Image default
Poezija

Radomir D. Mitrić, Poezija

Elizijum

Sišao sam u vulkan. U srce garavom anđelu,
boje usputnih misirača. Preda mnom krunila se
Pompeja, zemlja što postajala je nijema Euridika,
Lotova žena, slanik prkosan vjetrima što miluju
i ližu plamom rujne sase libanskih visoravni.

Rasla je čitava planina uma razorenog poput Troje
od neosvrta neoskvrnutih kao hramovi Lalibele,
etiopskog Jerusalima, zidanica poput tesanika
na stijeni potopnoj. Pod kojima puca majolika
pogleda na bradavice ušiljene, stalaktite peštera.

Crnih virdžina u dimu nargila, kao u zapjevima
rebetičkim, hasapiku što me i sad zalud raspinje.
Velovima bluda, čiji ću Zorba biti, u kritskim
povečerjima, kad zmijska boginja traži takmaca
samrtničkog. Vranca kojeg će obujmiti gola bedra.
Sedefne pijavice sevdaha, žal fada što lautu lomi.

Usnio sam Mediteran sav taj nasušni u tvom krilu,
brst jarcu upornome. Zlato Đotove protorenesanse.
Vrat tvoj što mirisao je na Vizantion, jasmin i mirtu.
Užad uz koju dagnje penju se uvis, ribe krilate
kao neizgovorene riječi u dugoj šutnji ljubavničkoj
što ostane poslije seksa. Malo raspelo u mulju žala.


Dionis Zagrej / Litanija za Džima Morisona

Samo je svijeta vrijedno srce ono
što krvlju pjeva svakim trenom.

Crni Los, vrač Oglala

Ko je onaj što se kroz maglu glasio, i još za života
prošao sedam paklenih tmina, po lavi i sumporu
koračajući, kroz vatru, u brokatu, tijela stigmatnog.

Ofion, pradrevna zmija, čekala ga je na ulazu
u svijet podzemlja, sa smaragdom na čelu,
sedamsto djevica mu milovaše noge kosama
dugim poput vitla samotračkih, a on se ni obazro
nije, jer dođe da stoluje u zamku jaspisovom.

I niko više ne vikaše da ga raspnu, on dolazio
je domu svome, srca rastrglog, darovanog
za pladanj grešnog vam stoljeća, terevenke sad
su utihnule, ditirambe neka zamijene tužbalice.

Neka umine sve, najbolji kor dajte,
onaj za Judžina O`Nila ili Brehtov pak,
kralj guja je pred vama, Erinije neka Eumenide
postanu, neka se završi poslanje,
tijelo šamana i duh da se vrate prapočelu.

U ljubičastu odeždu obucite ga, oniksom
i rubinom ukrasite mu zglavke i hladno čelo,
kraljicu dajte pelašku neka mu na usne otekle
posljednji poljub stavi i kao lunom bedro ovlaš
pomiluje, tritoni i salamandri na poklon neka
priđu i neka se pjesma iz forminge i leuta začuje,
orfička pjesma pod lijeskom drevnog svetilišta
i neka se u svetom dimu, u isparenju, izvije uvis
i raskrili u torzo koji je prkosio svim bogovima,
u sazviježđe jarca, na krstu južnog neba.


Nokturno za Nervala

Noć ulazi u grad s one strane gdje vjetar
bišti more, topot mitskih konja bije po površini,
tjeranih korbačem prema Algolu, kao brodolomci
pod prozorom pomorčeve kćeri. Od pustih
se nadanja cijela Odiseja u njenu kosu splela,
u kožu, slanu i bijelu što prkosi mjesečini.

Od strasti što vrišti u napeti luk lovca
koji nišani u tijelo srpaste boginje. Diše,
u pupku vasion čitav drijema, svijen u školjku
kroz koju struje basovi noćnih svirača.

Ona spava u usoljenom zlatu ambre gdje je
pohranjeno davno suštastvo koje noću lebdi
stazama kud promiču olimpski bozi. Zibaju se

alge u mlakoj vodi, kao nad obalom sjenka mladog
ribara što zasijeca sprud, ribe skaču, tamna krv
višanja curi mu niz ruke dok tuče riblje glave.

Kako se udarac čuje, boginja se pomjera
u postelji od teških uzdaha, taman to je zaton
što čeka sidro da zapara dno. Vučji se urlik
nad sliku nadnosi, nad čaršave zgužvane
prstima što se grče od cjelonoćnih potjera.
Ujutru to je blagost koja opstojava svijet.


Argonautika

Lađa sam zašla u đerdapske Scile,
u Simplegade slabina, šumovit mrijest,
slatkovodan. Veslači pospali u hladu,
zlatorunim tim kosama bjehu opčarani,
kao mornari što će ih Kirka docnije u svinje
preobraziti. Tu, gdje grgolji ćudljivi Pek,
Tamiš nemiran i Timok crn poput kupina
u areolama bradavičja, sîsā bludne Tise.
Tračkih visova gdje klikće gladan bradan.

Od uzlova ispleo sam zamku jeguljastom
tijelu tvome, gdje treset sliježe se u pokoj.
Moru panonskome koje zlokob zemlje
ove još ne ùpī u dlakava njedra dotad,
šašoljima algi dok sam ti plivao uzaman.
Okolni atamani u sedru padahu, udavljeni.

Uz deltu Iskara, krvoliptali su pokrovi,
kolhidski, na obalama Ponta, kojima će
docnije hoditi namrčena Ovidijeva sjen.

Màči skitski i sarmatski, oštri kao kindžali
sjekli su udove, krv se sirila i širila so
u ocvalom vazduhu. Sjedila si u vajatu
na brdu od ječmenog zrnevlja, u neobziru,
neprebolu kojeg će zatući ćutanje. Tumulu
mrtvog sjemenja. Dok ne raspučih njedra
sjajnija od lunarnih žitnica bitinijskih.

Kad varvari vole ljubav čulan je masakr.
Postane li oreol ljubomore, bijeg kočijom
koju nose plamteće zmije, neizbježan je.
Iza pogleda, iza leđa, smrt zida tvrđave
neprelazne kao limesi Istera. Od prezira
kad ljubav mine sagriješenje ne biva veće.
Runo zlaćano svakome zato i nije dato.

Na vodama lemnoskim sjedili smo i plakali.

Iz rukopisa knjige Kino „Mediteran“


RADOMIR D. MITRIĆ, rođen 1981. u Jajcu. Piše poeziju, prozu i eseje. Knjige pjesama: Nostalgija za punoćom, 2004; Osvešćenje, 2007; Unutrašnji Vavilon, 2008; Letnji kvartet i priča o Mediteranu, 2008; Mornarski tango, 2010; Na putu za Hesperiju, 2015. Roman Šum Panonskog mora, 2012. Dobio nekoliko regionalnih i međunarodnih književnih nagrada. Tekstovi su mu prevođeni na desetak svetskih jezika. Radi kao bibliotekar u Univerzitetskoj biblioteci u Kragujevcu gde i živi.


Ovaj tekst je objavljen u decembru 2019, u okviru temata Mitološki Libartes.


Pročitajte sve članke objavljene u rubrici Poezija.

Povezani članci

Dubravka Đurić, Između jezika

Željko Gordić, jedan poetični audio-zapis

Božidar Despotović Despa, Taj dan

Ostavite komentar