Image default
Poezija

Maja Ručević, Anemija

Vedute

Bilo im je osobito stalo
Da postanu netko nečiji
Sudaraju se i pretiču
S tuđim krilima i perajama
Na auto-putevima žudnje

Podbacile su baš svaki put
Njihovim su platnima
Tekle iskrivljene topografije,
Opustjele vedute naseobina
Sa čijih bi se bedema
Na sam spomen zajedništva
U smrt bacali prepadnuti sitni
Organizmi bez kičme i snage

I došli su novi stanovnici
Neopterećeni, zaneseni
Bez želje da ikada shvate
Zašto su i za zimskih dana
Tumarale pod suncobranima
Skrivajući lica od tračka vedrine


U ramenima

Emotivni teret nose ramena
Govna se skupljaju u vratnom kraljevstvu,
Krunskoj čakri i derutnoj kuhinji,
Osobito izjutra, nakon pića i plača
– Kazali su stručnjaci

Trebala te, umjesto pokušaja
Naseljavanja meke maternice
Odmetanja i melankolije, zanimati
Geopolitička situacija u večernjem dnevniku,
Pandemija karijerizma ili solidna udaja,
Sve što bi te skrenulo s kolosijeka „propasti“
Kakvu za te nisu zamišljali
Manje bi te boljelo tijelo,
Više bi se – prema mišljenju stručnjaka
Ispunila tvoja predvidljiva posuda

Ali to više uzbuđivalo te je manje
I oba su ti ramena ohole statue
Pobjednice natjecanja u poetici otpora

Svijet je sužen između (umjetnih) trepavica

Na kraju su i trubaduri, žongleri, histrioni,
Gejmeri, hohštapleri, samozvana gospoda
Prekaljeni altruisti, samopromotori,
Virusolozi i neodgorčeni morski psi
Završili u kavezima s jačom boli u ramenima
Na noćnim ormarićima drže psihofarmake
I petparačke self-help knjižice naslovljene
Kratko i sablasno: „Samoća“


Anemija

Naleglo mi je tvoje ruševno nebo
Na karijatidu umornu od podupiranja
Iz opomena, šupljikavih
Izglodanih navika ostanka
Poremetio se koštani matriks

Sad se teško krećem i izlazim nedjeljom
Na ulice zajedno s luđacima,
Sakatim, anksioznim, shizofrenim
Pokraj nas prolaze dotjerane djevojke
Piju riblji kolagen s dodatkom vitamina C

Sezona je anemije
Izdala su nas naša nekadašnja
Topla crvena tjelešca


Praznina, očaj, pjesništvo

Koga briga za cvilež u plućima,
Kostobolju zbog pokvarenih gesti,
Što si sam jer ne znaš kako dati,
Laku noć želiš dalekim zelenim točkicama
Opruži i te prste o tipke sa slovima,
Iznesi dobrovoljnu golotinju,
Suvremeni koncept otuđenosti
I najmekši komad mesa
Daj ljudima ogledalo za prepoznavanje
Nitko te ionako neće pitati
Tko te taj dan povrijedio i kako si,
Ni zašto zrakom odjednom lete
Djetinjstva i karmički dugovi
Jak ritam, oštra sječiva, vrisak
Sve zamotano u lakmus melankolije
Biraj, crveno ili tamni bluz
Mediju je, kao i svijetu, svejedno
Hoćeš li praviti djecu ili postati pjesnik


Nomatkinje

U ovom životu, bile su nomatkinje
I rijetko je tko mogao naslutiti
O čemu je pjevao taj rasuti saudade
Koliko snažno su voljele topose
Koji nisu rodni, a naročito osobe
Koje nikad nisu ni upoznale

Panonskom nizinom ostavile su tragove
Hrvanja s amorfnim protivnikom
Bio je to jedini moguć kung-fu tuge

Nad ušćem, riječni su galebovi
Ljeti kružiliu V-sekciji
A nad ocvalim remizama točno u
Vrijeme kada im je ispadala kosa,
Ljuštio se epitel, pucalo rožnato tkivo,
A praškaste se čestice tijela taložile
U procjepe zahrđalih šina

Govorili su im da su čudne i da imaju stila,
Ali nikad leoparda, tigra, ždrala, zmije ili zmaja
Kojim bi mudro porazile impuls lutanja
„Skrasile se, skućile, smirile“

Bilo im je daleko to pitanje jata, kao i
Reprogramiranje na tvorničke postavke

To su bile naše žene o kojima se šuti
Mogli ste ih susresti
U evropskom Jeruzalemu,
Austrougarskom predgrađu,
U svakoj zapišanoj uličici
S pukotinama u asfaltu,
Prečicama ka beznađu

DNK nikome važnih pamćenja
Ugrađivao se u krinoline
Astmatične jeseni i zamirao,
Bez da je ikada spoznao taj tuđi,
Bezbolniji, udomljeni život

Zimi su, bez plaćenog grobnog mjesta,
Na počinak odlazile sretne


Velolučki akvarel

Ovdje je pala kiša, znaš već,
Uvertira u jesenji protokol
Vrleti zastrla je magla
Asortiman u trgovinama
Ispratio lubenice i šešire
U skladištu imuniteta
Navlačimo prve čarape
I žudimo jaču hranu
Sad će i grijna sezona
Zamrznutih čežnji

Cijele godine proučavam
Morfologiju naših šutnji
Nisam preokrenula klepsidru
Samo palim live web cam
Tvoj kraj svijeta još je bosonog
U kratkim rukavima
Ispraća koćarice

Ti se koprcaš na palubi
Umoran dok se pitaš
Da li mi je more dopremilo
Tvoje sinoćnje borbe
Ja idem na posao
Starija od sunca,
Koje mi i jutros
Najmekšim kistom,
U okvir utiskuje
Fino mljeveni pigment
Velolučkog akvarela


Čamotinja

Obično pred zoru,
Kad osvit sve živuće
Prometne u oris,
I podneblje razdani oblikom
Kad tako vješto i bolno
Objelodani ponavljanje
Ti se skutriš
U vlastiti jauk
Čamiš u nadi da te
Pronađe bilo čija
Usnula artiljerija
U tebe ispali
Makar i slijepi
Metak
Želje


Pomirba

Sve je osjećano, proživljeno, rastaljeno
Magma na tisućama stupnjeva
Peristaltika sa dna sasvim osobnih ponora
Gdje kazivanje ispunjava još samo okorjelog pjesnika
Onako kako to čini samoća melankoliku
Ponekad nadanje nađeš i izgubiš,
Kao kakav dilanovski simple twist of fate
Evolucija šećera koji je skončao kao rak
Kada te konačno zabole udovi
Iz pora će poteći groteskna lica
Sve u što nisi stigao povjerovati
U noćima kada nitko nije ni mario
Inflacija zanosa ima učinak morfija
Nestanu umor, strah i grč
Naprosto se pomiriš


Maja Ručević rođena je 1983. u Zagrebu gdje je diplomirala francuski jezik i književnost i hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu. Radi kao novinarka i prevoditeljica. Dobitnica je dviju nagrada za poeziju. Poeziju i prozu objavljivala u online i tiskanim časopisima književne prakse u regiji. 2016. joj je objavljen roman prvijenac ‘Je suis Jednoruki’ u izdanju izdavačke kuće Algoritam. Nedavno je završila novi rukopis pjesama te radi na zbirci kratke proze. Živi na relaciji Sarajevo – Zagreb.


Ovaj tekst je objavljen u decembru 2020. godine, u okviru temata Melanholija.


Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Poezija.

Povezani članci

Goran Lončarević, poezija

Lidija Deduš, Poezija

Nikola Radić, Madlene i stene

Ostavite komentar