 2019, u okviru temata RUSKI LIBARTES.

Pročitajte sve članke objavljene u rubrici Reč i misao.

Povezani članci

Horor u teoriji na srpskom jeziku

Buđenje u san (Kejt Šopen, „Buđenje”, Službeni glasnik, 2011)

Japan posle sunca

Ostavite komentar