Image default
Reč i misao

Hrvoje Galić, Kažnjavanje tijela u šogunatu Tokugawa

Kažnjavanje tijela u šogunatu Tokugawa

Piše: Hrvoje Galić

Kada govori o moći i kažnjavanju u doba šogunata Tokugawa, Daniel Botsman ističe: „Da bismo prikladno razumjeli kažnjavanje [šogunata] Tokugawa tvrdim da prvo moramo odbaciti našu zaokupljenost pitanjima barbarstva i čovječnosti (i.e. „napretka“) i umjesto toga vidjeti ga kao dio kompleksnog skupa strategija koje služe uređenju društva i vršenja moći.“1 Daniel V. Botsman, Punishment and Power in the Making of Modern Japan, Princeton University Press, Oxford, 2005: 10Jedna od uobičajenih predodžbi je kako je barbarstvo, koje je svoj vrhunac dostiglo u 16. stoljeću za vrijeme ratova za prevlast nad zemljom, polagano s vremenom gubilo na snazi kada je zemlja ponovno ujedinjena pod šogunatom Tokugawa. Mnoge prakse okrutnosti nisu odmah nestale, ali su polagano gubile svoj telos. Botsman naglašava kako ta uobičajena interpretacija ima svoju snagu budući da slijedi narativ o „napretku“, a u njoj ima i istine. Četvorenje, skidanje kože i kuhanje na živo uistinu su krajem 17. stoljeća nestale, a dekapitacija pilom, odnosno „povlačenje pile“ je radikalno preobražena (metalne pile su zamijenjene onima od bambusa), rjeđima su postali i različiti činovi sakaćenja.

Kao što je poznato, razdoblje Tokugawa nije podrazumijevalo pokoravanje svih rivala od strane jedne vrhovne vojne moći. Bakufu je kontrolirao otprilike jednu trećinu teritorija Japana, uključujući najveće gradove i mnoge važne rudnike i luke. Ostatak zemlje podijeljen je među stotinama manjih feudalnih gospodara. Najvažniji od njih su bili veliki ratni vođe, daimyo, koji su u zamjenu za lojalnost prema šogunatu imali veliku autonomiju nad svojim područjima. Marius Jansen politički sustav razdoblja Tokugawa označuje terminom „parcelizirani suverenitet“, što znači da vrhovna vlast nije bila koncentrirana u jednoj točci, već je bila raspršena među većim brojem aktera sa manje ili više moći. Kada bi novi šogun preuzeo dužnost, inspektorima je bilo naređeno da obavijeste šoguna ako neki daimyo kažnjava bitno različito od prakse kažnjavanja u Edu (današnji Tokyo), šogunskoj prijestolnici.

Iako bi to moglo navesti na neke zaključke o modernizaciji društva, ne treba zaboraviti kako sve stare prakse mučenja i usmrćivanja iz perioda Zaraćenih država nisu bile zaboravljene u vrijeme ʽVelikog miraʼ. Uzmimo na primjer praksu „privezivanja“. Prvo je osuđenik užadi privezan za drveni okvir. Nakon što je zatvorenikova odjeća bila odsječena tako da su trbuh i i prsa bili potpuno izloženi, okvir je podignut i zasađen u zemlju. Dva su egzekutora noseći koplja zauzela mjesta sa obje strane osuđenika. Dok je jedan prinio vršak koplja osuđenikovom licu, drugi je zabio koplje u njegovu u utrobu. Tako su se izmjenjivali ubadanjima dok osuđenik ne bi bio uboden dvadeset ili trideset puta. Kako tvrdi jedan službenik šogunata, čak i najsnažnijima bi prizor bio izrazito mučan. Naposljetku bi egzekutor vrškom koplja kroz osuđenikov vrat počinio coup de grace. Okrvavljeno tijelo bi bilo izloženo nekoliko dana prije nego bi bilo spušteno i postavljeno u plitki grob.

Trgovci i misionari iz Europe su tu praksu poistovjetili sa raspećem, a statistika za interval između 1862. i 1865. govori nam kako je petnaest ʽraspećaʼ izvršeno u Edu. Bakufu je također spalio deset osuđenika na lomači u tom periodu i dekapitirano je otprilike više od stotinu svake godine. To je dvostruko više od broja vješanja u kasnom 18. stoljeću u Londonu. Botsman razmatra što možemo misliti o kažnjavanju šogunata Tokugawa. Možemo reći da je bilo brutalno, barbarsko i zaostalo. Upravo to su mislili zapadni imperijalisti kada su prisilili Japan da „otvori vrata“ u 1850-ima, kao što je to postala ortodoksija ʽprosvijećenimʼ japanskim reformatorima Meiji razdoblja. Moramo gledati ponad diskursa o barbarstvu da bismo razumjeli period Tokugawa  i Botsman naglašava kako kažnjavanje nije imalo formu arbitrarnog i neobuzdanog nasilja. Podrazumijevalo je sistem vladavine koji je slijedio vlastita pravila i logiku.

U rano modernoj Europi smaknuća su bila predstava za narod u kojima su svećenici i zatvorenici držali dramatične govore pred velikim masama. Smaknuća u Edu su slijedila drugačiji obrazac. Postojala su dva stratišta i ondje su održavani neki oblici smaknuća, na primjer spaljivanje na lomači i razapinjanje. Daleko od toga da se narod poticalo da se ondje okuplja, Bakufu je već od 1620-ih izdao zabrane takvih okupljanja. Kada se ta praksa usporedi sa onom u osamnaestostoljetnoj Engleskoj, jasno je zašto je Bakufu zabranio okupljanja. Javna smaknuća su bila potencijalno destabilizirajući faktor; ako je narod procijenio da je smaknuće nepravedno, znao je iskaljivati svoj bijes na vlastima. Foucaultova teza o političkoj rizičnosti javnih smaknuća, nasuprot Spierenburgovoj koja u njima ne vidi problem za poredak, u praksi šogunata Tokugawa dobiva empirijsko potkrepljenje. Čini se da je šogunat uvidio problematičnost javnih smaknuća u skladu sa Foucaultovim razumijevanjem.

Udžbenički prikazi društva perioda Tokugawa često prikazuju uporabu slavnih ʽvisokih znakovaʼ koji su komunicirali osnovne zakone i propise. Iako smaknuća nisu bila javna, osakaćena trupla su bila izvješena na križeve ili kolce i bili su izloženi da ih svi vide. Pored tijela-kao-znakova bile su table na kojima je bio napisan identitet smaknute osobe, počinjen zločin i kazna koja je bila izvršena. Bakufu je putem tih znakova podanicima priopćavao poruke o društvenom poretku bez da se izlagao opasnosti destabilizirajućih javnih smaknuća. Smrt nije bila granica kazni. Tijela su se premazivala solju i zatim bila raspeta kao da su živa.

Najstroži oblik dekapitacije, gokumon, datira još od srednjeg vijeka i odsječene glave su ponekad bile izložene iznad ulaza u Kyoto, drevnu prijestolnicu. Najočitije objašnjenje javnog izlaganja tijela je da se u podanike htjelo usaditi impresiju da su „posljedice izazivanja nezadovoljstva kod šoguna i njegovih službenika užasne i sumorne“.2 Ibid: 32 Izazivanje ratničke vlasti putem nezakonitog čina može se povezati s fukoovskim shvaćanjem suverene moći prema kojem je kršenje zakona napad na samog suverena, u ovom slučaju šoguna i njegove vlasti.

Prikaz Foucaultovog razumijevanja suverene moći i nepokornog subjekta,  čiji je čin percipiran kao uvod u pobunu pregnantno je izražen u filmu Masakija Kobayashija Pobuna samuraja. U filmu, feudalac zapovijeda vazalu da uzme njegovu ljubavnicu za ženu, a zatim ju traži natrag, kada mu umre prvorođeni sin. Vazal prijeti kako će razotkriti ponašanje feudalca pred šogunatom i drugim oblastima; vidljivo je kako transgresija moralnog poretka (otmica žene), može koštati i nadređenog u hijerarhiji. Vazal naziva njegovu vladavinu tiranskom i započinje otpor. Njemu i njegovom ocu je naređeno da počine harakiri, na što oni odgovaraju da zauzvrat žele glave feudalca i njegovih najviših službenika. Primjetna su pregovaranja da bi se situacija razriješila bez krvi i određena razmjena koja se vrši između podređenog i „suverena“. Čini se da feudalac želi izbjeći prolijevanje krvi pod svaku cijenu, nudeći lakšu kaznu. Kao što Foucault govori, primjena sile je skupa. To se pokazuje točnim, budući da dolazi do smrti velikog broja poslanih da ubiju vazala i njegovog oca. Primjena sile može biti skupa za feudalca i ako se razotkrije njegovo prekoračenje moralnih normi. Film završava težnjom oca da razotkrije istinu u Edu pred službenicima šogunata, ali feudalac pribjegava njegovom ubojstvu vatrenim oružjem, specifično modernim oružjem, koje simbolizira skori ulazak Japana u moderno doba.

Prema Botsmanu, preseljivanje stratišta iz Eda na druge lokacije (najpoznatije bilo je Kotsukappara, nazvano Kotsugahara ʽpolje kostijuʼ) moglo je biti povezano s tradicionalnim japanskim vjerovanjem u duhovno onečišćenje (kegare), izazvano smrću i krvlju. Sam zločin se smatrao formom onečišćenja. Bile su korištene različite prakse pročišćivanja, na primjer paljenje kuća zločinaca. Iz tog razloga su stratišta bila premještana na rubove grada, da bi se izbjeglo onečišćenje, a Shintō svećenici vršili su razne forme pročišćivanja. Strani poslanici koji su prolazili pored stratišta bili su zgroženi, a to je graničilo sa fascinacijom. Kada govorimo o praksi „povlačenja pile“, osuđenik je bio prisiljen sjediti unutar drvene kutije u zemlji. Samo glava mu je bila na površini, mačem su mu bile zarezane obje strane vrata, a mrlje krvi su bile na oštricama pile od bambusa. Pila je bila postavljena s obje strane glave, kao podsjetnik na sporu smrt dekapitacijom. U teoriji je poneki prolaznik mogao zasjeći vrat osuđenika. Na treći dan osuđenik je bio odveden na stratište i raspet. To je bila najstroža od svih kazni u periodu Tokugawa, a i razmjerno lakše kažnjavanje je bilo u nekom obliku izloženo u javnosti.

„Dok je ‘veliki mir’ sedamnaestog stoljeća trajao. . . novi režim i njegovi pristaše su počeli izrađivati razrađenu vladajuću ideologiju u kojoj su budistički i neo-konfucijanski pojmovi ‘suosjećanja’, ‘dobrostivosti’ i ‘dobrostive vladavine’ (jihi, jin, jinsei) imali središnje mjesto.“3 Ibid: 41 Daleko od toga da ugnjetavaju puk, šogun i njegovi saveznici su predstavljeni kao oni kojima je glavna uloga zaštititi i spasiti pučane. Može se tvrditi, Botsman naglašava, kako nema očite kontradikcije između ideologije dobrostivosti i strogih kazna. Šogunov zadatak je bio „pročistiti zemlju“ mačem i ratničkim moralom. Pravni sistem ere Tokugawa posebnu je pažnju davao onome što danas zovemo „pravima žrtava“. Iz raznoraznih neformalnih praksi, smatra Botsman, bilo je vidljivo da su Tokugawini službenici radili u interesu onih na kojima je počinjeno nedjelo. Od početka sedamnaestog stoljeća, razrađivane su kritike budističkog viđenja kažnjavanja (npr. njihovog protivljenja smrtnoj kazni), od strane pristaša režima.

Suzuki Shōsan, japanski zen svećenik i učenjak, je ovdje bio važna figura. On je naglašavao sukladnost oštrih kazni, recimo smrtne kazne, sa budističkim učenjem, suzbijanja zla i poticanja dobra. Za režim su figure poput Shōsana bile važne jer su službenici šogunata razumjeli da je uz stroge metode kažnjavanja potrebno utvrditi granice i razviti strategije koje neće podrivati njihovu reputaciju kao dobrostivih vladara. Jedna od najjednostavnijih strategija kako to postići bila je da se osigura da one grupe ljudi koji uživaju simpatije društva ne budu kažnjene punom snagom; na primjer blag tretman maloljetnika. Mučenje i smaknuće trudnica je također bilo zabranjeno. Službenici Bakufua su bili upozoreni da vode ispitivanja sa „suosjećajnim srcem“. Pomilovanja vezana uz pogrebne i memorijalne obrede bila su uskoj svezi sa budističkom religijom i „budistička dobrostivost i dobrostivost obitelji Tokugawa bile su time predstavljene kao jedna te ista stvar.“4 Ibid: 48

U svakome društvu postoje oni isključeni, koji su bez sredstava da se uzdržavaju i stvaraju međusobne veze kako bi preživjeli. Izopćenike u Tokugawa Japanu treba gledati na taj način. Tradicija vezana uz  razumijevanje onečišćenja koje donose rađanje, smrt i bolest u Japanu je duga, a sa budizmom je dobila šire značenje, ističe Botsman. Isključivani su bili siromasi, prosjaci i gubavci, a uzrokom njihovih nesreća smatralo se upravo onečišćenje; s vremenom te grupe su počele razvijati strategije preživljavanja. Počeli su se uključivati u rituale „pročišćivanja“, kao što je čišćenje hramova, postupanje sa mrtvima za vrijeme sprovoda i uklanjanje životinjskih leševa. Jedno od najvažnijih sredstava za preživljavanje izopćenika bilo je bavljenje obrađivanjem kože, a što je nama najvažnije, postali su važni za rukovođenje kažnjavanjem. Izopćenici su imali isti status kao trgovci ili umjetnici, ali krajem sedamnaestog stoljeća to se počinje mijenjati. Službeno ih se više ne naziva „kožarima“ već „onečišćenima“, odnosno eta (što doslovno znači „mnogo prljavštine“) i ponovno su se našli na dnu društvene hijerarhije, zajedno sa prosjacima (hinin, doslovno „nečovjek“).

Odnos između izopćenika i države prekinula je Meiji vlada 1871. godine, zabranjeni su izrazi eta i hinin, a izopćenici su dobili jednak status kao i puk. Ipak, izraz tokushu burakumin ostao je u Japanu sve do danas i njime se označuju npr. mesari i oni koji se smatraju potomcima eta i hinina.  Diskriminacija je ostala snažna sve do danas, a u tom je pogledu kulturološki važan film Okuribito (Odlasci) iz 2008. godine, koji je dobio Oscara za najbolji strani film. U filmu se prikazuje neuspjeli violončelist koji prihvaća posao uljepšavanja i uređivanja leševa pred sprovod, što je tradicionalno bio posao vezan za izopćenike i povezuje se sa pojmom burakumin. Glavni lik se mora suočavati sa predrasudama i gađenjem drugih, kao na primjer svoje žene. Film je po tome revolucionaran, barem kada se radi o međunarodno poznatom kulturnom fenomenu koji se bavi pitanjem izopćenika u Japanu. Prema Botsmanu, Yokota Fuyuhiko drži kako je diskriminacija izopćenika povezana s „dobrostivom vladavinom“ šogunata. Klanje životinja da bi se dobila koža identificirano je kao „nedobrostivo“ (fujin) ponašanje, odnosno okrutno. Seljaci su koristili izraze „koljač“ za ratnike koji su uništavali domove za vrijeme ratova, a taj pojam je kasnije korišten za kožare. Kako je ratnička država isključivala i prikazivala izopćenike kao „koljače“ o sebi su stvarali dojam kao „dobrostivima“, suosjećajnim vladarima i zaštitnicima života.

Izopćenici su imali važnu ulogu u kaznenim praksama budući da su asistirali kod smaknuća, a kod raspeća ili spaljivanja na lomači služili su za ubadanje kopljima ili spaljivanje mesa. Svatko tko je prisustvovao smaknućima, iako nisu bila javna, mogao je vidjeti kako izopćenici sakate tijela osuđenih. Nakon smaknuća, grupa izopćenika čuvala je tijela koja su bila izložena tako da je njihova uloga bila javno predstavljena. Botsman ističe kako je visoka vidljivost uključenosti izopćenika u kazneni sustav pomogla ratničkoj kasti da projiciraju imidž dobrostivosti na barem dva načina. „Najočitije, distancirala ih je od najgroznijih aspekata kazni koje su oni naređivali. U očima javnosti neposredni izvršitelji ratničke vlasti nisu bili sami ratnici, nego niža vrsta čovjeka, za koje se vjerovalo da nemaju osjećaje milosti ili suosjećanja, i nije im mučno okrutno mučiti čovjeka ili životinju. Na neki način, te izopćenike se držalo kao primjer baš takve izopačenosti i okrutnosti od kojih su ratnici trebali spasiti zemlju uvođenjem reda i donošenjem mira.“5 Ibid: 54-55 Jednom riječju, ratnička kasta je prala vlastite zakrvavljene ruke upošljavajući isključene i prezrene da obavljaju najgroznije činove sakaćenja i ubijanja.

U Nadzoru i kazni, Foucault piše o ulozi krvnika u činu smaknuća i može se napraviti usporedba sa šogunatovim korištenjem izopćenika u krvavim poslovima kažnjavanja. On kaže: „Poznata su sva prokletstva kojima je bila okružena ta ʽveoma potrebnaʼ, a ipak ʽprotuprirodna službaʼ. Ma koliko krvnik, u određenom smislu, predstavljao kraljev mač, sa svojim je protivnikom dijelio njegovo beščašće. Suverena moć koja mu je nalagala ubijanje te koja je udarala preko njega, nije u njemu bila prisutna; nije se poistovjećivala s njegovom ogorčenošću. A nikada se nije pojavljivala u većem sjaju nego upravo onda kada je zaustavljala krvnikovu kretnju nalogom o pomilovanju.“6 Nadzor i kazna: 52 Iako Foucault piše kako je krvnik dijelio sa zločincem njegovo beščašće, to ne znači da je krvnik prikazan nečistim i izopačenim na način na koji su izopćenici prikazani takvima: on je samo mehaničko oruđe. Foucault piše: „Suveren je u smaknuću prisutan ne samo kao moć koja osvećuje zakon, već i kao vlast koja može zaustaviti zakon i osvetu.“ 7 IbidPrisutnost suverena u smaknuću je u biti potpuna, budući da „samo on mora biti gospodar odluke o tome kako sprati uvrede koje su mu nanesene.“8 Ibid

Takvo djelovanje šogunata može se opisati i u Machiavellijevim terminima. Šogunat, odnosno ratnička kasta, da bi stvorila privid vlastite benevolentnosti, odnosno reputaciju mirotvoraca i suosjećajnih vladara, radi taktički potez kojim „krvavi kodeks“ kažnjavanja koji su sami naredili i autorizirali, čini djelom onih o kojima je već stvoreno mnijenje kao o potpuno nečovječnima. Može se povući paralela s likom Cesarea Borgije iz Machiavellijevog Vladara koji je da bi primirio Romagnu postavio na čelo „Ramira de Orcu, čovjeka okrutna i bezobzirna, ostavivši mu neograničenu vlast.“ Nakon što je Orca okrutnošću primirio Romagnu, Machiavelli nastavlja: „Kako je Vojvoda znao da je dosadašnja strogost urodila i mržnjom prema njemu, odluči iščupati mržnju iz srca toga naroda i posve ga uza se pridobiti: htio je dokazati ovo: ako je i došlo do takve okrutnosti, ona nije potekla od njega, nego od opake naravi upravnikove.“9 Niccolo Machiavelli, Vladar, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1998: 109-110

Ramira de Orcu je izložio na trgu rasječenog na dvoje, a pored njega komad drveta i krvav nož. Borgia je kod puka uspio tim činom izazvati zabezeknutost i divljenje puka, ali manevar šogunata Tokugawa je u biti mnogo „elegantniji“ od Borgijinog. Oni su uspjeli na dugi rok postići da se puku pričinja kako okrutnost ne potječe od njih, već od izopćenika, izbjegli su mržnju puka i još k tome sebe prikazali dobrostivima. S druge strane, Machiavellijeva naracija o Borgiji i Orci može se usporediti sa Foucaultovim razumijevanjem uloge krvnika u djelovanju suverene moći. Foucault piše: „Prema tradiciji  se pismeno ovlaštenje krvnikovo, pošto bi bilo potvrđeno pečatom, nije stavljalo na stol, nego bacalo na zemlju.“10 Nadzor i kazna: 52 Krvnik je ritualno obeščašćen, ali to ne znači da je on time predstavljen kao istinski izvor okrutnosti koje se obrušava na osuđenika.

Borgia je Orcu, nakon što ga je učinio svojim oruđem, smaknuo i izložio na trgu, dok je kralj krvnika uposlio kao svoje oruđe „nalik na kraljeva zatočenika: no zatočenika kojega se ne priznaje i koji ostaje nepriznat.“ 11 IbidRazlika je u tome što je Orca bio upravnik, koji je bio priznat (autoriziran) od strane Borgie, dok krvnik neprekidno ima funkciju koja je smještena negdje između kraljevog službenika i zločinca. Foucualtovo shvaćanje krvnika i Borgijino upošljavanje Orce ima potpuno drugačiju funkciju. Foucaultov suveren ne vrši manevre putem kojih želi prikazati kako okrutnost proizlazi iz „opake naravi krvnikove“, krvnik je za njega marginalna figura. Svejedno, način na koji Machiavelli vidi Borgiju važan je da bismo razumjeli djelovanje šogunata preko izopćenika, i razradu ideologije putem koje je izgrađena slika o šogunatu i njegovu reputaciju dobrostivosti.

Naposljetku ćemo prikazati film Masakija Kobayashija, Seppuku, u kojem je izražajno prikazano funkcioniranje suverene moći na primjeru korištenja seppukua, ritualnog rasijecanja trbuha, kao metode kažnjavanja. Film spada pod jidaigeki žanr (eng. period piece). Prati razdoblje nedugo nakon bitke kod Segikahare i uspostavljanja šogunata Tokugawa (1630.). Započinje kratkim izlaganjem službenika kuće Iyi koji govori o svakodnevnici samurajskog gospodara kuće. Počinjemo s perspektivom moćnika, čiji je status u očitom kontrastu saonim rōnina, samuraja bez gospodara, čija je sudbina tematika filma. Vidimo samurajski oklop koji je pripadao jednom od predaka u kući Iyi, okružen maglom nalik onoj koja se ponekad prikazuje u izvedbama Wagnerovih opera. Oklop je simbol tradicije, samurajskog kodeksa časti, bushida. Osiromašeni rōnin dolazi u kuću Iyi da zatraži dopuštenje da izvrši seppuku u njihovom dvorištu. Kuća njegova gospodara je propala, a on više ne želi živjeti u potpunoj oskudici i tumarati bez cilja, već završiti svoj život časno u skladu sa samurajskim kodeksom. Rečeno mu je kako je ta praksa postala raširena nakon što je jedan rōnin, pošto je zatražio mjesto za izvršenje seppukua, dobio namještenje u jednoj kući izazvavši zadivljenost samuraja. Nakon što se to saznalo, i drugi rōnini su počeli činiti isto, ali bez iskrenih namjera da to učine, dobivali su nekoliko novčića od kuća da ih se riješe. Važno je naglasiti, kao što piše Botsman, da su rōnini bili destabilizirajući element i često su bili uzrok društvenog nemira. Grupa rōnina jednom prilikom je pokušala svrgnuti Bakufu.

Rōnini nisu bili samo vagabundi i prosjaci koji su na Zapadu zatvarani u sklopu fukoovskog ʽVelikog zatvaranjaʼ, već ratnički obučeni, nasilni element opasan za poredak. Osiromašeni rōnin Motome Chijiwa je došao s molbom da učini seppuku, također bez namjere da ga uistinu počini, ali kuća Iyi je odlučila napraviti presedan da bi ta nečasna i iznuđivačka praksa prestala. Motomina molba je prihvaćena, uz njegov očit užas, i ritual seppukua je organiziran u dvorištu uz mnoge gledatelje iz kuće Iyi. Motome je prisiljen rasjeći si utrobu mačevima od bambusa, budući da nije imao čelične. Zabija si mač od bambusa u trbuh, s mukom uspijeva probiti kožu i provući mač kroz utrobu. Lice mu oblijeva znoj i muči ga grozomorna bol, glava mu je odsječena od strane sekundanta.

U djelu japanskog književnika Yukija Mishime Rodoljublje, koji je i sam završio vlastiti život seppukuom, vidimo životan opis rasijecanja utrobe: “Tek nakon što je svu svoju snagu prenio u desnu ruku, uspio je napraviti rez dug oko osam centimetara. Bol se širio iz nutrine postupno, sve dok od nje cijeli trbuh nije počeo odjekivati. Bilo je to kao divlja zvonjava nekih zvona. Ne, bilo je to kao da svaki udisaj, svaki otkucaj srca pokretao tisuće zvona, čija je tutnjava protresala čitavo poručnikovo biće… Kada je poručnik na koncu načinio rez sve do desne strane trbuha, oštrica je kliznula, tako da je krvlju i masnoćom umrljani čelik postao vidljiv. Iznenada, poručnik ispusti hrapav krik te povrati. Gušenjem se pojačao oštri bol, a želudac koji je ostao čitav podignu se naprasno, tako da sada rana prsnu i izbaci utrobu… Poručnikova se glava spustila na stranu, križa mu se savila, oči otvorile u male proreze, a iz usta mu je curilo malo sline. Sve je plivalo u krvi… Na koncu je drhtava oštrica dotaknula goli vrat…. Jednim se zamahom bacio na oštricu, tako da mu je ona probola grlo. Bujica krvi navrla je iz rane. Poručnik je nepomično ležao na podu, a iz grla je izvirala plavičasta čelična oštrica mača.”12 Yukio Mishima, Žudnja za ljubavlju, Rodoljublje, Alfa, Zagreb, 2003: 231-233

Seppuku koji je Motome učinio pod prijetnjom smrti slikovit je prikaz funkcioniranja suverene moći. Telos kažnjavanja primijenjenog na Motomeu je prevencija daljnjih istovjetnih činova. Svrha njegove smrti je da bude učinjen primjerom za druge, da bude dokaz časti kuće Iyi, kao i činjenice da svako iznuđivanje vodi u sigurnu smrt. Daniel Botsman piše: “Daleko najpoznatiji primjer statusno-specifičnog kažnjavanja ipak, je ozloglašeni seppuku, ili samoubojstvo rasijecanjem trbuha za muškarce ratnike. Unatoč svome imenu i reputaciji, kada je prakticirana kao službena Tokugawina kazna, ovo je, u stvari, bilo ništa više doli ritualizirana forma dekapitacije, ne uključujući stvaran suicid niti rasijecanje utrobe; jednom kada se osuđeni ratnik pripremio, jednostavno je krenuo prema simboličnom drvenom maču da bi signalizirao krvniku da nastavi.“ 13 Punishment and Power in the Making of Modern Japan: 71Unatoč tradiciji smaknuća dekapitacijom, Motome ne samo da je prisiljen rasjeći si utrobu, već to mora učiniti mačem od bambusa. Drveni mač koji je u već utvrđenom ritualiziranom postupku služio kao simbolika, postaje stvarno oruđe za izvršenje kazne.

Motomeov tast Hanshiro dolazi na vrata kuće Iyi s jednakim zahtjevom. U dvorištu palače okupljenim samurajima govori o raspadu kuće njegova gospodara, kao i njegove vlastite obitelji, u gotovo faulknerovskim razmjerima. Govori o Motomeovim motivima koji su ga natjerali da dođe do kuće Iyi, odnosno smrtnoj opasnosti u koju su zbog osiromašenja dovedeni njegova žena i sin. Narativ u filmu je isprekidan, s čestim retrospekcijama, a njegovo tkanje polako dobiva sve jasniji oblik kako vrijeme prolazi. Zgrožen okrutnošću kuće Iyi, Hanshiro odlučuje tražiti od njih zadovoljštinu, ali budući da je ne dobiva, film završava krvavom osvetomi saznanjem da je svim trima potencijalnim sekundantima Hanshiro odrezao punđu i simbolički ih „kastrirao“. Govori im kako je samurajski kodeks samo fasada. Važna napetost, odnosno antagonizam koji filmu daje snagu, je odnos između časti kao privida koji prikriva socio-ekonomsku stvarnost i časti kao legitimacijskog moralnog sustava koji održava poredak. Nije teško povući paralelu između ideje o benevolentnosti šogunata kao čuvara poretka, i svih „finih“ slojeva isključenja koji su funkcionirali ispod privida. Bushido je tu, ničeanski govoreći, lukavstvo koje služi da bi se prikazala „moralna superiornost“ elite i time zacementirao njihov društveni položaj.

Hanshiro je smaknut puškama, tipično modernim oružjem koje kada se simbolički sagleda uistinu bushido čini praznim slovom na papiru. Vrijeme samuraja kao ratnika je na zalasku (ʽveliki mirʼ Tokugawe) i oni se prilagođavaju modernitetu da bi opstali kao vladajuća kasta, što je, kako će pokazati Meiji revolucija, neodrživ projekt.  Glavni savjetnik kuće Iyi nakon pokolja naređuje da trojica nesuđenih sekundanata počine seppuku i da se kaže da su preminuli od bolesti, kao i četvorica koje je u borbi ubio Hanshiro. Kuća Iyi putem laži dobiva pohvale od nadređenih. Iako svima razglašava kako je časno izvršen seppuku, nema govora o Motomeovim motivima, sudbini koja je rezultat politike Bakufua i nepostojanju socijalnih mjera koje bi mehanizmima uključivanja odbačenih spriječila djela iz očaja i ukrotila potencijalno destabilizirajuće elemente. Kao što Hanshiro samurajski kodeks časti vidi kao fasadu koja prikriva okrutnost i smrtnu osudu za mnoge, tako i film završava „fasadom“, ponovnom uspostavom privida putem kojeg funkcioniraju vjerojatno sva društva, povijesna i suvremena. Seppuku prikazuje jedno tragično razdoblje u kojem je važeća poetizirana Hanshirova primjedba kako su naši životi zamci izgrađeni na temeljima od pijeska i jedan jači udarac ih ruši.


Hrvoje Galić rođen je 1993. godine u Zagrebu. Magistrirao je politologiju na Fakultetu političkih znanosti 2018. godine. Njegova konstatna preokupacija je je sveobuhvatno sagledavanje društvenih transformacija kroz prizmu umjetničkih djela. Uvjerenja je da putem kritičke analize umjetnosti u njenom povijesnom i društvenom kontekstu možemo zahvatiti duh konkretnog vremena, a i saznati nešto o nama samima. Tijekom studentskih dana, pisao je radove o filmu za portal Taste of Cinema, a shvaća ih kao svojevrsne etide. Nakon završetka fakulteta preveo je knjigu Politics, a napisao je i nekoliko desetaka radova za svoj osobni blog Vigour of Film Lines. U samom naslovu bloga vidljivo je da film promatra kao polemički tekst koji može zavidnom snagom prodrijeti u društveni svijet i uzdrmati nas do temelja.


Ovaj članak je objavljen u septembru 2020, u okviru temata TELO.


Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Reč i misao.

Povezani članci

Demonizam u Ljermontovljevoj poemi ,,Demon”

Opscenost nevinosti i nevinost ubijanja? (Vitold Gombrovič, Pornografija, Paideia 2011)

Filmske adaptacije pripovetke „Vij“ Nikolaja Vasiljeviča Gogolja

Ostavite komentar