Image default
Reč i misao

Groteska koja sili na razmišljanje – “Mrtve duše”

Groteska koja sili na razmišljanje – Mrtve duše

 

Piše: Nikolina Todorović

Dva romana (…) nekako će vući jasne dvije linije evropske književnosti, a i jedna i druga linija u osnovi imaju ironijski diskurs. Jedna polazi od spomenutog Cervantesa, baštineći u sebi figuru groteske koja određuje strukturu romana, a koja će nekoliko stoljeća kasnije otvoriti veliki Gogoljev roman Mrtve duše, da bi najzad Kafka tu vrstu poetike doveo do svog vrhunca.1Pobrić, Edin „Priča i ideologija – semiotika književnosti“ Centar SAMOUPRAVA, Srajevo str. 72.

Uvodni citat teoretičara književnosti Edina Pobrića govori o dva romana začeta u renesansi koja će jasno utjecati na daljnji razvoj književnosti. Riječ je o Servantesovom Don Kihotu i Rableovom romanu Gargantua i Pantagruel. Servantesov roman, kako vidimo iz citata, naći će svoje sljedbenike u Gogolju i Kafki, dok će Rableov roman kojeg karakterizira karnevalsko osjećanje svijeta dosegnut svoj vrhunac u romanima Dostojevskog. Tvrtko Kulenović povodom spomenuta dva romana piše:

Španski renesansi roman je Servantesov „Don Kihot“, kao što je francuski renesansni roman Rableov „Gargantua i Pantagruel“. Istina je da prvi dolazi znatno poslije drugoga. Renesansa se u međuvremenu „uozbiljila“, postala zamišljena, ali to nije osnovni razlog velike razlike koja postoji između dva djela, vrijeme nije u stanju da pokrije toliku razliku. (…) Francuski pisac, kaže Žan Kasu, bori se satirom kao mačem „pobija glupost i tiraniju i služi ljuskoj slobodi (…)“ Ali Servantesova ironija je nešto drugo: „Ona se manifestuje i dokazuje u tome što ni u jednom trenutku genijalne avanture čitalac ne može da se zaustavi na nekom zaključku, na jednom odgovoru, da zauzme nečiju stranu.“2Kulenović, Tvrtko „Rezime – autorefeleksije umjetnosti i komunikacije prozne magije“ MEĐUNARODNI CENTAR ZA MIR, Sarajevo str. 191.

Naime, činjenica je da se oba spomenuta romana vezuju za figuru groteske, međutim ono po čemu se ova dva romana eksplicitno razlikuju jeste ironija – ironija koja je prisutna u Don Kihotu, ali o kojoj se ne može govoriti povodom Rablea, naravno iz razloga jer je Rable uveo u svoj roman karnevalski doživljaj koji sjedinjava, pa stoga kod njega ne može biti govora o ironijskoj distanci. Osim toga, Rableova groteska graniči sa burleskom, dok groteska u Don Kihotu graniči sa karikaturom. U svemu tome važno je još i pitanje smijeha. Rableov smijeh je shodno karnevalskom osjećanju svijeta vedar i otvoren smijeh, dok je smijeh kod viteza tužnog lica prigušeni smijeh, smijeh koji sadrži komiku ali ta komika je jeziva. Dok čitamo Don Kihota svjesni smo da je mnogo toga zastrašujućeg u tom predmetu smijeha.

Upravo na tragu toga naziru se sličnosti između Mrtvih duša i Don Kihota, te postaje jasno zbog čega se Mrtve duše mogu smatrati nastavkom Servantesove figure groteske.

Kada krenemo sa čitanjem Mrtvih duša prvo što zapažamo jeste Gogoljeva nevjerovatna tehnika pisanja i sveprisutnost deskripcije koja u ovom romanu zauzima veliku ulogu. Da bi opisao svoje likove Gogolj ne govori izravno o njima, on radije opisuje predmete kojima se likovi koriste, mjesto u kojem stanuju, odjeću koju nose, geste likova, njihov ručak i večeru, poslugu, pokućstvo, pa sve do njihovih fizičkih dominanti i kočije u kojoj se voze:

Na vratnice hotela gubernijskog grada N.N. ušla je prilično lijepa, omanja laka kočija na opruge u kojoj se obično voze neženje: umirovljeni potpukovnici, kapetani druge klase, vlastelini koji posjeduju stotinjak kmetova – riječju, svi oni koje zovu prosječnom gospodom. U kočijici je sjedio gospodin koji nije bio ljepotan, ali nije bio ni ružan, ni predebeo ni premršav; ne bi se moglo reći da je star, ali ni da je u cvijetu mladosti.3Gogolj, Vasiljevič Nikolaj „Mrtve duše“ – Globus media, Zagreb  str. 7

Važno je na ovome mjestu spomenuti tumačenje Gogoljevog stila iz ugla ruskih formalista. U prvom redu tu se misli na značajnu studiju Borisa Ejhenbauma Kako je napravljen Gogoljev Šinjel. U spomenutoj studiji Ejenbaum razmatra značaj skaza u Gogoljevim pripovijetkama i romanu, pa slijedom toga piše:

Baza Gogoljevog teksta je pripovedanje – njegov tekst se formira od živih govornih predstava i govornih emocija. To pripovedanje ima tendenciju ne samo da pripoveda, da jednostavno saopštava, već da pripoveda kroz mimiku i artikulaciju reprodukcije. Rečenice se biraju i kombinuju ne samo prema principu logike govora, već više prema principu izražajnog govora, u kojem posebno mesto pripada artikulaciji, mimici, zvučnim pokretima… Zvučna semantika u Gogoljevom jeziku, zvučni omotač reči, njegova akustička karakteristika postaje značajna (…)4Ejhenbaum, Boris „Kako je napravljen Gogoljev Šinjel“ preuzeto sa: https://www.scribd.com/document/203865824/Ejhenbaum-Kako-je-nastao-Gogoljev-%C5%A0injel

Također, Ejenbaum izdvaja Gogoljevu pretenziju ka zvučnom izboru imena, objašnjavajući kako Gogolj voli nazive5Ejhenbaum, Boris „Kako je napravljen Gogoljev Šinjel“ preuzeto sa: https://www.scribd.com/document/203865824/Ejhenbaum-Kako-je-nastao-Gogoljev-%C5%A0injel, jer – tu se otvaraju široke mogućnosti za takvu artikulacionu igru.6Ejhenbaum, Boris „Kako je napravljen Gogoljev Šinjel“ preuzeto sa: https://www.scribd.com/document/203865824/Ejhenbaum-Kako-je-nastao-Gogoljev-%C5%A0injel

Prateći primjere Gogoljeve deskripcije vrlo lako se dolazi do niza grotesknih opisa; opšte uzev  u Mrtvim dušama groteska se prepoznaje na tri primjera: prvi se svakako krije u neobičnom i zastrašujućem Čičikovljevom poduhvatu da otkupljuje mrtve duše od seoskih vlastelina, drugi je ipak u samim likovima – Čičikov je taj koji omogućava grotesku, i najzad ironijskom deskripcijom koja drži čitaoca na granici između komičnog i zastrašujućeg. Stoga, jasno je da se na figuri groteske temelji cjelokupna struktura romana Mrtve duše. Uzgred, potrebno je naglasiti kako se termin ironijska u ovom slučaju veže za ironijsku instancu, sličnu onoj koja je sveprisutna kod Servantesa i koja se vodi načelom da knjigu treba pisati onako kako je Bog stvarao svijet. Uzmimo sada kao primjer groteskne deskripcije dolazak Čičikova u kuću Sobakeviča:

Čičikov još jednom obuhvati pogledom sobu i sve što je bilo u njoj – sve bijaše temeljno, nadasve nezgrapno i nekako čudnovato nalik na samog kućedomaćina; u kutu salona stajaše trbušast pisaći stol od orahovine na četiri grozne noge, pravi medvjed. Stol, naslonjači, stolci – sve bijaše nekako teško i nespretno ukratko, svaki predmet, svaki stolac kao da je govorio: „I ja sam Sobakevič!“ ili: „I ja nalikujem na Sobakeviča!“7Gogolj, Vasiljevič Nikolaj „Mrtve duše“ – Globus media, Zagreb str. 79

Mora se priznati da ima komičnog materijala u opisu kojeg iznosi autor govoreći kako je Sobakevič neobično nalik na medvjeda srednje veličine8Gogolj, Vasiljevič Nikolaj „Mrtve duše“ Globus media, Zagreb str. 77 te ne zaustavljajući se na tome ulazi u lucidne detalje:

Da bi sličnost bila još veća, frak je na njemu bio posve medvjeđe boje, rukavi dugački, hlače dugačke, a hodao je nezgrapno i neprestance je gazio noge ljudima oko sebe. ( … ) Znajući za njegovu naviku da staje ljudima na noge, Čičikov je veoma oprezno prebirao nogama i pustio ga da ide ispred njega. Domaćin je valjda i sam bio svjesan te svoje mane pa ga je odmah upitao: Da vas nisam možda uznemirio? – Ali Čičikov mu zahvali i reče da zasad još nema razloga za uznemiravanje.9Gogolj, Vasiljevič Nikolaj „Mrtve duše“ Globus media, Zagreb str. 78

Međutim, ono što čini ove dvije deskripcije grotesknim sigurno nije prisustvo komike. Prije svega komično jeste nešto što groteska u sebi može sadržiti a roman Mrtve duše pun je takvih primjera, ali apsolutno komično ne može u sebi sadržavati grotesku. To dalje naslućuje kako grotesku moramo posmatrati nužno iz njene elementarne logike, pa tako i ovo pitanje komike i smijeha u grotesknim opisima. Sigurno najbolji opis čitateljeve iskustvene evoulcije tokom iščitavanja Mrtvih duša daje nam Mirko Magarašević:

Čitajući Gogolja prvo se smijemo, zatim se moramo uozbiljiti, a zatim – ukoliko proničemo dalje i dublje moramo se smrknuti: odatle do užasnutosti samo je jedan mali korak.10Kulenović, Tvrtko „Rezime – autorefeleksije umjetnosti i komunikacije prozne magije“ MEĐUNARODNI CENTAR ZA MIR, Sarajevo str. 222

U prevodu: tako stvari stoje sa smijehom u Mrtvim dušama jer iako imamo materijal za komičnu situaciju, svjesni smo da je to komično samo na korak udaljeno od tragičnog, i da je to uistinu smijeh koji je izgrađen u sferi neobičnog i zastrašujućeg ili jednom riječju – prigušeni, zaleđeni smijeh. Ukoliko se malo bolje zagledamo to je svakako i jedan podrugljiv smijeh koji kao da nam sugeriše da će kroz nas ubrzo proći jeza baš zbog onoga čemu se upravo smijemo jer smo smo od smijeha do užasnutosti udaljeni samo jednim malim korakom:

Bliži je groteski tzv. „humor vješala“. Smijeh kojim reagiramo na izjavu lopova, kojeg ponedjeljkom vode na vješala: „no, i ovaj tjedan dobro počinje.“11Tamarin, G. R.  „Teorija groteske“  Svjetlost, Srajevo str.90

Uzmemo li u obzir o kakvom se sadržaju radi možemo reći da su Mrtve duše lakrdijaško-groteskno ispričan roman o sudbini jednog varalice i svijetu koji je duboko zagazio u materijalno. Gogolj je utoliko više veliki autor upravo iz razloga što svojim romanom tjera čitaoce da se duboko zamisle nad svijetom u kojem se radnja dešava. Gogoljev svijet je svijet naopako – to je groteskni svijet jer se u njemu spajaju tragični i komični elementi, a spajanjem ta dva elementa dobijamo dojam disharmoničnosti i deformiranosti.

Disharmoničnost i deformiranost slobodno možemo uzeti kao glavne odlike groteske. Nadalje, potrebno je objasniti još jedan pojam koji je blizak groteski a to je karikatura. Analiza karikature, koja će usko biti vezana za likove Mrtvih duša, odvest će nas upravo pred tezu o tome da su Mrtve duše groteskni roman koji tjera na razmišljanje. Tvrtko Kulenović povodom toga piše:

Gogoljev roman nije tragedijski ali je mnogo „crnji“ od romana Dostojevskog, nije ideološki ali je filozofski na jedan nemilosrdno isključiv način. Kod Gogolja se uopšte ne radi o ljudima. Radi se o karikaturama, o „galeriji likova“ u kojoj je najsimpatičniji veliki kombinator i prevarant Čičikov, koga autor književno oblikuje pod devizom „upregnuti podlac“. 12 Kulenović, Tvrtko „Rezime – autorefeleksije umjetnosti i komunikacije prozne magije“ MEĐUNARODNI CENTAR ZA MIR, Sarajevo str. 220

Naime, kako je ranije spomenuto, Čičikov je taj koji u romanu Mrtve duše omogućuje figuru groteske. Čičikov sa svojim osobinama djeluje izrazito groteskno, naročito uzmemo li u obzir njegovu osobinu, koju Kulenović sa punim razlogom naziva pokvarenjačkom, da se prilagođava svim ljudima i svakoj situaciji. Čičikov zna šta ljudima treba reći i na koji način ih može zavesti. Poznate su situacije sa početka romana u kojima Čičikov već tokom prve posjete gradskim velikodostojnicima uspijeva da zaokupi njihove simpatije:

Vlastelin Manilov, još nipošto star čovjek, očiju slatkih kao med, kojima je žmirkao kad god bi se nasmijao, upravo je poludio za njim. ( … ) Došljak se nekako umio snaći u svakoj prilici i pokazao da je pravi svjetski čovjek. Kakav bi se god razgovor poveo svagda se znao uključiti u njega: ako je bila riječ o ergeli, govorio je i on o ergeli ( … ) ako se govorilo o kreposti, prosuđivao bi i o kreposti vrlo dobro, čak i sa suzama u očima.13Gogolj, Vasiljevič Nikolaj, „Mrtve duše“ Globus Media, Zagreb str. 14-15

Za ostale likove također važi isto, oni nisu ni po čemu moralni niti se vladaju bilo kojim etičkim normama. Zaboravljaju da imaju duh koji se mora hraniti ako ne želimo postati samo sjene. Oni su, jednom riječju, stvoreni od prirode kao ljudi, ali su od sebe samih sačinili čiste karikature. Uzmimo za primjer vlastelina Nozdrjova, i po svemu sudeći jednu od najgrotesknijih karikatura ovog romana, a citat koji slijedi treba čitati kao jednu od najgorčih sveprisutnih istina:

Što bi se tko više s njim spetljao, to bi mu on prije zasolio: rastrubio bi neku izmišljotinu, toliko glupu da bi teško bilo izmisliti nešto gluplje, razvrgao bi ti svadbu, pokvario trgovački posao, a da ne bi ni pomislio da ti je neprijatelj; naprotiv, kad bi se slučajno opet sreo sa tobom, držao se vrlo prijateljski i čak bi govorio: „Vidiš kakva si hulja, nikad te nema kod mene.“ ( … ) Možda će netko reći da je to otrcan tip, ustvrditi da danas više nema Nozdrjova. Na žalost, oni koji tako misle nemaju pravo. Nozdrjova će još dugo biti na ovom svijetu. On je posvuda među nama, samo što nosi drukčiji kaput; međutim, ljudi su lakoumni i nepronicljivi, i čovjek u drugom kaputu čini im se da je drugi čovjek. 14 Gogolj, Vasiljevič, Nikolaj „Mrtve duše“ Globus Media, Zagreb str. 59

Kao izuzetno snažan primjer groteske u romanu Mrtve duše svakako jeste i epizoda u kojoj Čičikov pohodi generala Betriščeva tražeći od njega mrtve duše:

– Evo šta sam smislio. Sada, dok još nisu predane nove revizijske listine, kod veleposjednika će se naći, uz žive duše, i mnogo odbjeglih i pomrlih… Pa, recimo, kad bi vaš sjetlost prepustila takve duše meni kao da su tobože žive, pa da sklopimo kupoprodajni ugovor, ja bih onda taj ugovor predočio starom i on bi se onda mogao izmotavati koliko hoće, ali bi mi morao predati nasljedstvo u ruke.

Tu  general prasne u smijeh kakvim se valjda još nikad nitko živ nije nasmijao: jednostavno se skljokao u naslonjač; glavu zabacio unatrag i samo što se nije ugušio. Cijela se kuća usplahirila.Došao sobar. Dotrčala kćerka, sva uplašena. ( … )

– Da ti dam mrtve duše? Ma za takvu dosjetku dat ću ti ih skupa sa zemljom, s prebivalištem! Uzmi si cijelo groblje! Ha – ha – ha – ha! 15Gogolj, Vasiljevič, Nikolaj „Mrtve duše“ Globus Media, Zagreb str.238 – 239.

Iz ovog primjera možda se i najbolje vidi koliko je Čičikovljeva zamisao strašna. Strašna je do te mjere da nadjačava i gromoglasan smijeh generala. Čitaoci, naime, u tom smijehu prepoznaju grotesku jer su upućeni u Čičikovljev poduhvat i upravo on u njima izaziva jezu.

No, bilo bi pogrešno reći da ni likovi u romanu nisu začuđeni nad onim što Čičikov od njih traži. Iz njihovih začuđenih reakcija također se isčitava groteska:

– Ali dopustite da vas upitam – reče Manilov – kako želite kupiti kmetove: sa zemljom ili samo da se presele, to jest bez zemlje?

– Ne, ja ne bih zapravo htio same kmetove – reče Čičikov – ja bih htio samo one mrtve…

– Kako molim? Oprostite… Ja ne čujem sasvim dobro, pričula mi se tako čudna riječ…

– Htio bih kupiti mrtve koji se inače, prema posljednjoj reviziji, računaju kao da su još živi… – reče Čičikov.

Manilovu ispade lula iz usta na pod, a kako je zinuo tako je ostao neko vrijeme razjapljenih usta. Oba prijatelja, što su maloprije razgovarali o ugodnim stranama prijateljevanja, ostadoše nepomični, očiju uperenih jedan u drugoga, kao portreti što su se nekoć vješali jedan nasuprot drugome s obje strane zrcala.16Gogolj, Vasiljevič, Nikolaj „Mrtve duše“ Globus Media, Zagreb str. 28 – 29.

Nemoguće je oteti se utisku koliko su svaki od likova ovog romana, od onih uplašenih i naivnih do onih mudrih i koristoljubivih, groteskni na mračan i zastrašujući način upravo zbog toga jer nisu ništa više od karikature. Razjapljena Manilova usta i dugi nepomični pogledi ove dvojice jedinstvena je groteskna slika. Osim toga, Čičikovljev potez da otkupljuje mrtve duše od vlastelina, a da se pri tome te iste duše još uvijek drže kao žive jer nisu izbrisane sa spiskova, jeste čista metafora zla:

Zlo je u tome što nepostojeće ovladava svijetom: svi znaju da mrtve duše ne postoje, ali se svi ponašaju kao da postoje da bi ostvarili svoje male ciljeve, a sa ostvarivanjem tih ciljeva doveli do invazije velikog zla.17Kulenović, Tvrtko „Rezime – autorefeleksije umjetnosti i komunikacije prozne magije“ MEĐUNARODNI CENTAR ZA MIR, Sarajevo str. 222

To veliko zlo koje je za Gogolja bilo pretkazivačko, mi danas živimo. To zlo nije ništa drugo nego vladavina spoljašnjeg, vladavina onoga što mjereći prema svim senzibilitetima nema apsolutno nikakvo značenje, a čemu smo se mi pokorili i nametnuli mu čistu vladavinu (novac je najbolji primjer tome). Već je i Kulenović zapazio da će unutrašnje norme početi da zakržljavaju, a spoljašnje norme će da rastu do fatazmagornične dimenzije. 18Kulenović, Tvrtko „Rezime – autorefeleksije umjetnosti i komunikacije prozne magije“ MEĐUNARODNI CENTAR ZA MIR, Sarajevo str. 222

Gogolj je jednom upečatljivom groteskom u Mrtvim dušama radikalizovao ono što mi danas živimo: Manilov koji ima paviljon za mišljenje ograđen na posebnom mjestu u njegovoj imovini. Spomenuta veličastvena groteska sugerira da više ni prostor za mišljenje nije unutar nas, u lobanji, ali ako je sve na svijetu izmješteno izvan nas – zašto ne bi i mišljenje?

Prisustvo groteske u Mrtvim dušama izuzetno je važno jer nam omogućava da vidimo svijet na jedan drugi način i da pri tome nije u pitanju bilo koji svijet nego svijet koji mi upravo sada živimo.

Emocija koju osjećamo čitajući Mrtve duše jednaka je onoj koju svakodnevno osjećamo u ovom prostranom svijetu. Galerija Gogoljevih likova je galerija sitnih varalica i ljudi sa izopačenim ambicijama. Iz toga razloga se o Mrtvim dušama govori kao o nastavku pikarskog romana za kojeg se vežu obješenjaci i lakrdijaši koji putuju po svom svijetu.19Bahtin, Mihail „O romanu“ Nolit, Beograd str. 283 Shodno tome, analizu groteske u Mrtvim dušama najbolje je završiti finalnom Čičikovljevom sudbinom koju je Gogolj veličanstveno opisao:

Vaša svjetlosti! Neću se maknuti s mjesta dok mi ne iskažete milost! – govoraše Čičikov ne ispuštajući kneževu cipelu iz ruku i vukući se zajedno s nogom po podu, u fraku boje dima i plamena pri kaljenju.

Odlazite kad vam kažem! – govoraše knez obuzet onim neobjašnjivim osjećajem odvratnosti što obuzima čovjeka pri pogledu na neobično ružnog kukca, a nema snage da ga zgazi nogom. Trgne se tako da Čičikov osjeti udarac cipelom u nos, usta i okrugli podbradak, ali svejedno ne ispusti cipelu iz ruku nego je još snažnije privije uza se. Dva žandara silom ga otrgoše, uhvatiše ispod pazuha i odvedoše kroz sve odaje. Bio je blijed, satrven, u onom nesvjesnom i strašnom stanju kad vidi pred sobom crnu, neminovnu smrt, to strašilo protivno našoj naravi…20Gogolj, Vasiljevič Nikolaj „Mrtve duše“ Globus Media, Zagreb str. 300

U ovom opisu nazire se groteska koju možemo naći kod Kafke, jednog od Gogoljevih nasljednika: koje su mogućnosti čovjeka koji je svojim podlim postupcima postao najprije jedna u nizu prilagodljivih  karikatura, da bi zatim završio kao odbojni kukac pod čizmom nemilosrdnog sistema.

Danas se Gogoljevo djelo čita kao klasik, i to je neosporiva činjenica. Međutim, ne smijemo zaboraviti da je Gogoljevo djelo klasik iz razloga što je to djelo pred kojim se svako vrijeme, svako novo doba legitimiše. I naše vrijeme se legitimiše pred Gogoljem, a najviše pred Mrtvim dušama i Revizorom.


LITERATURA:

Bahtin, Mihail „Stvaralaštvo Fransoa Rablea“ Nolit, Beograd 1978.

Bahtin, Mihail „O romanu“ Nolit, Beograd – u izdanju nije označena godina

Tamarin, G.R. „Teorija groteske“ Svjetlost, Sarajevo 1962.

Bašović, Almir Bašović, Almir „Smijeh kroz suze (Na primjerima iz ruske i bosanskohercegovačke drame)“ Zbornik radova/Književnost, (knjiga 2) Sarajevo, 2012.

Pobrić, Edin „Priča i ideologija – semiotika književnosti“ SAMOUPRAVA, Sarajevo 2016.

Ejhenbaum, Boris “Kako je napravljen Gogoljev Šinjel” https://www.scribd.com/document/203865824/Ejhenbaum-Kako-je-nastao-Gogoljev-%C5%A0injel

Kulenović, Tvrtko „Rezime – autorefeleksije umjetnosti i komunikacije prozne magije“ MEĐUNARODNI CENTAR ZA MIR, Sarajevo 1995.

Nabokov, Vladimir „Gogolj, Dostojevski“ https://www.scribd.com/doc/305972682/177426017-Vladimir-Nabokov-Eseji-Gogolj-Dostojevski-pdf

Lešić, Zdenko „Teorija drame kroz stoljeća II“ Svjetolost, Sarajevo 1979.

Žmegač, Viktor „Povijesna poetika romana“ Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1987.


 Nikolina Todorović: Rođena u Sarajevu 1995. godine. Studentica master studija Komparativne književnosti u Sarajevu. Diplomirala 2018. godine na temu Groteska i groteskno u Gogoljevom romanu Mrtve duše i drami Revizor. Završila je srednju Muzičku školu u Sarajevu i time stekla zvanje muzičara općeg smjera. Jedna od njenih vokacija je solo pjevanje i izvođenje raznih muzičkih žanrova. Piše poeziju, prozu i eseje. Okušala se i u pisanju dramatizacija. Do sada je svoje radoveo bjavljivala na svim važnijm regionalnim portalima i časopisima.Također, njena poezija je uvrštena u nekoliko zajedničkih zbirki mladih autorica i autora.Trenutno je okupirana istraživanjem za magistarski rad na temu Memorija i fotografija u književnosti.


Ovaj članak je objavljen u junu 2019, u okviru temata RUSKI LIBARTES.

Pročitajte sve članke objavljene u rubrici Reč i misao.

Povezani članci

Radmilo Anđelković – Sudaranje

Pusti Zeca (Lana Bastašić: „Uhvati zeca”, Kontrast, Beograd, 2018)

Knjiga za vozove i opsesivne misli (Mehmed Begić : „Vrijeme morfina“, Kontrast, Beograd 2018)

Ostavite komentar