Image default
Reč i misao

Pokušaj razgraničenja pojma „smeh“ od srodnih pojmova

Piše: Igor Perišić

Pokušavajući da se razabere u terminologiji koja referiše na fenomene povezane sa smehom, ruska teoretičarka Tatjana Ljubimova sumirala je zavrzlame koje problem prate:

Čak i u današnje vreme, terminologija u domenu komičkog nije još uvek stabilna: jedna ista pojava ponekad se opisuje različitim terminima, ili, nasuprot tome, pojedinačni termin označava različite manifestacije istog fenomena.1Tatyana Lyubimova, „On the comic“, transl. by Sergei Syrovatkin, Aesthetics, Art, Life: A Collection of Articles, ed. by A. Zis, Raduga Publishers, Moscow, 1988, p. 205.

I u ovom tekstu koji hoće terminološku nedoumicu da nadvlada, terminološke zavrzlame su neizbežne. Naime, najavljeno je problematizovanje pitanja „smeha“ (laughter) a u citatu se upotrebljava termin „komično“ (comic).

Tako se dolazi i do zavrzlame drugog stepena: pored toga što i u srpskom jeziku sami termini „smeh“, „smešno“, „komika“, „komično“, „humor“ i tako dalje, uzrokuju zabunu nedovoljne čvrstine kojom pokušavaju da uhvate predmet, tj. označeno, i prilikom prevođenja termina s drugih jezika,2Za početak terminološke rasprave – kao zgodna ilustracija vavilonske pometnje teorije – odabran je ovaj citat iz teksta Tatjane Ljubimove upravo zato što se radi o dvostrukom prevodu, s ruskog na engleski, pa sa engleskog na srpski. pojavljuju se teškoće u razobličavanju nijansi termina povezanih s fenomenom smeha. Ako je za utehu, koliko je poznato, u svim velikim zapadnim jezicima javljaju se navedene teškoće, i kultura svakog jezika suočava se sa istim problemima. Ovo možda može delovati kao unapred istaknuto opravdanje koje će prepokriti nekonzistentnost pri govoru o fenomenima smeha. Međutim, to je datost, i svaki pokušaj terminološkog razabiranja suočen je s tim usudom.

U skorije vreme, najplodniji pokušaj razabiranja možda narazabirljivog, dao je Žerar Ženet (2002, u Figurama V). Moglo bi se reći da je njegova teorija smeha „klasična“, dvadesetprvovekovna parafraza i prerada klasičnih teorija. Ženet smatra da je relativizam moguće prevladati shvatanjem o „subjektivno-objektivnom“ karakteru komičnog. Nema uzroka kada nema posledice, dakle smeh je u interakciji, što će reći subjektivno zasnovana percepcija objekta. Komični sud je znači estetski, ali on se sasvim ne poklapa s Kantovim sudom ukusa:

Više mi se čini da je on neka vrsta šireg žanra, ili, ako više volite, da je „komično“ estetski predikat, uglavnom pozitivan, među drugima (lep, uzvišen, otmen, dubok itd). Isto kao što ništa nije lepo ni ružno po sebi, ništa po sebi nije smešno niti tužno. Komični efekat uvek ima dva uzroka: jedan u objektu, drugi u subjektu. Ništa ne zasmejava svakoga a priori i na osnovu univerzalnog i apsolutnog principa.3Žerar Ženet, „Da umreš od smeha“, u: Figure V, prev. Vladimir Kapor, Svetovi, Novi Sad, 2002, str. 153.

Pozivajući se na englesku poslovicu u vezi s lepotom, „Beauty is in the eye of the beholder“ („Lepo je u oku posmatrača“), i uprošćenu i na najmanjem mogućem prostoru izrečenu parafrazu Kantove estetičke teorije o tome da je lepo predmet estetskog zadovoljstva, Ženet prividno lakonski tvrdi da mi nazivamo komičnim ono što nas zasmejava. To je subjektivizam nužan za objašnjavanje fenomena smeha: „nema komičnih predmeta, ima samo komičnih relacija“.4Žerar Ženet, „Da umreš od smeha“, u: Figure V, prev. Vladimir Kapor, Svetovi, Novi Sad, 2002, str. 153–154. Šta će biti smešno, odnosno kada će se smeh desiti, po ovakvom shvatanju, zavisi dakle od relacije ili interakcije koja je uspostavljena između predmeta (objekta) i subjekta, i ne može se sa sigurnošću unapred tvrditi da li će ta veza rezultirati smehom. Stoga i ne postoji komično po sebi. Budući da je predikat, komično mora biti uspešno da bi bilo komično. Primer za ovo Ženet nalazi u tome što, recimo, simfonija podrazumeva „koncept dela“ i tu nema aksioloških crta. Simfonija i kada je loša ostaje simfonija. Dočim šaljiva priča mora biti ocenjena uspelom da bi bila smešna. Iz ovoga se još jasnije, po Ženetu, vidi zašto je komično estetski predikat: komično je istovremeno i ime žanra ali i vrednosni sud.5Žerar Ženet, „Da umreš od smeha“, u: Figure V, prev. Vladimir Kapor, Svetovi, Novi Sad, 2002, str. 155. (Drugačiji je slučaj s komedijom. Ona se može odrediti po nekim objektivnim crtama, po žanrovskim pravilima, nezavisno od uspešnosti komičnih efekata.) Razliku između potencijala predmeta smeha i njegove realizacije (relacionalizacije), Ženet objašnjava i pomoću pojma „nesvesno komično“ (to bi bilo jedno od nepostojećih imena za predmet smeha). Ono je komično par excellence, izvorno komično, kao što je i Kantova prirodna lepota u odnosu na sve ostale svesne (izvedene) lepote. „Svesno komično“ nastoji da zasmeje, ali ne uspeva uvek u tome. Nesvesno komično ne želi da zasmeje, ali zasmejava ako postoji komična relacija. Primer za to je čovek koji se oklizne na ulici. On nema nameru da zasmeje, ali će zasmejati ako postoji pažljiva recepcija.6Žerar Ženet, „Da umreš od smeha“, u: Figure V, prev. Vladimir Kapor, Svetovi, Novi Sad, 2002, str. 162–163.

Kod Ženeta, zatim, postoji pokušaj da se terminološki precizno razgraniče srodni pojmovi koji su u vezi sa smehom. Razgraničenje se izvodi pomoću podele po pretpostavljenim predmetima smeha na osnovu njihovog nastanka. Međutim, kako će se videti, ako se predmeti smeha mogu imenovati različitim terminima, ostaje ipak nejasno kako se onda sam pojam „smeha“, koji je „rezultat“ tih predmeta, terminološki može jasno definisati. Dakle, po Ženetu postoje predmeti smeha kao:

Ridicule – smešno ili nesvesno komično, u izvesnom smislu najjači oblik predmeta koji izaziva smeh.

Risible – ovom rečju Ženet imenuje predmet koji izaziva podsmeh, a ne čisti smeh, a u srpskom jeziku ne postoji adekvatan prevod koji bi se sastojao od jedne reči („podsmešljivo“ je pre epitet nego ime predmeta).

Drôle – šaljivo, ili svesno komično šale ili dosetke.

Comique – fikcionalno komično, to je komično komedije i fikcionalnih priča, dakle, u najkraćem, proizvedeno komično.

U francuskom jeziku ovi termini dobrim delom pokrivaju razne predmete koji izazivaju smeh, ali kako se videlo, pri njihovom prevođenju na srpski jezik pojavljuju se izvesne teškoće, čime se plaća danak pominjanoj epistemskoj ograničenosti i smeha i teorija koje bi htele da ga obuhvate. U svakom slučaju, Ženetovi nasluti mogu se prepoznati i u teorijama na srpskom (ili pokojnom srpskohrvatskom) jeziku, kao kada Josip Lešić, baveći se Nušićevim smehom, ustvrdi da smeh može biti i sredstvo i cilj. „Za Nušića je smijeh i sredstvo (zato su sva sredstva dozvoljena) i cilj (komična katarza)“.7Josip Lešić, Nušićev smijeh, Nolit, Beograd, 1981, str. 235. Iako piše pre objavljivanja Ženetovih distinkcija, teorijska intuicija je slična. Smeh se nalazi u relaciji, on je subjektivno-objektivni spoj predmeta koji izaziva smeh i reakcije subjekta koji u tome pronalazi zadovoljstvo. Međutim, termini kojima se relacija opisuje ipak su sasvim različiti. Iako bi se, poput Kročea, moglo lakonski reći da je, na kraju krajeva, smeh naprosto fiziološki ekvivalent komičnog (kao po njemu lažno estetskog),8Benedeto Kroče, Estetika kao nauka o izrazu i opšta lingvistika, prev. Vinko Vitezica, Kosmos, Beograd, 1934, str. 167. jer je smeh pored ostalog i u istoriji humanističkih disciplina prilično dobro opisan fiziološki proces koji je karakterističan samo za homo sapiensa, i kada bi se i to moglo uzeti kao najjednostavnija definicija smeha, ona naprosto onoga koji, za razliku od Kročea, smehu hoće da pristupi ozbiljnije, ne zadovoljava jer se, kako je pokazao Ženet, tu kriju razne nijanse koje se tek tako ne mogu strpati u jednu opštu definiciju.

Dakle, potreban je kratak osvrt na još neka razmišljanja u kojima se pre Ženeta pokušavala postaviti granica između pojmova koji pokrivaju značenja fenomena povezanih sa smehom.

Na prvom mestu, nameće se pitanje kakva je razlika između komike i komičnog? Najkraći odgovor bi bio: komično je kvalitet (što bi ga onda izjednačilo sa smešnim), komika je (ili umetnički ili stvarnosno) uobličeni predmet koji ima taj kvalitet i koji izaziva efekat smeha. Komika bi tako bilo alternativno ime za opšti predmet koji nema ustaljeno ime, za uslovno rečeno smešni predmet koji nije smešan po sebi već po realizaciji. Ali i dalje, „komika“ nije zadovoljavajuće ime, jer bi se u ovom slučaju (u relaciji komika – komično – smeh) moglo reći da je predmet dobio ime zato što se tu delimično radi o umetničkom komičnom, a to ipak ne pokriva sve slučajeve predmeta koji mogu da izazovu smeh. Ovo shvatanje najbolje su saželi Milivoj Solar i Sreten Marić, kada su izneli zdravorazumsko-klasičnu razliku smešnog i komičnog. Solar tvrdi: „Smiješno, međutim, kao ono što izaziva smijeh, pojavljuje se u životu u širokoj skali mogućnosti; komično je samo jedan tip ostvarenja smiješnog u dimenziji umjetničkog doživljaja“. Komika elemente smešnog u stvarnosti podređuje umetničkim svrhama.9Milivoj Solar, Teorija književnosti, Školska knjiga, Zagreb, 1980, str. 192. Isto tako jednostavno, Sreten Marić tvrdi da je komično ono što izaziva smeh.10Sreten Marić, „Zapis o smehu“, u: Glasnici apokalipse, Nolit, Beograd, 1968, str. 18. Smeh dakle nije u samom predmetu, nije strogo književnoteorijska kategorija, već nastaje u interakciji predmeta i recipijenta, što znači da je smeh fiziološki rezultat određene estetske relacije. Šarl Bodler takođe jednostavno zaključuje da: „umetnici stvaraju komiku pošto su proučili i prikupili elemente smešnog“.11Šarl Bodler, „O suštini smeha i uopšte o komičnom u umetnosti“, prev. Marko Katanić, u:Romantična umetnost, Narodna knjiga, Beograd, 1979, str. 230. Komička subjektivnost operiše u stvarnosti i prikuplja elemente smešnog ili predmete smeha, da bi od njih napravila komiku koja je umetnička varijanta „prirodnog“ i dalje neimenljivog (ili raznovrsno imenovanog) predmeta smeha.

Iako je, dakle, sama terminologija problematična, može se izvesti jedan zaključak, u skladu sa Ženetom, koji zasad stoji na čvrstim temeljima. Naime, kako je to, trudeći se da bude maksimalno precizan, objasnio Bogdan Kosanović pišući o Propu, „za mehanizam komike najbitnija je ontološka relacija subjekat – objekat“.12Bogdan Kosanović, „Prop o komičnom“, u: Vladimir Prop, Problemi komike i smeha, prev. Bogdan Kosanović, Dnevnik – Književna zajednica Novog Sada, Novi Sad, 1984, str. 5. A ta relacija, kada se pređe na teren teorijske tehnike, objašnjava se tako što se „pitanje komike posmatra s jedinstvenog estetičko-psihološkog stanovišta“.

Smeh je kao proces rezultat „dejstva dva faktora: smešnog objekta i subjekta – čoveka koji se smeje“. Zato treba naći jedinstveni pristup koji neće biti isključivo estetički (posmatra se komični objekat) niti psihološki (proučava se subjekt koji se smeje).13Bogdan Kosanović, „Prop o komičnom“, u: Vladimir Prop, Problemi komike i smeha, prev. Bogdan Kosanović, Dnevnik – Književna zajednica Novog Sada, Novi Sad, 1984, str. 12. Ako se složimo s ovim zaključkom, postaje jasno da upravo s tog saznanja književnoteorijsko istraživanje problema smeha mora da obuhvati razne teorije koje se bave različitim stranama smeha, bilo objekta koji je predmet smeha, bilo subjekta koji se smeje, bilo – možda je ovo najpreciznije određenje – smeha kao relacije subjekta i objekta, tj. estetske relacije, a ne estetskog predmeta.

Postoji još jedna distinkcija koja stoji na kako-tako čvrstim terminološkim temeljima, a to je razlika između umetnički ili svesnog komičnog koje se pronalazi u komediji i ostalim komičkim umetničkim žanrovima, ili kao kvalitet nekog umetničkog dela koji nema veze sa žanrovskom pripadnošću – nasuprot neimenljivom predmetu smeha po sebi. To je razlika nesvesnog komičnog (smeha, smešnog) i svesnog komičnog (komedija i svi ostali intelektualni oblici: humor, ironija, parodija…) Komično je, dakle, u tom smislu profesionalno proizvedeni izvor smeha i humora, ima ga u raznim oblicima umetničkih formi. Ipak, smeh i komedija, mada su bliski po učinku, ne moraju uvek biti povezani jer ne postoji nužna i apsolutna veza između žanra i efekta. Komedija ne mora da izaziva smeh, dok nas tragedija može naterati da se histerično smejemo.14James R. Kincaid, Dickens and the Rhetoric of Laughter, Clarendon Press, London, 1971, p. 8.

Stvari slično stoje i kada je reč o pokušajima da se u tradiciji napravi jasna razlika između smeha (smešnog) i humora. Naime, mnogobrojni proučavaoci su utvrdili da, kao i u slučaju smeha i komedije, ne da ona ne mora postojati, već i da veza između humora i efekta smeha nije od ključnog značaja. Često humor proizvodi smeh, ali je nekad rezultat i samo osmeh. A nekad ni jedno ni drugo: „uviđanje da ipak postoji nešto bitno drugačije od smeha i osmeha suštinsko je za postojanje humora“.15Aleksandar Bošković, „Humor“, Književna istorija, br. 130, Beograd, 2006, str. 628. Mnoge situacije koje nemaju veze s humorom izazivaju smeh.16Sara L. Smidl, Carve That Opposum and Plucky, Ducky Underwear: A Narrative Inquiry of Laughter in a Preschool Classroom, Faculty of the Virginia Polytechnic Institute, Blacksburg, 2003, p. 11. Džon Moril, jedan od najznačajnijih teoretičara koji su se u skorije vreme bavili problemima smeha i humora, pronalazi podsticajnu razliku među njima. Osnovna teza je da je smeh rezultat prijatne psihološke promene.17John Morreal, Taking Laughter Seriously, State University of New York Press, New York, p. 39. Promena mora biti iznenadna, a osećanje koje je prati Moril naziva zabavom (amusement). Možemo biti zabavljeni dvama osnovnim, iznenadnim i prijatnim psihološkim promenama. Prvi tip je onaj koji rezultira, kako Moril kaže, nehumorističkim smehom, a drugi humorističkim.18Videti: John Marmysz, „Morreall vs. Freud: A Battle of Wit(z)“, 2000. Dalje razgraničavanje dovodi do još jednog značajnog uvida. Naime, kvalitet promene nije isti kod običnog smeha i humorističkog smeha. Smeh je rezultat prijatne psihološke promene (jedno stanje u drugo), dok je humor rezultat prijatne, ne više psihološke, već kognitivne promene (saznajni prirast).19Videti: Aaron Smuts, „Humor“, The Internet Encyclopedia of Philosophy, ed. by James Fieser and Bradley Dowden, 2006.

Shvatanje o humoru kao uzvišenoj sposobnosti i obliku, za razliku od priprostog pučkog smeha koji ne dostiže milost oformljavanja, najradikalnije je formulisano u nemačkom romantizmu. Teodor Lips u tom smislu opisuje proces stvaranja humora: uzvišeni subjekt, nosilac razumnosti i moralnosti posmatra svet i pronalazi u njemu ono komično. Upuštajući se u to, subjekat se vraća sebi uznesen i ojačan. Komično je, dakle, predmetnost koja se tek u percepciji subjekta, koji poseduje određenu predispoziciju, realizuje kao humor. Humor je uzvišenost u komici. Lips govori i o objektivnom humoru: humor nije samo u subjektu, niti samo u načinu prikazivanja, već se nalazi i u prikazanom objektu. „To ipak ne znači da ta tri oblika postoje jedan pored drugog. Humor je, zapravo, samo u meni ali ja ga doživljavam i u objektima i u, njima odgovarajućem, prikazivanju“.20Teodor Lips, „O humoru“, prev. Spomenka Stanković, Književnost, god. XXX, knj. LX, sv. 5, Beograd, 1975, str. 515. Navedeni stavovi svedoče da je, u duhu romantičarske episteme, humor ipak svrstan u one najveće moći duše pomoću kojih subjekat transcendira svet i u tome vidi poslednji izraz humora – humora koji sa smehom naposletku malo toga ima zajedničkog.

U skladu s tradicijom nemačke spekulativne estetike, i Hegel povlači oštru granicu između smešnog i komičnog, pri čemu bi se komično – u još jednoj terminološkoj zavrzlami – kod nemačkog mislioca najpre imalo shvatiti kao humorno. Smešan je svaki kontrast između suštinskog i njegove pojavnosti. Hegel pronalazi različite forme smeha, a najviše ga zgražava ona „najniža“, ili ono grubo smešno kako bi rekao Teodor Lips, fiziološka sila koja se manifestuje u spontanom smehu.21[21] Gustav Zajbt, „Prigovor tela: Filozofija smeha od Platona do Plesnera – i nazad“, prev. Aleksandra Kostić, Treći program, br. 119–120, Beograd, 2003, str. 172. Smešnim bi se, smatra Hegel, moglo nazvati svako delanje lišeno supstancije:

Smešan može postati svaki kontrast između suštinskog i njegove pojave, između namere i sredstva; to je jedna protivrečnost na osnovu koje se pojava ukida u samoj sebi i na osnovu koje se namera u svome ostvarivanju lišava svoga cilja.22Georg Vilhelm Fridrih Hegel, Estetika III, prev. Nikola Popović, Beograd, BIGZ, 1986, str. 605.

Komično pak ima jedan dublji zahtev. Poput Lipsa, ili Fridriha Šlegela recimo, sasvim u duhu romantičarske ironije, Hegel zahteva angažovanje apsolutnog duha koji jedini može da pojmi razliku između pojavnosti i transcendencije te tako bude sposoban da nadvlada priproste oblike smeha kojima se duh na jednom teorijskom nivou možda i ne zanima.

Često se, i posle romantizma i klasične nemačke filozofije, distinkcijom između smeha i humora odvajalo ono što je navodno prosto smešno od onoga što je pesnički ili estetski smešno, kao da u čistom stanju postoje niži (smeh po sebi, bez umetničkih pretenzija) i viši (humor kao umetnička upotreba efekata smešnog) oblici smeha. Tako i Etjen Surio smatra da je pesničko komičko najuzvišeniji oblik smeha. Francuski estetičar navodi primere nekih Šekspirovih komičnih scena u kojima „nema ni traga bilo kakvoj vulgarnosti“ (kao da je smešno a priori vulgarno), „već iz njih zrači slika jednog uistinu eteričnog i uzvišenog svijeta“,23Étienne Souriau, „Smijeh promatran s estetskog stanovišta“, u: Smijeh: Uvod u naučnu studiju o smijehu ljudskom fenomenu, prev. Renata Mikša, Novinarsko izdavačko preduzeće, Zagreb, 1961, str. 211. i zatim dodaje da:

…istinski komično, komično u svom najvišem obliku, to jest poetično komično, unosi u život vrlinu koju mistici nazivaju Eutrapelijinom vrlinom. Drugim riječima, odluku da s radošću prihvatimo egzistenciju, i da se oslobodimo cjelokupne težine što nas pritišće u ovom našem materijalnom svijetu.24Étienne Souriau, „Smijeh promatran s estetskog stanovišta“, u: Smijeh: Uvod u naučnu studiju o smijehu ljudskom fenomenu, prev. Renata Mikša, Novinarsko izdavačko preduzeće, Zagreb, 1961, str. 212, kurziv I. P.

Slično Suriou, Isidora Sekulić, oduševljena alhemijskim svojstvima humora, zalaže se za shvatanje da je humor uzvišen, da je od oblika koji izazivaju smeh jedino on umetnička forma, a da je komika ono što izaziva u neku ruku „prostački“ smeh. Humor po njoj ne treba dovoditi u vezu s komikom, satirom, karikaturom koje obeleževa transponovana uočljivost.

„Nemojte svrstavati humor s larmom izadrtoga smeja. Humor je fina i prefina umetnička suština pri suprotnom kraju ali na istoj osovini s tragikom“.25Isidora Sekulić, „Tek dve tri reči o humoru jednome od dva stožera poezije, umetnosti“,Književnost, knj. XXI, god. X, sv. 10, Beograd, 1955, str. 241.Kao što je tvrdio Pirandelo, u humoru se spajaju protivrečna osećanja: humor se prima i ispraća „samo uz tanak osmeh i uz pritajen uzdah“.26 Isidora Sekulić, „Tek dve tri reči o humoru jednome od dva stožera poezije, umetnosti“, Književnost, knj. XXI, god. X, sv. 10, Beograd, 1955, str. 245. Humor se tako, u ovoj optici, pojavljuje kao jedna od dve manifestacije uzvišenog (pored tragičkog), i kao protivrečna i komplikovana pojava odvojena od smeha komike koji prema Isidori ne zaslužuje da dobije licencu pravovernog umetničkog sredstva.

I Marko Ristić tvrdi da humor ne treba brkati s duhovitošću, s vicem, sa smešnim. Humor ima veze s komičnim, ali da bi bio pravi, tj. grandiozan ili uzvišen, njegova veza s komikom mora da bude što nepostojanija.27Marko Ristić, „Humor i poezija“, u: Od istog pisca, Matica srpska, Novi Sad, 1957, str. 148. Jer komika je „samo jedna maska humora, maska koju on stavlja da bi mogao izaći pred publiku“.28Marko Ristić, „Humor i poezija“, u: Od istog pisca, Matica srpska, Novi Sad, 1957, str. 150. Iz ovoga sledi da je humor viši, poetski oblik smešnog, i onda svi dalji hvalospevi humoru, a pokude smehu, koje Ristić izvodi iz toga, a koje su karakteristične za ceo nadrealistički pokret. Humor je za tu poetiku, pored ostalog, subverzivni neprijatelj sentimentalnosti i konvencionalnosti, preobražavalac stvarnosti koji otvara priliku za pogled u nadstvarno itd.

Ako je dakle postignuta saglasnost da je humor jedna od sposobnosti proizvodnje smeha, kako se navodi u školskim definicijama,29Ivo Tartalja, „Humor“, odrednica u Rečniku književnih termina, prir. Dragiša Živković, Nolit, Beograd, 1985, str. 253–255. onda je sada već prilično jasno da je smeh opšti pojam, a da je humor jedan od oblika, ili sposobnosti, u kojima se smeh ili pojavljuje ili ne pojavljuje.

Međutim, nije uvek humor aksiološki suprotstavljen smehu kao manje umetnički vrednom, kako je to bilo u gore skiciranoj tradiciji. Tako, recimo, Dragan Stojanović definiše humor kao jedan od „oblika smeha izazvanog estetskom činjenicom“. Dakle, smeh bi se tu imao uzeti kao opšti pojam koji natkriljuje razne (umetničke) postupke koji ga izazivaju (ironija, sarkazam, persiflaža, parodija, groteska). Pozivajući se na Mihaila Bahtina, Stojanović razgraničava smeh od humora, tvrdeći da je humor jedan od najredukovanijih oblika smeha (odnosno, humor je estetski fenomen koji, za razliku od srodnih postupaka, izaziva srazmerno najmanje smeha, ako se to može staviti u matematičke kategorije):

O redukovanosti smeha, kad je u pitanju humor, govori se zato što je tu smeh prigušen, utišan, ili postaje čak sasvim nečujan. Humor pre izaziva osmeh, nego smeh.30Dragan Stojanović, „Ponešto o Šekspirovom humoru“, Scena, br. 4, Novi Sad, 1971, str. 81.

Iako se i iz ovoga može pročitati implicitna pohvala humoru, ipak zbog precizne formulisanosti shvatanja, ni smeh tu nije loše prošao kao kod onih koji mu odizimaju potenciju da zađe u oblast estetskog.

Kada se hoće napraviti razlika između smeha, kao u izvesnom smislu „prirodnog“ oblika, i ironije, parodije i drugih „intelektualizujućih“31O razlici ’intelektualizujućih’ i ’prirodnih’ oblika u oblasti fenomena povezanih sa smehom pisao je Nedeljko Bogdanović: „Smeh, osmeh i podsmeh su fizičke realnosti, psihološki indukovane promene na ravni bića. Ironija, satira i sarkazam su intelektualne aktivnosti zasnovane na nesaglasju visokog stepena. One su orijentisani smeh koji prati govorni izraz (sentimenti kao organizacija osećanja). Imaju jezičku osnovu. Mogu se objasniti. Imaju objašnjiv uzrok i čitljivu nameru, koja se od smeha, osmeha i podsmeha, odnosno od humora i komike ne traži“. (Nedeljko Bogdanović, „Komika između osmeha i podsmeha“, u zborniku: Komično u kulturi Srba i Bugara, Filozofski fakultet Univerziteta u Nišu, Niš, 2005, str. 23.) oblika kojima smeh može ali ne mora da bude ishodište, stvari su dosta jasnije nego što je to bilo u slučaju razlikovanja smeha, komike i humora jer ovde ne postoji potreba za aksiološkim sapostavljanjem, radi se naprosto o dovoljno jasno razgraničenim fenomenima. Vladimir Jankelevič vrlo plastično razdvaja kategorije smeha, humora i ironije. Za razliku od ironije u kojoj ima zle volje, prezira i agresivnosti, humor ima dodatno značenje: „ljubaznost“ i „srdačna dobroćudnost“; on podrazumeva simpatiju, on nije ni prekor ni sarkazam, već „osmeh razuma“. Međutim, humor i smeh su kod Jankeleviča neočekivano „ideološki“ bliski:

Dok mizantropijom prožeta ironija zadržava prema ljudima polemičan stav, humor saoseća s onim sa čime zbija šalu; on je potajni saučesnik smešnog, oseća da zajedno s njim duva u istu tikvu.32Vladimir Jankelevič, Ironija, prev. Branko Jelić, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci, 1989, str. 175.

Takvo shvatanje se sažima u skoro-pa-aforizam: „Ironija je, zacelo, isuviše duhovna da bi bila umetnička, a, s druge strane, ona je odveć okrutna da bi bila stvarno komična“.33Vladimir Jankelevič, Ironija, prev. Branko Jelić, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci, 1989, str. 9. Stoga, nije teško zaključiti, pomoću ove efektne formulacije, da ironija sa smehom deli malo toga.

Razmišljajući o istom problemu, Artur Šopenhauer dolazi do zaključka da je kod ironije suprotnost mišljenog i opaženog potpuna, te da stoga to nije pravi oblik smeha. Isti je slučaj i s parodijom: kod nje postoji preterivanje i očigledna namera.34Artur Šopenhauer, Svet kao volja i predstava II, prev. Božidar Zec, Beograd, Grafos, 1990, str. 116. Nešto niže Šopenhauer iznosi vrlo precizne i kratke definicije ironije i humora. Ironija nastaje kada se šala skriva iza ozbiljnosti, a humor kada se ozbiljnost skriva iza šale. Ironija počinje ozbiljno a završava se smehom, dok je kod humora obratno.35 Artur Šopenhauer, Svet kao volja i predstava II, prev. Božidar Zec, Beograd, Grafos, 1990, str. 121. Humor je, smatra on, „uzvišenom slična vrsta smešnog“ i nikako ga ne treba brkati sa običnim komičnim koje nema tu poetsku dimenziju.36Artur Šopenhauer, Svet kao volja i predstava II, prev. Božidar Zec, Beograd, Grafos, 1990, str. 123.

U svakom slučaju, i pored toga što su neke stvari postale jasne – kao što su razlike između smeha i humora, i smeha i ’intelektualizujućih’ oblika: ironije i parodije – kada se radi o terminološkom sindromu malih razlika, malo toga je razjašnjeno. Stoga se, u završnom (neuspešnom) pokušaju da se pojam smeha razgraniči od srodnih pojmova, vredi opet vratiti na samu srž problema, na najteža mesta, kao što su razlike među pojmovima „smeh“, „smešno“, „komika“, „komično“, i na osnovu toga opravdati pokušaj terminološkog razgraničavanja, bilo kao – mehanizmom ironije – ipak uspešan, bilo kao pošteno priznanje o neuspehu koji je svojom genealogijom zaslužio legitimitet da se upiše u tradiciju „svakidašnjih jadikovki“.

Već pominjani Etjen Surio, vrlo je radikalan kada treba povući razliku između smešnog i komičnog (pri čemu ipak ne razlikuje smeh i smešno, odnosno komiku i komično):

Postoji ne samo razlika nego, ponekad, čak i suprotnost između smiješnog i komičnog. Smijeh može delovati anestetički,37Naravno da se ovo ’anestetički’ u prevodu ima shvatiti ili kao prevoditeljska greška, ili kao razlika između srpskog i hrvatskog jezika, budući da ’anestetički’ u srpskom jeziku ima isključivo medicinsku konotaciju, a reč koju bi u ovom slučaju trebalo upotrebiti jeste ’neestetički’. o čemu svjedoči smijeh prostote. Istinsko komično, to jest komično koje ima pozitivnu estetsku vrijednost, često je, međutim, način spašavanja smijeha od prijekora prostote.38Étienne Souriau, „Smijeh promatran s estetskog stanovišta“, str. 209.

Na drugom mestu Surio još eksplicitnije podvlači ovu razliku:

Većina teorija o smešnom i komičnom imaju jednu istu manu. One mešaju, ili dovode u vezu, dve možda sasvim različite stvari, ili bar dve stvari koje bi tek s valjanim razlogom mogle da se dovedu u vezu, i to tek posle ozbiljnog i kritičkog rasvetljavanja njihovih odnosa. One, kako se čini, kao da dopuštaju, kao samo po sebi jasno, da je komično, s jedne strane, estetska vrednost (kao tragično, uzvišeno, poetično, itd.), a s druge strane, kao da je ta vrednost dovoljno određena, ili proverena smehom; da je, prema tome, jedna teorija smeha u isto vreme i teorija komičnog, i obratno.39Etjen Surio, „O smešnom i komičnom (I)“, prev. Mihailo Vidaković, Književnost, br. 11–12, Beograd, 1999, str. 1926.

U odvajanju ove dve kategorije (smešnog i komičnog) Surio svoj teorijski gnev iskaljuje po prostoti smeha; na smehu koji je, prema njemu, jedna primitivna i skoro refleksna reakcija. Smeh često ima „karakter krajnjeg prostakluka“ i obično je uvredljiv. Smeh u ismevačkom obliku ne sadrži nikakvu valjanu estetiku, on je čak dobrim delom u suprotnosti sa estetskim vrednostima i „neprestano šokira svaki iole prefinjeniji senzibilitet“. Stoga, smeh mora dobro da se potrudi kako bi dobacio do estetičke kategorije komičnog. Komično je dakle, za Surioa, estetski smešno, a strogi uslov koji smešno mora da zadovolji kako bi se samoopravdalo kao (kvazi)umetničko sredstvo jeste u tome što mora da „neutrališe svoje razorno delovanje na estetsko, dodavanjem jednog takvog umetničkog sastojka koji smehom uzdiže umanjenu ili očito nisku datost“.40Etjen Surio, „O smešnom i komičnom (I)“, prev. Mihailo Vidaković, Književnost, br. 11–12, Beograd, 1999, str. 1928. Surioova detronizacija smeha suviše je radikalna (on skoro paranoično u svim oblicima smeha pronalazi moralno i estetsko unižavanje) da bi se mogla uzeti kao kriterijum kod terminoloških distinkcija. Uostalom, i sam Surio je hteo, u svojevrsnom teorijskom eksperimentu, da ukaže na načelnu mogućnost ovakve radikalne teze, a to ne mora da znači da on tvrdi to isto. Dve suprotne krajnosti su zapravo idealni slučajevi, i stoga skoro nepostojeći. U praksi, sledstveno tome, postoji čitava skala međuoblika od smešnog do komičnog. Ipak, uprkos svem radikalizmu pri pristupu „ideologiji“ smeha, Surio je uradio značajan terminološki posao. Ograđujući se od odveć isključive teorijske ’tehnike’ kojom to čini, sada se može ustvrditi da su smešno i komično, uz sve uslovnosti i međusobna prožimanja, dva različita pojma.

Smešno i komično su iste potencije za smeh, samo što se smešno više vezuje za svakodnevni život, a komično za umetnički stvorene oblike, mada ta distinkcija nije opšteprihvaćena da bi se mogla uzeti kao neki teorijski zakon, već zahteva nužan liberalan odnos prema terminologiji usvojenoj u srpskom jeziku. O tome svedoče i dva različita prevoda Bodlerovog iskaza kojim on definiše tu potenciju. Suština te mogućnosti je u tome da postoji potencija za smeh koja se nalazi u interakciji subjekta koji posmatra i objekta koji sam po sebi ne nosi nikakvu potenciju za smeh. Smeh nastaje kada subjekt realizuje tu mogućnost smešnog ili komičnog. A dva različita prevoda glase:

1) Smešno, mogućnost za smeh leži u onome koji se smeje, a nikako u onome čemu se smeje.41Šarl Bodler, „O suštini smeha i uopšte o komičnom u umetnosti“, str. 230.

2) Komično, silina smeha je u onome koji se smeje, a nikako u objektu smeha.42Šarl Bodler, „O suštini smeha i uopšte o komičnom u plastičnim umetnostima“, prev. Mira Vuković, Rađanje moderne književnosti: Poezija, prir. Sreten Marić i Đorđije Vuković, Nolit, Beograd, 1975, str. 28.

Navođenjem različitih prevoda opet se relativizuje razlika između smešnog i komičnog, jer uprkos svem naporu, i nakratko donesenom zaključku o uspešnom terminološkom obuzdavanju pojmova, ipak izlazi da (kako je praksa srpske prevodilačke kulture u ovom slučaju osvedočila, s tim da, što je pokazano u slučaju Ženeta, ni s terminima u drugim jezicima, bez obzira na usud prevođenja, stvar nije bila ništa jasnija) tradicija kulture legitimiše terminološku hibridizaciju.

I kod Vladimira Propa, koji je, koliko je to bilo moguće, strukturalistički pažljivo nastojao da precizno opiše fenomene, na kraju izađe da su smešno i komično sinonimi, i on ih obuhvata jedinstvenim terminom – komika. Time se isključuje podela na komično kao viši, estetski fenomen, i smešno kao niži i neestetski, koja je bila posebno karakteristična za nemačke teorije smeha (Hegel, Šopenhauer): za Propa i „tzv. elementarna, gruba komika nije za potcenjivanje, jer i ona može imati značajnu estetsku funkciju“. A smeh je za Propa – zaključuje Bogdan Kosanović, mada Prop nigde to izričito ne tvrdi – „proces ispoljavanja komičnog i/ili reakcija na njegove pojavne oblike“.43Bogdan Kosanović, „Prop o komičnom“, str. 9. Ovde ni sam Kosanović nije precizan jer bi trebalo dodati i smešno kao sinonim za komično: dakle, komika (komično i smešno) jeste pojava koja izaziva smeh, ili kako na jednom mestu Prop kaže „različiti oblici komike dovode do različitih oblika smeha“.44Vladimir Prop, Problemi komike i smeha, prev. Bogdan Kosanović, Dnevnik – Književna zajednica Novog Sada, Novi Sad, 1984, str. 25. Uprkos poštovanju spram Propovih strukturalističkih razgraničavanja, ipak se može reći da pri razmatranju teškog mesta ’teorije’ ni on nije uspeo da prevaziđe i primiri jezičko-terminološke nedoumice.

U očajničkom pozivu u pomoć pri terminološkom razabiranju, čini se da Nikolaj Hartman pruža ruku spasa koja se ne odbija, iako ’teorijska ruka’ nikad nije do kraja pouzdana. On iznosi jasnu distinkciju:

Komično je stvar predmeta, njegov kvalitet – mada samo „za“ neki subjekat, što važi za sve estetske predmete – humor je, međutim, stvar posmatrača ili stvaraoca (pesnika, glumca). Jer on se tiče načina na koji čovek posmatra komično, kako ga shvata, kako ume da ga reprodukuje ili pesnički iskoristi.45Nikolaj Hartman, Estetika, prev. Milan Damnjanović, Dereta, Beograd, 2004, str. 398.

Po tome, humorističan čovek nije komičan, kao što ni onaj ko je komičan nije humorističan jer mu nedostaje svest o tome (humor); komično koje se sreće u životu je nehotično. Stoga, logično, čak ni sam humor nije komičan. Smeh je reakcija bilo na komiku u životu, bilo na komično u umetnosti.

Proširujući ovo, i uvodeći eksplicitnije razliku između umetničkih formi i prirodnih pojava, koju Hartman imenuje samo kao razliku nehotične i hotimične komike, mogli bismo reći da je smeh fiziološka reakcija, ali reakcija koja mora imati predmet (smešno u životu, ili komično u umetnosti) i odgovarajuću percepciju (smisao za smešno koja je duhovitost u životu, i smisao za komično koja je humor u umetnosti) da bi se pojavila. Stoga je smeh kao književnoteorijska kategorija dvogub: obuhvata i predmetnost i subjektivnost. U isto vreme, upotrebom pojma smeh pravi se iskorak iz uskog književnoteorijskog posmatranja da bi se uključile razne druge oblasti proučavanja čoveka i čovekove estetske delatnosti, pa i društva.

Kako je ovaj tekst u sebi nosio obećanje o (neuspešnom) pokušaju jasnih distinkcija, pošteno bi bilo da se obećanje i održi. Dakle, pokušaj taksativnog nabrajanja šta je šta u smehologiji izgledao bi ovako:

Komično je kvalitet predmeta u umetničkim formama.

Smešno je kvalitet predmeta u „životu“.

Hotimična komika je ime za predmet smeha u umetničkim formama.

Nehotična komika je nedostajuće ime za predmet u „životnim“ formama.

Humor je smisao za komično u umetničkim formama.

Duhovitost je smisao za smešno u „životnim formama“.

Smeh bi, na osnovu svega toga, bio opšti pojam kojim može da se objedini relacija između predmeta (hotimične i nehotične komike), kvaliteta predmeta (komično i smešno) i recipirajućeg subjekta koji, putem naročite sposobnosti (duhovitost i smisao za humor), proizvodi ili humor ili smeh u užem smislu („smeh u užem smislu“ je oznaka za fenomene smeha – „prirodne“ ili nesvesne – koji nisu umetnički).


Igor Perišić (1974). Diplomirao na Katedri za Opštu književnost i teoriju književnosti Filološkog fakulteta u Beogradu, gde je magistrirao i doktorirao. Radi u Institutu za književnost i umetnost u Beogradu, na projektu „Kulturološke književne teorije i srpska književna kritika“. Objavio knjige Gola priča (2007), Uvod u teorije smeha (2010, drugo izdanje 2012), Utopija smeha (2013) i Kritika i metakritika (2014), kao i pedesetak studija i članaka u naučnim zbornicima, naučnim časopisima i književnoj periodici. Jedan je od urednika međunarodnih naučnih časopisa Književna istorija i Filološke studije. Član je Srpskog književnog društva.


Autorka naslovne fotografije: Huyen Nguyen

Pročitajte ostale tekstove ovog autora:
Igor Perišić – Smeh je dejstven kako epistemološka provokacija (Smešni Libartes, oktobar 2014)
Prop, ili: mala Summa smehologije (Smešni Libartes, oktobar 2014)

Ovaj članak je objavljen u oktobru 2014, u okviru temata Smešni Libartes.

Pročitajte ostale tekstove koji su objavljeni u rubrici Reč i misao.

Možda će vas interesovati i:

Šta je smešno?

Related posts

Aleksandra Jovičić, Oskrnavljena tela (“U talasima tela“, Željana Vukanac, Književna radionica Rašić, 2020)

Anastasja Kovačević, Postmodernističke tendencije i mogući svetovi Umberta Eka u romanu “Ime ruže”

Žene i proza – Virdžinijina sopstvena soba

Libartes