Image default
Mesta i ljudi

Nina Živančević, Putovanje kroz Meksiko

[vc_row][vc_column][vc_column_text]

Putovanje kroz Meksiko

Piše: Nina Živančević

Kada mi se po prvi put ukazala prilika da vidim Meksiko, u devetoj deceniji dvadesetog veka, zbunjeno sam pogledala lice starog indijanskog turističkog agenta: u koji Meksiko bih volela da idem? Pojam Meksika, Zemlje vladajućeg sunca, obuhvata mnogo kulturnih segmenata, perioda istorije, geografskih područja- centralni deo, sa Meksiko Sitijem nije isti onaj Meksiko drevnih piramida Čičen Ice koji takodje izlazi na more, na plavetne plaže Kankuna i Akapulka. To je zemlja koja se takođe vekovima borila sa zemljotresima i požarima , koliko i sa smenom vladajućih dinastija, sa evropskom, zatim severno-americkom kolonizacijom i ostalim istorijsko-kulturnim nepogodama.

Kulturnoj hegemoniji, situaciji u kojoj se cesto obru male kulture i narodi prilikom njihovog predstavljanja u inostranstvu, nije izbegao ni Meksiko : pre nekoliko nedelja, u pariskom elitnom muzeju poznatom kao Peti Pale predstavljena je najveća izlozba meksičke umetnosti ikada viđena u Evropi, koja je nazvana Meksička sunca. Kustos ove ogromne smotre, Žil Šazal, okupio je preko 250 umetničkih predmeta- slika, skulptura, crteža, fotografija i keramičkih predmeta koji predstavljaju najreprezentativnija dela olmecke, mezoameričke, kao i umetnička dela iz ateljea najsavremenijih američkih umetnika. Kustos je ovom prilikom odlučio da zanemari hronološki pristup i da predstavi grupe umetničkih radova iz različitih istorijskih perioda tematski, odnosno podelio ih je prema velikim temama iz meksičke istorije, života i umetnosti kao sto su kosmička vizija, pejzaž, telo, animalizam, seksualnost i smrt. Njegov izbor je bio pre svega poetski, jer je poezija kvantum zivljenja ove snažne i hrabre američke zemlje : u tematskim grupama susreću se primerci prekolumbijske i savremene umetnosti, čelo uz čelo postavljena su dela iz perioda vice-regenta i iz perioda revolucije i nezavisnosti koja pozivaju gledaoca ne samo na strukturalno poređenje vec i na čisto poetsku aktivnost naglih asocijativnih skokova i povezivanja prošlosti sa sadašnjosću.

Kroz celu izložbu provlaci se ta čisto poetska, estetska nit : Meksikanci su oduvek pokazivali spremnost da osmisle i obogate svet koji ih okružuje tako sto su transformisali haos, vulkanski, prirodni, a i onaj društveni, ekonomski – u estetsku i društvenu uravnoteženost i harmoniju. Svest o njihovoj egzistencijalnoj drami, bilo da je ona lična ili kolektivna, drami koja se odvijala  između vatre i vode, života i smrti, pozitivnih i negativnih sila, oduvek je osvešćivala Meksikance pred istorijom kao sto ih je i navodila da stvaraju solarne i destruktivne cikluse koje bi jednoga dana osvetlila prava svetlost, svetlost koja je mogla da porazi sve one negativne snage  koje su ih povređivale i uništavale.

Ova zanimljiva podela sveta, da ne kažemo istorijske svesti podeljena je na jedanaest konceptualnih tema od kojih  jedna, Tumačenje misterija sveta i stvaranja, počiva u srcu meksičke umetnosti i njihovog narodnog bića. U ovom delu susrećemo prastare elemente koji se odnose na staro meksičko dualističko shvatanje smene dana i noći, pozitivnih i negativnih snaga kojima rukovode simbolske životinje Krilata zmija i Jaguar. U ovome delu nalazimo kolosalnu  kamenu skulpturu iz Olmeckog perioda Gospodar brda (1200-500 p.n.e) koja nadgleda Zmiju, skulpturu Gabrijela Oroskoa (1991) kao i slike Rufina Tamaja, velikog revolucionara iz 70-ih, smestenih u salu , naslovljenu Simbolička geografija. U Čičen Ici, naspram velikih piramida astečkog kraljevstva, sa čijeg vrha odzvanja pljesak ili reč govornika kao prenesena glasnogovornikom sve do okolnih brda, izgrađen je prvi planetarijum na svetu, kao sto su Meksikanci dali prvo astrološko tumačenje sveta. Istorijsko objašnjenje meksičke kosmogonije predstavljeno je izložbenom temom Četiri sunca, koja je ilustrovana različitim umetničkim predmetima iz ovog ranog perioda meksičke umetnosti : Solarni disk od kamena (600-900 n.e) stoji nasuprot slikama Hoze Klemente Oroska (1883- 1949), nasuprot skulpturama Hrista koje je stvorila španska kolonizacija 17. i 18. veka, nasuprot savremenim slikama Antonija Nave, nasuprot  delovima književnog teksta Karlosa Fuentesa i Engleza Malkolma Lorija koji je voleo Meksiko kao svoju domovinu i ovekovečio ga romanom,  Ispod vulkana. Meksički mentalitet teško je razumeti i možda ga, donekle, dobro objašnjava prila koju nam je jednom ispričao turistički vodic u Čičen Ici : prvo fudbalsko pozorište izgrađeno je, takođe nasuprot piramidama, ispod beskrajno toplog i plavog neba Čichen Ice. Međutim, za razliku od našeg moralnog kodeksa i načina ponašanja koji slave i nagrađuju pobednika- sportistu visokim  zemaljskim nagradama, najviša nagrada ovim ranim igračima fudbala bila je smrt ili čin žrtvovanja. U blizini ovog prvog fudbalskog igrališta nalazio se žrtveni spomenik- kamen, oličenje boga kiše i meseca Čak-Mola na kome su žrtvovani fudbaleri –pobednici ovih ranih igara. Odnos Meksika prema pitanjima života i smrti bitno se razlikovao od shvatanja evropskih konkvistadora, jedini zajednički fenomen bilo je osećanje strasti, neke čudne pasije i posvećenosti prema stvari za koju su se borili. Jednom sam, za Antologiju prvobitne poezije1Antologija prvobitne poezije, priredili i preveli N. Zivančević, Z. Petković, I. Milankova i Z. Krasni, Prosveta, Beograd, 1988. prevela sledeće stihove Asteka koji rasvetljavaju njihov odnos prema životu i smrti :

“Kuda da krenem i zašto?/ Put je preda mnom, put Dvojakog Boga./Ko prosleđuje ljude ovde, ovde u carstvu bestelesnog, na dnu neba?/ Ili, pak, mi jos na zemlji/ opraštamo se od naših tela? / Očišćeni, oslobađamo ga se u potpunosti…/ Njegov Dom: nema takvoga na zemlji!/ Ko beše onaj sto reče:/ gde da ih tražimo sada ? Naših prijatelja nema više!!”

Dvojaki Bog iz pesme je bog Kecalkoatl, plameni bog Janusovog lica čija pomirljiva forma blizanaca, Zolotl, boravi sa nama, ovde na zemlji, sve dok ne krene u carstvo besmrtnog i bestelesnog, gde odleće na svojim plamenim, papagajskim krilima. Evo objasnjenja Kecalkoatlovog kraja u istoimenoj pesmi:

“Kraj je došao na obali/ kraj je došao sa gnezdom zmija spletenih u čamac/ i on je u njega seo i otplovio,/ u čamcu koji je klizio po plamenoj vodi,/ i niko nije znao dan kada je prispeo u zemlju Crvene Svetlosti/.”

Crvena boja je boja plamena i krvi koja u meksičkoj tradiciji ima veliku važnost: reka krvi je tekla kroz Meksiko od kulture Teotihuakana, od rane ere ljudskog žrtvovanja, kroz period španskog osvajanja i vladavinu konkvistadora (17. i 18. vek), kao i kroz 19. i 20. vek koji su u podjednakoj meri ispunjeni revolucijama i političkim komešanjima i brutalnim ljudskim žrtvovanjem kao i prethodne ere meksičke istorije. Na izložbi meksičke umetnosti, tematski određene grupacije naslovljene Snage pejzaža i Snage urbanog pejzaža evociraju lepotu meksičkog pejzaža, brda, planine, kao i snagu njihovih vulkana protiv kojih su se vekovima borili Meksikanci. Jedan od najboljih perioda meksičke umetnosti jeste upravo ovaj koji za temu uzima vekovnu borbu i istrajnost naroda, period nazvan meksičkim romantizmom čiji su najbolji predstavnici Džerardo Muriljo (Dr Atl) (1875 -1964), Hose Marija Velasko (1840 -1912) i David Alfaro Sikjeros (1896 -1974). Na ovim slikama vlada čudan spoj drevnog meksičkog senzibiliteta i uticaja koji je na meksički narod ostavila španska konkvista. Iz ovog poslednjeg perioda pre revolucije i modernizacije Meksika, na uvid su nam dati umetnički predmeti koji svedoče o prilagodljivom , a nepokornom duhu meksičkog naroda: Meksikanci su od osvajača uzimali ono najbolje- jezik, osecanje za ritual, posvećenost, ratobornost, određjenu sklonost ka metafizici , Museo Nacional de Historia i Museo Nacional  Virreinato su darežljivo prikazali gradu Parizu skulpturalnu grupu Devica i dete, od slonovače, odevene u odeću izvezenu zlatom (XVIII vek) kao i prelepu ikonu Devica sa Gvadalupe iz pinakoteke San Dijega.

Tematski odeljci Žrtvovanje tela kao i Senzualnost i plodnost takođe ulaze u srce meksičkog genija i tradicije- kult smrti je drevni ritual koji zadire  u olmecki period istorije i govori o religioznoj strasti koja je osmišljena u dugoj tradiciji paganskog obreda smrti pomešanog sa prisustvom hrišćanskog religioznog zanosa- i dan danas se u Meksiku odrzava popularni narodni festival, neka vrsta maškara koje slave smrt i ujedno joj izmiču, briljantno prikazane još dvadesetih godina XX veka u snazžnom Ajzenštajnovom filmu o Meksiku. Smrt su hrabro tretirali poznati meksički modernisti poput slikara Dijega Rivere i njegove žene, Fride Kalo, temu smrti obrađuju i danas savremeni umetnici Gabriel Orosko (1962) i Marta Paceko (1957). Smrt, u najneobičnijim njenim formama obrađuje i veliki meksički pesnik, Oktavio Paz, međutim,  treba istaći da se pesnici  širom sveta vec tradicionalno sa ovako teškom temom hvataju u koštac , sa temom koja meksičkom podaniku predstavlja tek manji domaći zadatak! Velika tema smrti je, dakle, ovoga puta, na izložbi bila dalje izdeljena na manje podteme, bliske meksičkom viđenju egzistencije, na podteme Koncept smrti i njena Reprezentacija  iz čijeg bi dela trebalo da izdvojimo veliko fantastično platno Tomasa Mondragona Alegorija smrti iz sredine 19. veka koje predstavlja alem-kamen ove smotre.

Pa, ko su danas stanovnici Meksika, upitali bismo, slučajnog prolaznika koji šeta hodnicima ovog izložbenog prostora? Deo koji je nazvan Tabela kasta  prikazuje veliki deo umetničkih dela obojenih bojama multikulturalizma koji upravo prikazuju razvoj meksičkog društva od španske konkviste do danas: u ovom delu retke edukativne  vrednosti i antropološkog značaja mi vidimo upravo istoriju onog dela stanovništva koje je nastalo mešanjem originalnog, indijanskog stanovništva sa španskim osvajačima. Njihova boja nije ni crna, ni bela, ni mrka, već jedna posebna nijansa, specifično meksička koja caruje na svim umetničkim delima Meksika i koja probija sa stranica meksičke književnosti odista neobičnog i živopisnog kolorita.


Nina Živančević: Pesnikinja, esejistkinja, prozna autorka i umetnička kritičarka, Nina Živančević je objavila svoju prvu knjigu «Pesme» 1982. godine, za koju je dobila nagradu Branko Radičević, za najbolju prvu pesničku knjigu. Laureatkinja književne nagrade Z-Press iz Njujorka. Objavila je petnaest knjiga poezije na srpskom, engleskom i francuskom, kao i četiri knjige pripovedaka i tri romana u Parizu, Londonu i Beogradu. Njene studije o Milošu Crnjanskom (doktorski rad, 2001) i o umetnicama u egzilu objavljene su u Francuskoj. Prisutna je u brojnim antologijama svetske savremene poezije.

Nina Živančević je bila član brojnih književnih  i teorijskih redakcija : Delo, Književne novine, New York Arts Magazine, American Book Review, East Village Eye, République de lettres, a u skorije vreme uređuje časopis za balkanološke studije Au Sud de l’Est kao i filozofsko-antropološki časopis Intempestives pri kući l’Harmattan u Parizu. Različiti zanrovi njenog dela doživeli  su brojna izvođenja na radiju i televiziji u Beogradu, Londonu i Parizu.

Radila je u pozorištu, sa Living Theater i Wooster Group u Njujorku, a predavala Teatar savremene i istorijske avangarde na univerzitetu Paris 8, kao i u brojnim pozorišnim laboratorijima u Evropi i Sjedinjenim Državama. Predaje književnost i avangardni britanski film na Sorboni  i Katoličkom institutu  u Parizu.


Budući da je Libartes neprofitna i volonterska organizacija, ukoliko možete i želite da podržite naš rad i finansijski, novac možete uplatiti kao mesečnu donaciju preko Patreona, ili na račun:

205-0000000270414-57 (dinarski, Komercijalna banka)

205-0070800051760-42 (devizni, Komercijalna banka) SWIFT/BIC: KOBBRSBGXXX

Hvala!

[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row]

Related posts

Milica Špadijer, Zagreb ili uglačana magla

Libartes

Paun Es Durlić: Čudesni svet kamene kapije

Libartes

Milica Špadijer, Moskva

Libartes