Dan kada sam odabrao očajavanje
(Dvadeset i četvrti april dvije i devetnaeste)
Piše: Nikola Leskovar
Dan kao da sam preronio u dahu. S dna riječi koje sam joj poslao dizao sam se kao Dragojevićeva drhtulja i bez prestanka se vraćao u duboko, u teško, u tamno, u brevijar Serena Kjerkegora, birajući apsolutno, birao očajanje, koje se sastoji u neprestanom propitivanju etičkog i estetičkog, pri čemu etičko uvijek treba biti primarno.
Da bi čovek živeo etički, potrebno je da bude svestan samog sebe tako prodorno da mu ne umiče ni jedna slučajnost, što mislim da nije lako, jer neprestano mora živjeti u otvorenoj rosi. Brevijar sam prvi put pročitao u osnovnoj školi. U meni su se, vjerojatno životnom igrom, preklopila snažna osjećanja i dotaknule mentalne slike stvarnih i izmišljenih svjetova. Otac je rekao da se više ne vraća u armiju, negdje prije razvoda, vraćao se iz sivih mjesečarskih stanja u kojima sam ga znao viđati. Što se događalo u njemu, izgleda li tako čovjek s kojeg se ljušti cijeli dotad proživljeni život, ne znam, površno sam ga poznavao. Hodao je zamišljeno bakinom podvornicom, livadama oko vrta, pušio mostarsku krdžu, imao je četiri velike plave kutije, veličine onih u kojima se prodaju svečane košulje, žar otresao na pepeo na gredicama, lijehama u bašti.
S polica su me osim Kjerkegora u svoje svjetove uvukli Herman Hesse i Danilo Kiš. U njegovu sam sobu uskočio kao u vlastitu i za kišnih dana, oblačnih i sumornih, odbijao se buditi zavlačeći se pod mazni jorgan kako bih prespavao dane koji su počeli da se kvare i da mirišu kao ustajale ribe. Imamo dva izdanja, oba BIGZ-ova, jedno s ljubičastim tvrdim koricama, na kojima, kao ugravirano, zlatnim slovima piše ime i prezime pisca, kosa crta, Bašta, pepeo. Druga je s mekim koricama, treće izdanje, na naslovnici su otvorena željezna dvorišna vrata, vidi se kapija, rešetke su tanke, crne, u sredini se pretvaraju u vitičaste stilizirane oblike, kič. Kao otpust iz bolnice na tmuran dan, ispred je sivi trg u magli, nazire se obris statue na betonskom postolju. Iz drugoga kuta podsjeća na vrata u tamnom, kamenom zidu. Pogled se najednom penje iznad vrata u blještavilo, bljedilo isto tako mutno, koje na desnoj strani zaklanjaju grane visokog bora.
Ispred podruma očistio sam od suhe trave, nakon jučerašnjega košenja, dva patuljasta bora i u toj radnji nakratko izašao iz brevijara, otresao grančice drvca koje zovem bonsai javor, živote koje godinama kupujem umjesto vijenaca, i one uvele, nikad se ne zna. Sokovi su u lijepim drvcima kao očišćeni vulkani, rade tiho i bez prestanka, bez erupcija. Ručao sam s Alenom, mama je napravila tjesteninu s umakom od tune, pokušao sam nenametljivo osjetiti metaforu disanja probodenog jelena, pristati na zglob ponedjeljka.
Poziv me prenuo. Nakon razgovora pobjegao sam na sunce i potonuo u brevijar. Mogu li ući u tananu, melanholičnu Kjerkegorovu osjećajnost, potištenim unutarnjim očima sanjati o dodiru čovjekovog dna, a da to ne bude poza? Ima li što tužnije ili više zabrinjavajuće od četrnaestogodišnjaka koji čita Kjerkegora? I sluša Unplugged in New York. Knjige i glazba stvaraju plamen u tijelu, sagorijevanje, nastaje li tako zaborav? Tanana melankolija je žar koji tinja navrh sagorjelog smeća, uvija se da se ugasi u riječima kao u popušenom jointu. Apsolutno počinje u pepelu. Kurt Cobain u pjesmi Oh me kao da komunicira s Kjerkegorom, I can’t see the end of me, my whole expanse I cannot see, I formulate infinity, stored deep inside me. Zar se estetika grungea ne zrcali od egzistencijalističke etike? Pjesma Jeremy, Pearl Jam, o srednjoškolcu koji se ubio na satu engleskoga, zar nije i pjesma šutljivog Ivice, koji je na seoskom putu prema Dravi pred prijateljem povukao osigurač bombe, promućkao ju pored uha jer ga nije raznijela odmah? Može li dijete u toj dobi, sedmi razred, biti svjesno slike vlastitih organa kako se kidaju u dimu, zamisliti trganje žila, pucanje organa i kostiju, točno onako kako je to vidio njegov prijatelj? Da može, bi li to učinilo? Zašto je to učinilo? Je li kriva profesorica koja mu je zaključila treću jedinicu, je li mojem bratu bila kriva profesorica? Suosjećao sam s nastavnicima jer su u svakom školskom traču učenicama bili krivi za probleme. Ne znam jesu li ostali koji su slušali muziku osjećali drugu stranu umjetnosti, etiku pokreta i suosjećali s društvenim potresima koji su u svakom društvu slični.
U općini je most koji razdvaja dva naselja. Taj most zamišljam kad slušam Something in the way, nadsvođuje dravski kanal, moje naselje je kao Aberdeen, grad seljačina i drvosječa, kako ga je Kurt nazvao u Dnevnicima, Drava kao Wishkah River. Sigurno je i on radio na pilani, moj stari je imao pilanu, zajedno smo je podigli od debla štrobosa, najslabije vrste bora, u prigradskom naselju kupio je tračnu pilu, zabetonirali smo temelje, postavili tračnice za kolica koja su trupce vodile na nazubljene plehnate listove. Brojne dane proveo sam u poderanim trapericama i kariranim košuljama gurajući kolica, slažući planjke, naftom podmazujući pilu, pušio i pio s radnikom koji je vječito nosio majicu s prugama nalik na mornarsku i kad bi podvrnuo rukave, podsjećao je na Popaja. Razvod roditelja teško je pao ubogom Kurtu.
U zglobovima radnji kontempliram o stihovima pjesama koje slušam i knjigama koje čitam. Netko stoji na putu, nešto uvijek smeta, mantra je pjesme zbog koje zamišljam dravski most – kako spavam pod njim u kutiji od frižidera ili druge bijele tehnike, pokušavam se odviknuti od trave kao lirski subjekt u Kurtovoj jaliji – i razmišljam o glasini da je spavao pod mostom nad rijekom Wishkah. Stih da je u redu jesti ribe jer nemaju osjećaje zvuči kao da je iz Otvorene rose.
Intelektualna naslada koju sam osjetio čitajući Brevijar kad sam bio dečec mislim da proizlazi iz odnosa prema Bibliji i vjeri, odnosno njihova odbacivanja. Neposredno nakon rata, u kolektivnoj psihozi i strahu, pokojna baka naučila me molitvu Anđele, čuvaru. Nisam znao što je točno molitva, ali u toj je bila zarazna jeza i sjeta, ali i ljepota, naročito dio kad s ovog svijeta pođem, sretno da u nebo dođem. Osjetio sam paradoks, uzbudio me, stilska figura molitve – umiranje kao sreća – doživio sam estetiku, ali baka je u molitvi vidjela stradanje, temelj kršćanske vjere koji je Kjerkegor prozreo i odbacio.
Zbog potrebe da uđem u nelagodu postao sam ministrant, htio sam otkriti što leži u osjećaju topline vjere, osjećao da se mistika u službi božjoj može dešifrirati, zaključio da se posluživanje svećenika ne razlikuje od posluživanja pića uglednom gostu. Čitao sam Bibliju i Novi zavjet, kao i Ilijadu i Odiseju, pretvorene u prozu, Gustava Schwaba. Moj doživljaj biblijskih priča nije odgovarao osjećaju koji sam imao u crkvi kad bih slušao o njima – slike pomora, uskrsnuća, egipatskog ropstva, prispodoba – intimnije sam ih, dublje osjećao kod kuće, zamišljajući likove, stavljajući ih u odnose sa stvarnim ljudima, parodirajući ih, kao Iliju i vatrene kočije. Vjerojatno mi je zato brzo dosadilo. Osim toga, župnik je bio živčenjak, jednog malog je ošamario, a drugom opalio vritnjak pa je pao u svježe iskopanu rupu za kanalizaciju. Otkrivanje Kjerkegora bilo je razaranje kršćanskog licemjerja kojem sam svjedočio.
Osjećaj snage i ponosa na očeve medalje iz Jugoslavenske narodne armije, koji u realnosti više nije bio utemeljen, jer je otac postao antiheroj, spojio se s vatrom duha iz prljave muzike i melankolije, dubokog bunara iz kojeg se napajam dok čekam podsvijest da me podsjeti na književne večeri koje ću pohoditi.
Otvorena rosa sam u knjižnici. Zrake svjetlosti ulaze u tišinu, padaju na lica tri žene. Nepoznata lica s poznatim imenima. Dodiruju me riječima, kao da su im rečenice drške za nevidljive strune, kirurški precizne zrake svjetlosti, kojima bolno rašivaju konce, a zatim stavljaju melem na toplu sraslinu u meni. Sjedim na mjestu na kojem sam zarezan, otvoren, iz mene sve viri kao organi u lutkama na vježbama za medicinske sestre, zgužvana geometrijska tijela, zaobljena poput cijevi staljenih na umjetničkoj instalaciji, u njima struji kao da potoci gusjenica trepere resicama, cjevčicama sraslih jednih u druge kao krivo zašivena rana. Kukuljicu metafore zašivene rane uzeo sam iz Dortine priče O kući ili podstanari. Istresao sam iz nje značenje i poslao pismom bivšim podstanarima.
Svi smo jedno, svi smo mnogi, volim kako se dodajemo geometrijskim oblicima i balansiramo na žici etike i estetike. Skrećemo poglede da ne upadnemo u zamke dobra i zla. Da bismo balansirali, moramo birati apsolutno, jer samo je apsolutno između dobra i zla, hrabrim se filozofijom u prigušenoj duševnoj svjetlosti. Performans djevojke u crnom opušta me, odbija, privlači, rastužuje, ohrabruje, prestravljuje, veseli. Crteži djece i susret s dječakom-leptirom ohrabruju na plač, na konačni prestanak brušenja riječi da bole. U čitaonici knjižnice krvari sjena čovjeka koji se kao dječak u njoj oduševljavao romanima Karla Maya i prvi put za knjigom ridao zbog slomljenog srca, kao tinejdžer svađao se s knjižničarkom jer nikad nije čula za Necronomicon, ali za pokoru kao student sladostrasno s njom pričao o pjesmama Jovana Dučića.
Na potpisivanju knjige postao sam dječak pored kojeg sam čekao na red, književnica ga je zamolila da malo pričeka, on je jedan od autora stripova u promoviranoj knjizi, činilo mi se da je zreliji i odgovorniji od mene. Ili da smo jednaki. Braća, kolege, prijatelji. Knjižnica je postala mjehur nježnosti koji se širi nedovršenošću iskustva.
Popio sam naiskap dvije čaše soka od naranče. Izašao sam na svjetlost, jer me obuzela neopisiva sreća, podignuo sam novce za slučaj da poželim kupiti knjigu na sljedećoj promociji. Poželio sam se ljubiti s nekom curom. Da je bar ona bila ovdje. Na trafici kupio sam Novosti i bocu vode. U društvu polemički nastrojenog pjesnika žderao sam pogačicu s čvarcima dok je pored mene prolazila lijepa žena.
Ušao sam u čitaonicu kad je druga književna večer počela, Novosti su mi se rastvorile u ruci, kao transparent, dok sam koračao u prvi red pred posjetiteljima i predstavljačima, na naslovnici sa zamračenim jasenovačkim cvijetom i natpisom Ko memorira? Osjetio sam nelagodu. Kako će se to protumačiti? Jesam li to učinio namjerno? Svakako impulzivno. Jesam li društveni konstrukt, wedekindovski brencajući mehanizam čijim pokretima upravlja kolektivna svijest dok u tijelu nemoćno ratuju živci i nagoni? Koji je razlog tome ako nisam planirao, prije pet minuta htio sam se ljubiti s curom, a sad se znojim dok nespretno odlažem torbu. Gotovo je. Sad ulazim u nelagodu, rastvaram novine na praznu stolicu u prvom redu. Medij je izmaknut iz javne kućice i izložen u intimni, institucionalni prostor, gdje svaka gesta ima značenje. Ako simbol ne izazove reakciju, onda kao da ga nema i svejedno je je li otvoren na stolici ili skriven u torbi, ali ako izazove emociju u čovjeku, zar onda nije dobrodošao da proširi područje etičko-estetičke borbe? Ili sam samo humanistički strvinar koji estetiku koristi da bi ubadao u nerv ljudi koji imaju pametnijeg posla? Jesam li ostao u apsolutnome, između dobra i zla, ili sam etiku žrtvovao pozi, nemoćan da ostvarim konkretni ideal melankoličnog filozofa-pjesnika?
Pjesnik čiju mi je knjigu prije nekoliko godina predstavljač darovao, čitao je nizove asocijacija, čestice pravokutnog oblika, rečeno je, nešto što je samo sebe proizvelo. Zar ga nisu time proglasili posvećenikom apsolutnoga, nečega što ne nastaje slučajno, iz estetike, nego iz unutrašnjeg beskraja, etike, kojoj je estetika ugodna, rasvjetljujuća nuspojava? Želim vjerovati da poput rane rastvorena naslovnica ne začepljuje putove, nego da otvara pukotine, ako za ničiju drugu, onda za moju nelagodu da se neprestano razlijeva dok ne presuši u kjerkegorovskom etičkom – htijenju svim bićem svojim – bivanju u kojem nikad i ne pomišljam hoću li njime nešto postići kako bih se istaknuo.
Nikola Leskovar rođen je u Mostaru. Pjesme, priče i kritike objavljivao je u brojnim časopisima i portalima. Uvršten je u regionalni zbornik Izvan koridora – najbolja kratka priča i antologiju hrvatske mlade proze Bez vrata, bez kucanja.Dobitnik je nagrade Slavko Kolar za kratku priču satiru i nagrade Prozak za najbolji neobjavljeni rukopis autora do 35 godina za roman Tijelo od soli. Živi u Varaždinu.
Ovaj tekst je objavljen u decembru 2020. godine, u okviru temata Melanholija.
Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Proza.