Image default
Reč i misao

Nikolina Todorović, “Ženski orkestar” ili borba za život: Muzika u logoru Birkenau

Ženski orkestar ili borba za život:

Muzika u logoru Birkenau 

(Ženski orkestar, Fania Fenelon, Globus/Zagreb 1985.)

 

Piše: Nikolina Todorović

Autobiografski roman Ženski orkestar, autorice Fanie Fenelon objavljen je u Parizu 1976. godine, te zahvaljujući prevoditeljici Višnji Machiedo kod nas je preveden deset godina kasnije i objavljen u izdavačkoj kući Globus.

Ovaj roman, kako se nagovještava u predgovoru, nastaje nakon trideset godina šutnje i uzaludnih, iznemoglih pokušaja da se zaborave godine provedene u logoru:

Nikad nisam napustila logor, uvijek sam tamo, u njemu, provodim sve noći svojega života… već trideset godina.

Naime, predgovor romana zanimljiv je iz razloga što je koncipiran kao intervju sa preživjelim ženama iz orkestra, koje se sastaju nakon trideset godina, a među kojima je i autorica romana. Marcelle Routire, autorica predgovora i ispitivačica u razgovoru, ovako opisuje atmosferu tog susreta:

U prigušenoj polutami sjede tri žene oko ulaštena stolića od hrastovine. Rastale su se prije trideset godina. Bilo im je sedamnaest, dvadeset i dvadeset i pet godina. Izlazile su iz koncentracionog logora Bergen-Belsena. Smrt ih je propustila, pošle su da se vjenčaju sa životom.

Velika tema ovog autobiografskog romana jeste neprestano propitivanje toga kako je moguće nastaviti život nakon zastrašujućeg holokausta. Trideset godina nakon što su izašle iz logora, njihov susret i razgovor pokazat će koliko su duboko, svaka od njih, obilježene prošlošću:

Kako smo mogle nastaviti živjeti? To me zapravo ne prestaje mučiti. (…)

Najprije sam, kao i vi, morala živjeti. Proživjeti mladost, izgledale smo kao starice, a bilo nam je dvadeset godina! Osjećala sam potrebu da uronim u toplinu drugih ljudi, da jedem, da vodim ljubav, da volim… i nadasve, kao i vi, da ozdravim. Morala sam se liječiti od logora. To mi je progutalo godine, jednu za drugom… Nakon trideset godina šutnje, u kojima sam iznemogla od pokušaja da zaboravim ono što se nije moglo zaboraviti, shvatila sam da je to uzaludno, da neću uspjeti. Preostalo mi je samo da izgnam iz sebe opsjednutost orkestrom.

Zanimljivo, Fenelon ne kaže da želi otjerati iz sebe opsjednutost logorom, već opsjednutost orkestrom. Do kraja romana, naravno, postat će jasno da je pripadanje jedinom ženskom orkestru u najzloglasnijem logoru za istrebljenje Birkenau, izuzetno kompleksno i traumatično iskustvo koje sa sobom nosi niz pomiješanih osjećanja. Dvije najdominantnije emocije svakako jesu: borba i grižnja savjesti.

Ispovijest Fanie Fenelon, francuske pijanistkinje i pjevačice, raspoređena je u dvadeset i pet poglavlja, te skončava epilogom Što je bilo sa nama poslije, u kojem autorica komentira sudbinu svojih suborkinja iz orkestra. Time što je roman napisan trideset godina nakon iskustva holokausta, autorica u romanu često nadopunjuje pojedine sudbine i priče tako što u fusnoti dodaje komentare i objašnjenja. Ova duga vremenska distanca između neposrednih svjedočenja i rekonstrukcije događaja, izuzetno utječe na strukturu romana. Na primjer, događaji i poglavlja nisu nužno poredani hronološki. Potom, takav vremenski odmak nužno je definirao i perspektivu iz koje će autorica progovoriti, a to je perspektiva preživjelog svjedoka. Fania Fenelon, naime, piše svoj autobiografski roman iz perspektive dvadesetpetogodišnje djevojke, čija je sudbina, kao i sudbina svih ljudi oko nje, posve neizvjesna i nepoznata jer (…) u Birkenauu sudbina je hitra, munjevita, za samo nekoliko sekundi sve se može promijeniti, postati nepopravljivo… Samo povremeno, autorica bira da progovori iz budućnosti,  odnosno da se posluži književnim postupkom sveznajućeg autora i zaokruži neko poglavlje njegovim konačnim svršetkom koji se odigrao izvan logora, godinama poslije.

Ženski orkestar započinje danom oslobođenja logora. U prvom poglavlju pod nazivom Ne umri, Fania Fenelon počinje svoju priču dirljivom epizodom u kojoj gomila izgladnjelih i izmorenih žena iščekuje smrt, a umjesto nje na vrata ulaze osloboditelji:

Vojnik pomisli kako izdišem, iščupa me iz mog blata, uzme u naručaj, ne gadi mu se! Ah, kako mi je tu dobro, bit će da sam lagana, vrlo lagana! (Težila sam dvadeset osam kilograma.) Stisnuta uz ta muška prsa, naslanjajući se na njih, crpeći u njima snagu, zapjevam kiticu Marseljeze. Glas mi nije mrtav, mogu pjevati, živim…

(…)

Čovjek s mikrofonom naljavljuje:

Molim vas, miss! Ovo je za BBC!…

Miss, BBC… Život počinje ispočetka.

Pjevam God Save the King i suze vrcaju iz očiju vojnika, klize niza znojna lica, ucrtavaju svijetle brazde na tim ratom zaprljanim obrazima.

Pjevam Internacionalu i ruski zatočenici mi se jednoglasno pridružuju.

Pjevam i… preda mnom, oko mene miču se umiruće sjene, kosturi se uspravljaju, dolaze sa svih strana logora, koračaju uza zidove baraka. Rastu. Veliki su! Iz grudi im šikne neizmjerno Hura!, zatutnji i odnese sve sa sobom. Oni su opet postali muškarci i žene…

Iako ispovijest Fanie Fenelon započinje sretnim danom oslobođenja, njena tragična priča započinje kao i mnoštvo drugih priča, deportacijom u logor Aušvic. Početkom 1944. godine, završila je u kamionu za deportaciju, te nakon zastrašujuće vožnje stigla je pred ulaz logora za istrebljenje – Birkenau:

Iznad velikih uzlaznih vrata stoji natpis: Radni logor. Gotovo utješno!

Ta besmislena oznaka, samo je jedan od dobro smišljeni nacističkih eufemizama. Pri tome, nije to jedino sredstvo za zavaravanje logoraša kojim su se koristili, Fenelon u svojoj knjizi mnogo pažnje posvećuju upravo tom nacističkom jeziku punom eufemizama i njihovom metodama zavaravanja:

Tutnjava kola, nailaze vojnički kamioni, ali na njima su golemi crveni križevi u bijelim krugovima.

Ovdje je Crveni križ – uzvikne Clara – više se nemamo čega bojati.

Na ovom mjestu, autorica stavlja fusnotu u kojoj objašnjava da su ti kamioni kamuflirani u sanitarni transport, zavaravajući zatočenike, olakšavali njihovo prebacivanje sve do plinskih komora.

Dakle, posrijedi je još jedna nacistička dosjetka, koja je morala imati samo jednu osobinu: praktičnost.

Put koji prelaze zatočenici koji su tek pristgli u logor, također ima svoju praktičnu svrhu, a Fenelon ga opisuje potanko, pridavajući mu mnogo pažnje. Ostavljanje i potpuno odricanje od prtljaga, potom selekcija u kojoj se jedni izdvajaju u kamion, a drugi šalju da pješače do logora, oduzimanje nakita, odjeće, i na koncu šišanje, brijanje, presvlačenje i kupanje:

Djevojka navali na moju glavu, moja pazuha, moju stidnu kost, brijačem sa zarđalom, okrnjenom oštricom, bez vode i sapuna, grebe, krza, čupa. (…)

U svom omiljenom književnom postupku – fusnoti, Fenelon objašnjava zašto su se ljudske dlake i kosa skupljali poput blaga: Kasnije ću doznati da su te vlasi služile za tkanje ovoja električnih kablova, filca, tkanina. Ponovo, dakle, zastrašujuća nacistička praktičnost!

Prelazimo na tetoviranje. Posve ravnodušno gledam kako mi se na lijevoj podlaktici oblikuje moj registarski broj: 7 4 8 6 2. Doznajem da je neki esesovac bio predložio da nam ga utetoviraju na čelo, ali Berlin nije odobrio!

Brijanje do gole kože, tetoviranje, uniformisanje, sve su to bez sumnje procesi kojima se logorašima oduzima dostojanstvo. Fenelon to izuzetno precizno zapaža:

Vidim nas ponovo pod ledenim tušem, ruku priljubljenih uz tijelo, potom se vraćamo natrag u halu, bezvoljne i slabe, cvokoćući, tetovirane i bez ijedne dlake na sebi; čudno, ali upravo je to bilo veliko poniženje: nemati više dlaka!

Dehumanizirati zatvorenike značilo je uvjeriti ih da zaslužuju sve ono što im se dešava, ali istodobno natjerati ih da postanu nemoćni, preciznije – pomireni sa sudbinom. Glad, hladnoća ali i neadekvatna obuća, sve su to strategije kojima se dehumanizira čovjek:

Gola stopala zgrčila su mi se u rasparenim muškim cipeletinama: jedna žuta, druga crna, jedna visoka, druga rišlja, niska cipela bez povezice, broj 42, a ja nosim 34. Kako stupati u stroju, slijediti ritam sa tim čudom na nogama. Spopade me nova strepnja: stupati znači živjeti; zaostajati, pasti, znači smrt.

Ipak, osnovna tema romana Ženski orkestar jeste izdvojeni život nekoliko logorašica koje su spasile svoje živote upravo zahvaljujući muzici. Fania Fenelon, autorica romana, u ovom (jedinom ženskom orkestru u svim logorima) bila je pijanistica i pjevačica. Dirigentica orkestra bila je slavna Alma Rose, nećakinja Gustava Mahlera, koja je jednako poput ostalih članica orkestra zatvorena u Birkenau kao Židovka. Naizgled, učinit će se kao da žene u orkestru imaju privilegovan položaj u logoru, ali svjedočenje Fanie Fenelon pokazat će svu bijedu, stravičnost, i noćnu moru njihovog položaja. Život u njihovoj baraci, jednako kao i u svim ostalim, bio je borba. Samo što su se one borile muzikom. Fenelon, kao i ostale muzičarke, duboko su svjesne svog položaja;  toga da ih samo jedna greška može koštati života, ali i da u tom bjesomučnom kotaču njihovo sviranje jeste paradokslano i nastrano:

U logoru Birkenau glazba zbilja pruža ono najbolje i ono najgore. Najbolje: guta vrijeme, donosi zaborav poput kakve droge (…) Najgore, zato što su naša publika oni – ubojice, zapravo one – žrtve… I ne postajemo li i mi krvnici u rukama tih ubojica?

Da bi se razumjela ova autoricina opaska, treba znati da je ženski orkestar imao dva zadatka. Prvi, da svira pred najmoćnijim esesovcima, da bi otpočinuli nakon teškog rada. Drugi, uveliko zastrašujući, da sviraju na improvizovanoj pozornici ritam kojim će logorašice iz drugih blokova otići u smrt. Dakle, one su ispraćale svoje sunarodnjakinje u smrt.

Eins, zwei, skandira Almin štapić; Eins, zwei, drei… vier,… naređuju kapoi i započinje mimohod. Pristižući iz svih ulica, sa svih strana, logorašice prolaze ispred nas. (…) Jedna uvreda pogađa me kao pljuvačka: „Zabušantice, svinje, izdajice!“ doviknula je jedna od njih. Druge sliježu koščatim ramenima što strše ispod dronjaka (…). Jedva jedvica se vuku, a moraju čak korake podesiti vojničkom hodu. I bolno mi dolazi do svijesti kako smo tu samo zato da bismo naglasile njihovo mučeništvo.1Važno je spomenuti da ovakva vrsta odnosa nije neobična pojava u logoru; logorašice i logoraši često su natjerani na to da rade jedni protiv drugih, odnosno da rade na položajima na kojima su zaduženi da maltretiraju druge logoraše. Fania Fenelon u knjizi daje primjer knjigovođe smrti, Jevrejke koja je zadužena da precrtava imena osuđenih, potom iznemoglih pomagača koji prebiru stvari otete od novopristiglih zatvorenika, i tako dalje…

Iz ovog bi se ipak trebalo shvatiti da je i polažaj žena iz orkestra jezovit. Na koncu, nije bilo nikakve šanse da se pobune niti da prestanu svirati – jer dok sviraju one se bore za svoje vrijeme. Jedina milost koju su mogle dati drugim logorašicama bila je ta da ponekad zasviraju neku pjesmu slavnog jevrejskog kompozitira, ali i to u dosta izmjenjenom aranžmanu. To je ujedno bila i jedina vrta otpora i osvete koju su mogle uzvratiti nacistima.

Međutim, posve neshvatljiva i do srži paradoksalna situacija jeste ta kada najozloglašeniji nacisiti i nacistkinje dolaze slušati ženski orkestar. Ta potpuna zanesenost i opijenost vrhunskom, probranom, klasičnom muzikom, jedna je od tema koju i Fenelon pokušava shvatiti i predstaviti. Treba samo navesti kratki spisak velikana pred kojima su djevojke svirale: Marija Mandel, Irma Gres, Josef Kramer, doktor Mengel, Hajnrih Himler…  Posebni su dijelovi u kojima se autorica prisjeća trenutaka kada ih je srela. Nadasve tragični trenuci, ali ujednu u svojoj bezumnosti gotovo groteskni. Najočitiji primjer toga je epizoda kada su svirale za komadanta logora, Kramera:

Što herr legerfuhrer želi čuti?

Schumannovo Sanjarenje.

I s mnogo osjećaja doda: To je divna skladba koja kida srce.

Valja napomenuti da je došao slušati Šumana nakon duge selekcije, odnosno nakon što je nekoliko stotina ljudi poslao u smrt.

Poglavlje u kojem se Fenelon prisjeća koncerta za Himlera, posebno je zanimljivo po njenom opisu i doživljaju tog čovjeka koje može sve, tog organizatora smrti, nezasite životinje koju su jednom čuli kako kritizira podređene jer nisu omogućili uništenje više od šest tisuća osoba dnevno:

Među oficirima slabo nazirem Himlera, prilično je nizak, prije čak kržljav, lagano pogrbljen. Blijed i smeđokos… (…) i tu se potkrala greška prirode!

Roman Ženski orkestar važan je i dragocjen kao i svako svjedočenje o holokaustu, upravo zbog pamćenja i pohranjivanja stravičnih iskustava, te da se oni nikada više ne bi ponovili. Međutim, Fenelon osim što svjedoči u ime logorašice iz Aušvica, ona svjedoči i u ime nekoliko mladih žena. Žensko iskustvo logora, istina, ne razlikuje se uveliko od muškog jer sudbine svih logoraša su iste. Ova je knjiga, naime, posebna po iskustvu mladosti. Sve žene iz orkestra imale su oko dvadesetak godina, a najmlađa petnaest. Iako su se dijelile na francuske, njemačke, poljske, mađarske, nizozemske, grčke i belgijske Židovke, nisu se razlikovale po godinama, sanjarenjima i mladalačkom, nezadrživom pulsu života.

U ovoj knjizi, zapravo, postoji nebrojeno mnogo mjesta savršenog humora i smijeha. Nijedno od to dvoje ne strši kao nedolično, nego naprotiv zvuči uvjerljivo i snažno:

Šaljiv naboj tako je neočekivan da nam popuštaju živci i mi se smijemo… kao lude. Uzalud se nastojim urazumiti, ne uspijevam se nikako savladati – naša je prosječna dob, naime, oko dvadeset – uzalud govorim sebi: smijeh je u logoru lijek protiv grozote.

Ono što je Imre Kertes pisao u svojoj knjizi o Aušvicu Čovjek bez sudbine, Fenelon je također istaknula. Riječ je o doživljaju sreće u logoru. Kertesz, naime, kaže kako će u njemu najdublje ostati usađen doživljaj sreće u logoru, a da i dalje svi žele čuti samo grozote. Bez sumnje, Aušvic jeste samo grozota i ništa drugo. Ali život, ljudski život – on nikad ne može biti samo grozota.

Fenelon to, naravno, osjeća neposredno sa mladošću, zato se ne ustručava da u svom svjedočenju priloži i trenutke sreće. Tako ne zaboravlja noć kada su joj suborkinje iz barake otpjevala Happy brithday, duge razgovore pored peći (privilegija koju su imale samo žene iz orkestra),  ili trenutka kada je zajedno sa još jednom muzičarkom u nemogućim uslovima porađala novopristiglu zatvorenicu, Poljakinju:

Nemamo ništa da prerežemo pupkovinu, ni škara, ništa! Marie ne oklijeva, presiječe zubima. Nema vode, nju nam daju još samo u određenim satima. Ne možemo oprati ni dijete ni majku. Nemamo pelena da umotamo novorođenče. Marie ga uhvati za nožice, udari ga po guzici: ono zakriči. Svučem kaput, strgnem mu postavu. (…) Potom joj je Marie pomogla da se uzvere na jednu kozie, posljednje u njenoj baraci-bolnici, zato da neki esesovac ne primijeti ni majku ni dijete….

Još jedna stvar koju strahote logora i nacisti nisu mogli ugasiti jeste nježnost i ljubav. Autorica se vrlo sentimentalno prisjeća i bilježi ljubav koja se rodila između Marte i Irene, dvije logorašice, u nemogućim uslovima. Ova ljubav i strast koju Fenelon ispisuje na nekoliko stranica, jedno je od najnevinijih mjesta u romanu:

Otkako sam nju otkrila, manje sam nesretna. Od sada mislim samo na nju. Saznanje da ona spava nedaleko od mene, da će sutra opet biti tu, usrećuje me na začudan način. Znaš li o čemu sanjam? Irene stavlja svoju ruku na moju i mi se više ne razdvajamo… (…)

Irene i Marta, to je nešto sasvim drugačije, one toliko imaju potrebu za toplinom i nježnošću… naslada, što se njih tiče, dolazi kao prid.

Ljubav, nježnos i smijeh – lijepi momenti otpora i, uprkos logoru, sreće.

Ženski orkestar, roman svjedočenja, značajan je zbog toga što autentičnim glasom progovara o najosjetljivijem, najbrutalnijem i najstramotnijem periodu u povijesti čovječanstva. Fania Fenelon, hrabra muzičarka, izborila se za svoj život muzikom. Ipak, njeno svjedočenje nije samo ispovijest od jednom zastrašujućem povijesnom zločinu, nego je i opomena koju Fenelon definira vrlo koncizno: Svi ljudi su odgovorni, ravnodušnost jednog jedinog naša je smrtna osuda.

Možda se muzikom u Birkenau nije borilo samo za život, već i protiv ravnodušnosti i otupljenosti. Otvorimo uši, možda čujemo tu muziku.


Nikolina Todorović – rođena u Sarajevu 18. jula 1995. godine. Studentica master studija Komparativne književnosti u Sarajevu. Diplomirala 2018. godine  komparativnu književnost, na temu Groteska i groteskno u Gogoljevom romanu Mrtve duše i drami Revizor. Piše i objavljuje poeziju, prozu, eseje, književnu i filmsku kritiku. Pjesme su joj prevođene na engleski, gaelski i ruski jezik. Trenutno je okupirana istraživanjem za temu magistarskog rada Memorijski tekst: Ratne fotografije Milomira Kovačevića Strašnog.


Ovaj članak je objavljen u junu 2020, u okviru temata Borbeni Libartes.


Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Reč i misao.

Povezani članci

Folklorni, biblijski i mitološki sadržaj poeme “Došljaci” Radovana Zogovića

Slavko Stanojčić, Mit koji živi u nama

O ideološkom čitanju i pisanju mita

Ostavite komentar