Image default
Mesta i ljudi

Nikolina Todorović, Capucci de Capucci – parfem koji je u opkoljeni grad donio slobodu i otpor

Capucci de Capucci – parfem koji je u opkoljeni grad donio slobodu i otpor

Piše: Nikolina Todorović

 

Miris je dom uspomena.

Vraća u prošlost ili odnosi u budućnost, a sadašnjosti daje ljepši i plemenitiji oblik stvarnosti.

Mirisi evociraju uspomene.

Flertuju sa vremenom i njegovim godišnjim dobima. Oni su pečati naše ličnosti i ukusa. Podjednako prizivaju anđele i đavole. Istodobno ruše zabrane i poštuju zakone. Prva kap mirisa na koži, čini da čula divljaju, žive  i, na kraju,  umiru čekajući ponovno uskrsnuće.

Mirisi su jezgra doživljaja koja se raslojava u razne umjetnosti. Miris je poput umjetničkog djela, poput zvuka, boje i riječi. To nadalje znači vidjeti u kapi parfema najljepšu impresionističku sliku, čuti suptilnu, ali kompliciranu muzičku kompoziciju ili pronaći pravu riječ koja se skrivala u davno zaboravljenoj poeziji.

Već sam fenomen da svačija koža drugačije diše i miriše, govori mnogo o tome da svako tijelo drugačije upija mirisne note. Autentičnost mirisa koji nastaje spajanjem parfema i kože, donosi sa sobom jedinstvenu sliku, doživljaj, raspoloženje i individualni pečat. Nerijetko se dešava da nam neki miris znači izrazitno mnogo, a da to nikako ne možemo prenijeti i opisati onako kako želimo. Zamršene emocije. Maglovita sjećanja. Ljepljive strasti. Fluidna i neujednačena raspoloženja koja zavise od mnogo toga: tipa mirisa, nota, jačine, aure, varijacija na koži u skladu sa vremenskim prilikama, trenucima, noći, dana, kiše, sunca, prohladnog jutra, vlažnog zraka ili prostora… Ali ipak, uprkos svemu tome, za miris je sigurno jedno: uvijek je protkan ličnim doživljajem i sjećanjem na neki intimni trenutak, osjećanje ili događaj.

Kao opsesivna parfemska kolekcionarka, takvo nešto sam doživjela i doživljavam sa mnogo pažljivo odabranih parfema. Ipak, posebnu intimističku i oflaktornu vezu, koja se prepliće i sa pričom o mom rođenju, imam sa parfemom Capucci de Capucci.

Riječ je o ženskom mirisu kojeg je 1987. godine kreirao talijanski, izrazito talentirani modni dizajner Roberto Capucci. Koncipiran je kao chypre-cvijetna kategorija, a dizajner bočice je svjetski poznati Pierre Dinand, koji je dizajnirao mnoge slavne parfemske bočice. Ovo govorim, jer su osim samog mirisa i tečnosti koja se nalazi unutar bočice, važne i same bočice. I one također u jednu ruku predstavljaju važnu umjetničku ulogu i nezaboravan izričaj u historiji parfema.

Ovaj miris se u dodiru sa kožom otvara citrusno, oštro i ozbiljno, pomiješano sa snažnim udarima aldehida – odjednom koža postaje obrasla mirisnom i mekanom mahovinom. Za koji trenutak, uz kožu se počinju obavijati ruža, karanfil i jasmin, a tuberoza suptilno diše iz svih pora. Iznenada se odnekud pojavljuje i korijander i ylang-ylang koji na trenutke utiskuje notu strasti koju potom pojačava topli i zagrijani kokos. Sve se zatim polako stišava sa vrelim amberom, pačulijem, kedrom, vetiverom…

Međutim, osim snažnog čulnog doživljaja, svaki put kada otvorim bočicu ovog parfema iz nje se rasprše fragmenti prošlosti.

Rođenje Capuccia de Capuccia – 1987. godine.

Moje rođenje – 1995.  godine, pred sami kraj rata u Sarajevu.

Šverceri, pijačari, trgovci rasuti na sve strane poput stakla, trče na sve strane i prilaze sa, za to vijeme i okolnosti, nezamislivim predmetima.

Dakle, posljednje godine rata u Sarajevu, Robertov Capucci de Capucci iskočio je iz rukava jednog švercera ravno pred moju tetku:

– Izvol’te gospođice, imam jedan divan parfem za Vas.

– Ma daj, čovječe, ko bi sad kupovao parfeme, k’o da je kome do parfema!

(Odlazi do drugih žena. Opet se vraća.)

– Ma haj’te probajte…

 

Tetka se najprije muči sa otvaranjem čvrsto začepljene bočice. Kad ga je napokon uspjela otvoriti, od siline otvaranja nekoliko kapi se prosulo po njenoj ruci. Miris je odmah snažno otrgnuo od sive stvarnosti i sumornog okruženja. Odveo ju je na mjesto koje joj je toliko nedostajalo tokom četverogodišnje agonije i straha: u običnu svakodnevicu, u život prije rata, u dane kada je putovala, i bezbrižno živjela. Bespogovorno daje šverceru posljednje marke koje je imala i čuvala.

Capucci de Capucci ulazi u opkoljeno Sarajevo. I tu ostaje do dan danas.

Kako objasniti taj trenutak? Kupovina parfema – u svemu tome, u svom tom ludilu i izgubljenosti?  Možda zato što mirisi zaista preokreću magiju u svakom trenutku, bez obzira na okolnosti. Možda zato što je njoj u tom trenutku taj miris postao neka vrsta vodilje, prijateljice, utjehe, sreće, koja će je nositi kroz sivilo, odvratnu stvarnost i bezbojnost. Možda je parfem ugušio strah i učinio da se opet osjeća osobom.

Pola bočice mirisa sada je moje vlasništvo. Poklonjen mi je simbolično zbog toga jer sam rođena iste godine kada je parfem kupljen. Preživio je sve ove godine, čekao da se upoznamo i zavolimo zauvijek…

Nažalost, Capucci de Capucci se u međuvremenu prestao proizvoditi. Zbog toga ga pažljivo čuvam i skrivam, ponekad i od same sebe, da ga ne bih slučajno potrošila. Sve i da ga nestane, sa sigurnošću mogu potvrditi da bih se sjećala mirisa i da bih ga osjetila kad god poželim jer to je zasigurno nešto više od mirisa.  To je tanka linija između povezanosti i onoga što nazivamo nostalgijom. Nostalgijom – koju proživljavam, a da je nisam doživjela. Život koji nisam doživjela, ali ga na momente proživljavam. Na momente kroz predmete, kroz sliku, kroz zvuk, i  kroz miris.

Ovo je jedan od mirisa koji asocira na prošlost, ne toliko davnu, ali dovoljno staru da se ne bi uklopila nikako u ovaj sadašnji trenutak, baš kao ni Capucci de Capucci. U glavi mi se redaju slike dotjeranih talijanskih žena, kako šeću predivnim trgovima i ulicama Venecije, Rima, Firence, Milana, Palerma…  I sve one mirišu i mirisale su na Capuccija de Capuccija.

S druge strane, paralelno mi se javlja i slika jednog grada u ruševinama. I snop svjetlosti kojeg unosi moja tetka, mršava, iscrpljena, ali i dalje nasmijana i sređena žena koja, poput talijanskih žena koje su u tom trenutku u nekom drugom, mirnom mjestu, odbija da izgubi dostojanstvo, i zadnji novac daje na parfem.

Ponosna sam na to što na mome tijelu i dalje pulsira Capucci de Capucci– parfem koji je preživio rat. I možda pomogao mojoj tetki da se bar nakratko odvoji od rata. Sada, iz godina mira, ovaj parfem postao je simbol: hrabrosti, čulnosti, otpora i slobode.


Nikolina Todorović – rođena u Sarajevu 1995. godine. Završila srednju muzičkuškolu u Sarajevu. Studentica MA studija komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.  Piše poeziju, prozu, književnu i filmsku kritiku. Svoje radove do sada je objavljivala u književnoj periodici, regionalnim elektronskim časopisima i portalima: Novi izraz, Život, Bona, Strane, Libartes, PEN Centar u BiH, XXZ magazin, Astronaut, Nema, Lgbti.ba, Afirmator, Kvaka, Kult…

Njena priča Slovo ušla je u uži izbor trećeg regionalnog konkursa Živjeti queer život, koji raspisuje Queer Montenegro, i bit će objavljena u zajedničkom zborniku nagrađenih priča. Bila je u užem krugu za književnu nagradu Mak Dizdar 2019.godine. Pjesme su joj prevođene na engleski, francuski, ruski i gaelski.

Trenutno je dio projekta Ženska čitaonica: fabrika književne kritike, koji organizira Ženski odbor PEN Centra u BiH, i u kojem piše književnu kritiku o savremenim djelima regionalnih i svjetskih autorica.Također, jedna je od saradnica bosanskohercegovačkog portala Lgbti.ba.

Članak koji ste upravo pročitali je besplatan, ali je na njega uloženo vreme (i novac). Podržite Libartes i pomozite nam da budemo još kvalitetniji!

Libartes je nezavisni projekat, neprofitni, što znači da se finansira samo zahvaljujući slobodnim donacijama. Redakcija, kao i saradnici, prevodioci, učestvuju volonterski na projektu, ali kako bi se održao kvalitet, kompetentnost i neophodno održavanje čitavog posla, potrebno je vreme , kao i određeni finansijski izvori. Vašim doprinosom bismo mogli da budemo još zanimljiviji i kvalitetniji! Donirajte već danas!

Povezani članci

Miloš Crnjanski, Ljubav u Toskani – odlomak (Dereta, 2020)

Nina Živančević, Italija, Rim

Vesna Smiljanić Rangelov: Pa(m)tim (o)dakle postojim

Ostavite komentar