Image default
Reč i misao

„Junak našeg doba” i demonizam

„Junak našeg doba” i demonizam

 

Piše: Dragojana Ristić

U  romanu Junak našeg doba i poemi Demon, na kojima je radio dugo godina, Ljermontov je izrazio svoje viđenje svijeta krajem tridesetih i četrdesetih godina XIX vijeka. Ovaj roman nastao je između 1838. i 1840. godine, a prvi put je izdat 1840. godine.1Vitomir Vuletić, Ruska književnost XIX veka, Naučna knjiga, Beograd, 1976, str. 277. Smatra se prvim značajnijim psihološkim romanom u ruskoj, ali i svjetskoj književnosti. Junak našeg doba pisan je po uzoru na sliku ”heroja vijeka” iz književnih djela koja su mu prethodila, a tu spadaju Rusoove Ispovijesti, Geteov roman Jadi mladog Vertera, Šatobrijanov Rene, Bajronova Putovanja Čajlda Harolda, a najviše uticaja su imali Puškinov Evgenije Onjegin i Gribojedovljeva komedija Teško pametnome.2Pruzeto sa sajta Лермонтовская энциклопедия Iako roman posjeduje mnoge romantičarske odlike – fragmentarnost fabule, paralelizam pejzaža sa emotivnim doživljajima likova, detaljne opise prirode, egzotiku Kavkaza i naroda koji tamo žive, ipak se po temeljnim osobinama romaneskne strukture može svrstati u prvence ruskog realizma. To i sam Ljermontov najavljuje u svom predgovoru romanu – on želi da na vidjelo iznese ,,gorke istine”. U tom predgovoru, kritikujući publiku i braneći svoje djelo, pisac iznosi  lični stav o savremenom društvu: ,,Junak našeg doba”, poštovana gospodo, zaista je portret, ali ne jednog čovjeka, već portret cijelog našeg pokoljenja sastavljen od poroka u njihovom punom razvitku. Znam da ćete reći da čovjek ne može biti tako rđav, a ja kažem: ako ste vjerovali da postoje svi oni tragični i romantični zločinci, zašto da ne vjerujete u istinitost Pečorina? Ako ste se oduševljavali mnogo strašnijim i užasnijim tvorevinama mašte, zbog čega onda za ovaj lik, čak kao tvorevinu mašte, nema kod vas milosti? Da nije zbog toga što u njemu ima više istine nego što biste vi željeli?3M. J. Ljermontov, Junak našeg doba, prevod Nazif Kusturica, Veselin Masleša, Sarajevo, 1974, str. 8-9.Pisac dalje kaže da je važno ukazati na bolest (društva), a da li i kako će ono biti izliječeno – ostaje pitanje.

U Ljermontovljevom stilu, dakle, zapaža se izmiješanost raznovrsnih romantičnih tendencija sa metodama psihološkog realizma. Ljermontov teži sintezi Puškinovog i Gogoljevog načina portretisanja. U njegovom stilu produbljuje se najprije jezik psiholoških opisivanja. Zamršenost i protivrječnost psihološke naravi karaktera iskaču neobično jasno u dinamičkom otkrivanju lika sa raznih stajališta. Ljermontov ne samo da crta karakter junaka, već ga i tumači.4Viktor Vinogradov, Stil Ljermontovljeve proze, u: Eseji o Puškinu i Ljermontovu, sabrao i priredio Josip Badalić, preveli Mato i Anđelko Malinar, Matica Hrvatska, Zagreb, 1950, str. 144-170.  Junak se u romanu sam objašnjava i opravdava, a to mu omogućava forma dnevnika.

Piščev cilj bio je da ostvari umjetnički lik koji bi iznosio njegovu predstavu o savremenom pokoljenju. Taj lik je Grigorij Aleksandrovič Pečorin. Svi ostali likovi stvoreni su sa ciljem da Pečorinov karakter bude što svestranije osvijetljen. U skladu sa ovakvom zamisli romana i centralnog lika, Ljermontov je ostvario vrlo složenu strukturu djela. U Pečorinovom Dnevniku, koji je i najznačajniji u Ljermontovljevom postupku građenja centralnog junaka, postoji više uglova gledanja na Pečorina. Prije svega, junak sam sebe posmatra iznutra i sa strane. Zatim, tu su uglovi posmatranja Maksima Maksimiča, Vernera, Kneginjice Meri, Vere i Grušnjickog. Svi oni na svoj način govore o Pečorinu. Te različite tačke gledišta pokazuju kako se različiti uglovi posmatranja prelamaju u Pečorinovoj ličnosti i kako on na njih reaguje.5Vitomir Vuletić, Ruska književnost XIX veka, Naučna knjiga, Beograd, 1976, str. 284.

Centralni lik ovog romana, Pečorin, je nosilac demonizma. Pečorinov demonizam u ovom romanu se najjasnije ispoljava u sledećim epizodama: otmica Bele i njena smrt, hladnokrvnost prema Maksimu Maksimiču prilikom njihovog susreta u Vladikavkazu, cijeli odnos sa Grušnjickim i  njihov dvoboj,  ophođenje prema kneginjici Meri, predviđanje Vulićeve smrti. Takođe, demonizam se kod Pečorina ispoljava i kroz njegovu usamljenost, bezosjećajnost i splin. Ljermontov se prilikom građenja ovog lika oslanja na književnu tradiciju koja mu prethodi, prije svega na Bajrona i Puškina. Pečorina, kao i Čajlda Harolda, muči splin. On ne uspijeva da pronađe zadovoljstvo i sreću u svijetu, jer smatra da je sve dosadno i već viđeno. Pečorin iz istog razloga podsjeća i na Puškinovog Evgenija Onjegina, s tim što se ova dva junaka razlikuju u kontekstu bajronističke tradicije. Evgenije Onjegin je parodija, što Puškin i nagovješćuje u djelu, u epizodi kada se Tatjana zapita da li je Evgenije parodija. Dakle, Puškin ovim likom parodira bajronizam i tu tradiciju. Za razliku od njega, Ljermontov lik Pečorina gradi ne parodirajući ni njega, ni bajronističku tradiciju, već naslanjajući se na nju.

Razgovori i odnos sa doktorom Vernerom najjasnije osvijetljavju Pečorinov lik – tu on govori slobodno, iskreno, bez ikakvih pretvaranja i brige o društvenim konvencijama i lijepom ponašanju. Verner, veoma sličan Pečorinu, na neki način, predstavlja njegov odraz. I Verner u nekoj mjeri nosi demonizam u sebi. Tome svjedoče njegov nadimak ,,Mefistotel”, kao i činjenica da on potpuno razumije Pečorina i da je u stanju da pročita njegove misli i htijenja.

Demonizam se zasniva na slobodi volje samog nosioca demonizma, koji ovu slobodu koristi prvenstveno za oslobađanje od moralnih obaveza prema ljudima, a zatim za ispoljavanje sopstvene volje. U romanu je uočljiva Pečorinova hladnoća prema drugim junacima. On ne osjeća nikakve moralne obaveze prema njima – prezire većinu njih. On se postavlja kao neko ko je intelektualno, socijalno i emotivno superiorniji od svih ostalih junaka sa kojima dolazi u dodir u romanu, zbog čega može lako da manipuliše. Ta manipulacija vidljiva je u načinu na koji osvaja Belu i kneginjicu Meri, u hladnokrvnosti i prezrivom ophođenju prema Grušnjickom, u njegovom odnosu sa Maksimom Maksimičem. Pečorin se u romanu ne poigrava i ne manipuliše jedino Verom, jer je ona, kako kaže, ,,jedina žena na svijetu koju ne bi mogao prevariti”. Međutim, ni Vera nije sasvim pošteđena njegove surovosti. Koliko je iz teksta bilo moguće saznati o njihovom odnosu, zaključuje se da je Pečorin i Veri nanio veliku bol u prošlosti. Nakon što ga ona prekori da joj ništa osim patnje nije dao, Pečorin pomišlja: Možda si me zato baš i voljela. Radosti se zaboravljaju, a jadi nikad.6M. J. Ljermontov, Junak našeg doba, prevod Nazif Kusturica, Veselin Masleša, Sarajevo, 1974, str. 86.

Pečorin je i sam svjestan svoje ravnodušnosti koju potcrtava primijećuje u razgovoru sa Vernerom: prema svemu smo prilično ravnodušni osim prema samima sebi.7M. J. Ljermontov, Junak našeg doba, prevod Nazif Kusturica, Veselin Masleša, Sarajevo, 1974, str. 86.Nije sposoban ni za prijateljstvo. Iako se Verner i Pečorin veoma dobro razumiju i poštuju, on kaže da su samo dobri poznanici. Smatra da je u prijateljstvu uvijek jedan rob drugog, iako često ni jedan to sebi ne priznaje. Ovakvi stavovi doprinose sagledavanju njegove usamljenosti, ali i demonizma. Za demonizam je najvažnija težnja ka slobodi i individualnosti. Kod Pečorina se to uočava u njegovom izbjegavanju bilo kakvih dugotrajnih veza sa drugim ljudima – hladnokrvnost prema Maksimu Maksimiču, nesposobnost da Vernera shvati kao prijatelja i izbjegavanje braka. O braku on kaže: …ali riječ ženidba ima nada mnom neku magičnu moć; ma koliko vatreno volio neku ženu, ako mi samo nečim nagovijesti da treba sa njom da se oženim – zbogom ljubavi! Moje srce se pretvara u kamen i ništa ga više ne može zagrijati. Osim ove, ja sam spreman na sve žrtve; dvadeset puta ću svoj život, čak i čast staviti na kocku…ali svoju slobodu neću prodati.8M. J. Ljermontov, Junak našeg doba, prevod Nazif Kusturica, Veselin Masleša, Sarajevo, 1974, str. 121. U skladu sa bajronističkom tradicijom, odnosno splinom koji Pečorin osjeća, nemoguće mu je da dođe do potpunog ostvarenja sopstva, odnosno postizanja sreće u zajednici sa drugim ljudskim bićima, što bi značilo da on ni u prijateljstvu, ni u ljubavi, ni u braku ne vidi ispunjenje svog života.

Demonizam se zasniva i na ličnoj uvrijeđenosti nosioca demonizma postojećim poretkom u svijetu i činjenicom da je besmisao ispunio svijet. Kod Pečorina se ova uvrijeđenost postojećim poretkom u svijetu ispoljava kroz splin. Svi njegovi postupci su motivisani splinom. Pečorin više ne nalazi nasladu ni u čemu, ništa ga ne uzbuđuje i ne zanosi. On, pošto veruje da je superioran u odnosu na druge, zahtijeva više od života i svijeta, a ono na šta nailazi je uvijek bezlično i dosadno. On je odavno naučio sheme po kojma treba da se ponaša u otmjenom društvu, u odnosu sa drugim muškarcima, prilikom udvaranja damama. Pečorin je odavno odbacio i prezreo plemićki način života i njegova pravila. Sve to mu je odveć dosadno i neinspirativno. Upravo ovdje se vidi Ljermontovljeva kritika društva njegovog doba. Visoko društvo zahtijevalo je visok nivo obrazovanja, krotko ponašanje i uzvišen stil izražavanja. Ukratko, sadržalo je određene norme i načine izražavanja koji su morali da se poštuju. To je ograničavalo slobodu pojedinca i zahtijevalo od njega da se uklopi u specifičan način ponašanja, mišljenja i govora. Za Pečorina je sloboda izuzetno važna. Isprva je pokušavao da se uklopi u taj svijet visokog plemstva, djelovao je prema njegovim zakonima, ali mu je ubrzo sve to postalo besmisleno i dosadno. Sve što je moglo da mu bude zanimljivo, on je već vidio i iskusio u tom društvu.

Pečorin stoji iznad svojih postupaka, ma koliko oni zla i bola nanosili drugima – on ih posmatra, osuđuje, opravdava, komentariše. On je njihov gospodar i smatra da jedini ima pravo da o njima sudi. Takođe, on je potpuno iznad svih ostalih ljudi sa kojima se susreće. On sudi o njihovim stavovima, postupcima, navikama, naravima i riječima. Kaže: Ponekad ja sebe prezirem. Ne prezirem li zbog toga i druge?9M. J. Ljermontov, Junak našeg doba, prevod Nazif Kusturica, Veselin Masleša, Sarajevo, 1974, str. 120. Pečorin, osim što zna svoje korake unapred, može da pretpostavi i postupke ostalih likova u romanu. Nakon razgovora sa kneginjicom Meri, on će reći: Sve to već znam napamet – a to je ono što je dosadno!10M. J. Ljermontov, Junak našeg doba, prevod Nazif Kusturica, Veselin Masleša, Sarajevo, 1974, str. 105.Iz tog razloga, on se ne plaši ljudi i nije mu potrebno mnogo truda da bi ih uhvatio u svoju mrežu i savladao. U tom razgovoru sa kneginjicom Meri, on govori o svojoj prošlosti, osjećanjima i o svom trenutnom stanju: Da, takva je moja sudbina još od djetinjstva! Svi su na mom licu čitali znake rđavih osobina kojih ja nisam imao; pretpostavljali su da postoje pa su se i pojavile. Bio sam smjeran, a mene su okrivljavali dasam lukav pa sam postao zatvoren. Ja sam duboko osjećao dobro i zlo; niko me nije mazio, dok su me svi vrijeđali pa sam postao zlopamtilo; ja sam bio tužan – druga djeca vesela i brbljiva; osjećao sam da sam iznad njih – mene su stavljali ispod. Postao sam zavidljiv. Ja sam bio spreman da zavolim cio svijet, a mene niko nije razumio: naučio sam se mrzjeti. Moja bezbojna mladost protekla je u borbi sa samim sobom i svijetom: bojeći se podsmijeha, ja sam svoja najbolja osjećanja čuvao u dubini srca: ona su tamo i umrla. Kada sam govorio istinu, nisu mi vjerovali: počeo sam obmanjivati; upoznavši dobro svijet i društvene pobude, postao sam iskusan u životnoj nauci i vidio kako su drugi, koristeći se badava onim prednostima do kojih sam ja neumorno i s mukom dolazio, bez sposobnosti srećni.  I tada se u mojim grudima rodilo očajanje – ne ono očajanje koje se liječi kuršumom iz pištolja – nego hladno, bespomoćno očajanje koje se prikriva ljubaznošću i dobrodušnim osmijehom. Postao sam moralni bogalj: pola duše nisam imao, ona je usahla, ishlapjela, umrla, ja sam je odrezao i bacio – dok se druga polovina micala i živjela svakome na usluzi, ali ni to niko nije primijetio zato što niko nije znao da je postojala ona njena polovina koja je propala.11M. J. Ljermontov, Junak našeg doba, prevod Nazif Kusturica, Veselin Masleša, Sarajevo, 1974, str. 103-104. Autorka ovog teksta smatra da bi parafraziranje ove Pečorinove ispovijesti narušilo njegovu snagu i smisao, te citat navodi iz samog djela.  U ovoj Pečorinovoj ispovijesti predstavljeni su prekor koji on upućuje društvu, rješenje koje je iznašao u ophođenju prema njemu, te stavovi i osjećanja koja je godinama nosio u sebi. Takođe, iz ovoga se iščitava i Pečorinovo shvatanje morala. Naime, on je prestao da razlikuje dobro i zlo, odnosno, da mari za to, jer je, kako kaže, postao moralni bogalj. Dostojevski u svom romanu Zli dusi predstavlja jednog takvog moralnog bogalja kroz lik Stavrogina.

Demonizam ovog junaka se po prvi put ispoljava u njegovom odnosu prema Beli. On pristaje na divljački dogovor i na prevaru sa Čerkezom Azamatom. Rusi su na Čerkeze gledali kao na divljake i neprijatelje. Iako Pečorin otima Belu, ona je već prethodno uhvaćena u njegovu mrežu. On je osvaja tek nakon što je otme, ali kada mu Bela svojevoljno pokloni svoju ljubav, i to mu postaje dosadno. Bela je zavoljela Pečorina na prvi pogled. Ova mlada Čerkeskinja je simbol prirodnosti, ljepote i čistote. I Pečorin nju neko vrijeme voli istom silinom, ali nije u stanju da u toj ljubavi ostvari svoje biće. Belina tragedija je u tome što ona nailazi  na Pečorina koji umije intenzivno da voli, ali koji u ljubavi ne prepoznaje ideal života. Isti razlog uzrokuje propast kneginjice Meri.12Vitomir Vuletić, Ruska književnost XIX veka, Naučna knjiga, Beograd, 1976, str. 280. Kada Maksim Maksimič primijeti Pečorinovu nemarnost prema Beli, pitaće ga za uzrok tome. U ovoj epizodi Pečorin objašnjava svoju narav: Čujte, Maksime Maksimiču, ja imam nesrećnu narav: da li sam tako vaspitan, ili me je bog takvog stvorio – ne znam; znam samo to da, kad god sam ja uzrok nesreće drugih, ni ja nisam manje nesrećan. Razumije se da je to za druge slaba utjeha – ali u tome i jeste stvar što je to tako.13M. J. Ljermontov, Junak našeg doba, prevod Nazif Kusturica, Veselin Masleša, Sarajevo, 1974, str. 37.Dakle, Pečorin je i sam nesrećan kada nanosi patnju drugima, ali ne pronalazi rješenje za takvu svoju narav i sudbinu. Ovo se može dovesti u vezu sa Ljermontovljevim Demonom, iz poeme Demon, koji je i sam nesrećan dok nanosi zlo i kojem je zlo dosadilo. Pečorin zatim govori o svojoj mladosti, o naslađivanju svim zadovoljstvima na koja je nailazio, o zaljubljivanju, ulasku u visoko društvo, o svom obrazovanju. Pečorin se posvetio dostizanju životne vještine. Zanemario je ljudske odnose, nauku, želju za srećom i mirom. Njegov demonizam najviše dolazi do izražaja u trenutku nakon Beline smrti, kada Maksim Maksimič razgovara sa njim. Maksim Maksimič primijećuje da Pečorin ne oplakuje Belu, čini mu se da on i ne pati za njom. Međutim, kada pokuša da ga utješi, Pečorin se grohotom smije. Već ovdje je jasan Pečorinov odnos prema smrti – za njega i život i smrt predstavljaju besmisao. Svejedno je da li će se život nastaviti ili prestati, jer svakako na svijetu ne postoji ništa osim besmisla i dosade. Ovaj Pečorinov smijeh izaziva jezu i podsjeća na ,,satanski smijeh” Kloda Froloa dok posmatra vješanje Esmeralde u Igoovom romanu Zvonar Bogorodičine crkve. Smijeh je Pečorinov odgovor na nesreću koju nosi u sebi i na dosadu koja ga mori.

Susret Maksima Maksimiča i Pečorina u Vladikavkazu dokazuje tvrdnju da je Pečorin nesposoban za prijateljstvo. On odbija njegov zagrljaj i hladnokrvno mu pruža ruku, odbija da ostane sa njim na večeri, govoreći da ide u Persiju i da je u žurbi. Kada ga Maksim Maksimič pita za njegov život u velegradu, on kaže da se sve vrijeme dosađivao. Pečorin zijeva i na prijateljstvo i na ljubav i na prošlost. U njegovom životu prosto nema ničeg što bi moglo da ga istinski zainteresuje; on ne umije ničemu da se posveti, osim proučavanju samog sebe. Maksim Maksimič, sa druge strane, ostaje duboko razočaran ovakvim ponašanjem Pečorina. On je prostodušan, iskren i dobar čovjek, a Pečorina je shvatao kao najbližeg prijatelja. Kada Pečorin ovako postupi prema njemu, njegova zabluda biva srušena. Maksim Maksimič ostaje duboko uvrijeđen bezosjećajnošću onoga, koga je smatrao za prijatelja i sa kim je najljepše i najzanimljivije provodio život.

Lik Grušnjickog u romanu je izgrađen tako da otkriva sve ono što je Pečorin u sebi uspio da savlada i odbaci, sve što je u sredini u kojoj se formirao prezreo i napustio. Grušnjicki je mlad i neiskusan, trudi se da dospije do visokog društva, ugleda, slave, visokog čina; da se ostvari u ljubavi i porodičnom životu. Pretjerano je ambiciozan, častoljubiv, sujetan i sav je u predrasudama. On je čovjek slabog karaktera – tipičan produkt visokog plemićkog društva sa svim osobinama koje ono sadrži. Grušnjicki je sušta suprotnost Pečorinu. Predstavlja sve ono što je Pečorin odavno prezreo. U početku, Pečorin se prema njemu odnosi sa lakom ironijom, ali kasnije se jasno uočava prezrenje. Udvaranje Grušnjickog kneginjici Meri glavni je uzrok njihovog neprijateljstva i sukoba. On nagovara Pečorina da upozna kneginjicu i njenu majku, da ih posjećuje i da se udvara kneginjici. Grušnjicki je bio siguran u svoj trijumf nad kneginjicom i u njeno izrazito loše mišljenje o Pečorinu. Pečorin i na ovaj poduhvat pristaje iz dosade, ali i iz suparništva prema Grušnjickom. Kada postaje svjestan svoje pobjede nad Grušnjickim i da je potpuno osvojio kneginjicu, Pečorin preispituje sebe i svoje postupke: Zar se, mislio sam, moj životni cilj na zemlji sastoji samo u tome da rušim tuđe nade? Otkako živim i radim, sudbina me je nekako uvijek dovodila na rasplete tuđih drama kao da bez mene niko ne bi mogao ni umrijeti ni pasti u očajanje! Bio sam lice bez koga se u petom činu ne može; nehotice sam igrao bijednu ulogu dželata ili izdajice.14M. J. Ljermontov, Junak našeg doba, prevod Nazif Kusturica, Veselin Masleša, Sarajevo, 1974, str. 108. Dvoboj predstavlja kulminaciju njihovog neprijateljstva i ističe Pečorinov demonizam. Noć i jutro pred dvoboj, Pečorin promišlja o svom životu. Svjestan je da je njegov život protekao samo u nesreći njegovoj i onoj koju je nanosio drugima. On dolazi do zaključka da čovjek živi iz radoznalosti, a to je za njega uvrijedljivo: Možda ću sutra umrijeti…a na zemlji neće ostati nijednog bića koje me potpuno razumjelo. Jedni smatraju da sam bolji, a drugi da sam gori nego što jesam… Jedni će reći: bio je dobar čovjek, drugi – nevaljalac. I jedno i drugo je laž. Vrijedi li živjeti poslije toga? A ipak živiš – iz radoznalosti: očekuješ nešto novo… Smiješno i uvrijedljivo!15M. J. Ljermontov, Junak našeg doba, prevod Nazif Kusturica, Veselin Masleša, Sarajevo, 1974, str. 128.Od ovog trenutka, Pečorinu su se i život i smrt sveli na isto. Stoga, na dvoboju, Pečorin ne oprašta Grušnjickom život. On mu daje mogućnost da se pokaje i da prizna svoju grešku. Kada Grušnjicki odbija da to učini, Pečorina obuzima bijes – prema Grušnjickom, prema životu i prema besmislu svega. Živjeti i umrijeti značilo je za njega isto i on ispaljuje metak i ubija Grušnjickog, odnosno onaj dio sebe koji je odavno potiskivao i prezirao.16Vitomir Vuletić, Ruska književnost XIX veka, Naučna knjiga, Beograd, 1976, str. 282.

Sličnosti između demonizovanih junaka u poemi Demon i romanu Junak našeg doba su brojne. Pored toga što i Demon i Pečorin borave na Kavkazu, zajednička im je i potreba za slobodom. Ljermontovljevi junaci posjeduju smjele i gorde duše. Oni mnogo i strasno žele, misle i osjećaju.17М. Ю. Лермонтов, Поэмы, Детская литература, Москва, 1965, str. 18 Demonizam u pomenutim djelima je značajan za sagledavanje piščevog odnosa prema savremenosti. I Pečorin i Demon nose u sebi prometejsku pobunu protiv poretka u svijetu i autoriteta, protiv pravila koja zauzdavaju slobodu. I roman i poema sadrže socijalno-političku kritiku. Pored toga, Pečorin predosjeća Vulićevu smrt, što se može tumačiti kao nadljudsko – demonsko u njemu, kao što i Demon predosjeća Tamarinu smrt.

Ejhenbaum piše: Kod Ljermontova se otkrilo, pored ,,demonizma” i ,,plavetnilo”, zato što kod njega nisu samo oči, nebo i spete, već i ,,zvezde” plave. Takva imanentna tumačenja vode u ćorsokak i treba ih se odreći.18Boris Ejhenbaum, Književnost, Nolit, Beograd, 1972, str. 195-197.Naime, Ejhenbaum smatra da se istorija shvatanja i tumačenja umjetničkog djela ne smije miješati sa istorijom same umjetnosti. Ejhenbaum zatim govori o Aksakovljevom viđenju, njemu savremenih pjesnika, a među njima i Ljermontova: Očigledno da je kod ovih, kao i kod drugih savremenih pesnika pesništvo, nesvesno i za njih same, bilo odziv ne samo na njihov lični, već i istorijski poziv epohe…Njihova poezija i sam njihov odnos prema njoj otelotvorenje su iskrenosti. Na granici tog perioda iskrenosti naše poezije stoji Ljermontov – po snazi svog talenta, on pripada tom sjajnom sazvežđu pesnika, ali ipak ostaje usamljenik. Njegova poezija se oštro razlikuje od njih negativnim karakterom sadržine.19Boris Ejhenbaum, Književnost, Nolit, Beograd, 1972, str. 195-197. Baš takav je i Ljermontovljev Demon – usamljenik. O sebi pjesnik piše:Как демон мойя зла изабранник.20М. Ю. Лермонтов, Поэмы, Детская литература, Москва, 1965, str. 18.Takav je i Pečorin. Oba ova Ljermontovljeva djela predstavljaju jednu novu demonologiju, zato što sadrže inverziju tradicionalnog hrišćanskog razumijevanja demona i palog anđela. Za oba djela važan je političko-sociološki kontekst koji sadrže. Za oba junaka važna je sloboda i preziranje svih moralnih obaveza i pravila. Svijet ispunjen besmislom, dosadom i usamljenošću mora da bude srušen i nanovo izgrađen. Sve sa čime se ova dva demonizovana junaka dodiruju, mora da pati, strada i da propadne. Važno je istaći da Ljermontovljev cilj nije u veličanju zla niti đavola. Oba djela su nastala na osnovu oblikovanog materijala iz života, odnosno Rusije i svijeta savremenih pjesniku, u cilju izražavanja kritike, poruke i, na kraju krajeva, piščevog nezadovoljstva.


Bibliografija

Primarna literatura

M. J. Ljermontov, Junak našeg doba, prevod Nazif Kusturica, Veselin Masleša, Sarajevo, 1974.

Sekundarna literatura

Boris Ejhenbaum, Književnost, Nolit, Beograd, 1972.

Vitomir Vuletić, Ruska književnost XIX veka, Naučna knjiga, Beograd, 1976.

Viktor Vinogradov, Stil Ljermontovljeve proze, u: Eseji o Puškinu i Ljermontovu, sabrao i priredio Josip Badalić, preveli Mato i Anđelko Malinar, Matica Hrvatska, Zagreb, 1950.

Mihail Ljermontov, Pesme i poeme, izbor, prevod i predgovor Miodrag Sibinović, Novi Sad, Orpheus, 2010

Sajt Лермонтовская энциклопедия

Dostupno na: http://feb-web.ru/feb/lermenc/lre-abc/


Dragojana Ristić, apsolventkinja opšte književnosti i teorije književnosti. Predvodila ciklus predavanja na temu Lik Sotone u književnosti u organizaciji Kluba 128 (organizacija studenata Opšte književnosti i teorije književnosti), čija je aktivna članica.


Ovaj članak je objavljen u junu 2019, u okviru temata RUSKI LIBARTES.

Pročitajte sve članke objavljene u rubrici Reč i misao

 

Povezani članci

Motiv ljubavi u Šekspirovim dramama

Teri Pračet — Dušmani

Prostori fikcije: „Dаn šesti“ Rаstkа Petrovićа i hronotop аpokаlipse

Ostavite komentar