Image default
Proza

Darija Marković, Legenda o Letaču

Legenda o Letaču

 

U doba kad je u zvijezdama tek paljena vatra i rijekama usijecana korita kroz planinske klance, stvoren je beskraj svjetova koji se i danas prelijevaju kroz vrijeme i prepliću u nama. Jedan od njih je postojbina Hodača, poznata još i kao Žedna Zemlja.

Ispočetka,  rađala su se bića, tesali predmeti, grijao dah i bubrila žila koja kuca. Krik se pretočio u glas, glasovi uobličili u slova, slovima su ukroćene misli. Prvim znakovima u kamenu urezan Zakon.

Hodači koračaju po ustaljenom redu, kao da njihova stopala pokreću nevidljivi mehanizam duboko ispod zemljine kore bez koga bi se sve raspalo. Hodaju u istom ritmu, jednako odjeveni, istovjetno troše životne minute u propisanom paru, sa identičnim osmjesima, kako Zakon nalaže. Vijekovima kasnije, uče, igraju se i vole po odredbama prvog kamenog zapisa koji je uklesao neko ko je tek učio kako se živi.

Ponekad osjete golicanje na lopaticama, kao drhtaj svile na goloj koži. Ili napipaju duguljaste izbočine na leđima, tačno tamo gdje počinje zagrljaj.

Naučeni su da taj fenomen zanemare. Ćute o njemu pred sobom jednako kao pred drugima.

Očekivano je da se preraste. Poslije nekog vremena, kad im godine urežu uspomene na lice, više nisu sigurni da li je to samo mašta ili ipak zbilja.

Kao što se zaboravi recimo vjerovanje u predosjećaje, praćenje znakova koji se javljaju na zemlji i vodi, ili tumačenje snova.

Postoje Hodači koji nikad nisu osjetili ni naznaku treptaja na plećima i oni su izrazito ponosna sorta. Baš od takve klice izrastao je Hodač koji je stalno slutio da postoji nešto više od pradavnih riječi u kamenu. Nazirao sopstveni ritam koraka.

Često je imao poriv da raširi ruke i zamahne njima ne znajući šta bi se tačno moglo desiti, ni šta ga nagoni na to. Stajao bi u predvečerje, smeten, zagledan u daljinu. Ili razgovarao s nekim u prolazu, pogleda odsutnog, kao da mjesečari. Sve dok jednom nije odlučio da se prepusti želji makar mu duša odleluja u vidu izmaglice, jer tako odlaze duše sa  Žedne Zemlje.

Čvrsto zatvori oči, u strahu stisnu usne i pesnice, i raširi ruke grudi blago isturenih naprijed. Kap znoja mu se spusti niz potiljak, pa niz gusto tkane haljine, poput bubamare. Osjeti nicanje krila, zatim i svu njihovu silinu, kao nešto sasvim prirodno i blisko, uobičajeno. “Kao zora koja se rađa iza brda”, pomislio je, i vinuo se iznad njih.

Na suvoj zemlji, ispucaloj od težine koraka, sjenu Hodača zamijenio je obris kormorana na pučini.                 

Tako je nastao prvi Letač.

Ali kao što to u svim poznatim svjetovima biva, nevidljivi okovi najteže se skidaju.

Zakon kaže da oči Hodača ne vide perje. A Zakon se mora poštovati. Slijepo.

Leti visoko, vjetar mu zviždi kroz pera. Pa zaroni nisko, tik iznad trave. Pokazuje svima kako lako se hod pretoči u let. Poziva, objašnjava, ohrabruje. Ipak, jedino što nalazi su pogledi ispod oka, odmahivanje glavom i bijeg u suprotnom pravcu.

Onda kruži iznad krovova. Ponekad se spušta na ulice. Tumara, vukući krila za sobom kao što skitnice nose zavežljaj na leđima, kao da se obrušio sa litica sopstvenog srca.

Na kraju, smjestio se na rubu oblaka, odakle padaju blagorodne kiše i sviraju note toplog Juga, pogleda uprtog u Žednu Zemlju. Kad ugleda kakvog radoznalog Hodača spusti mu perce na kragnu, podraška ga njim po nosu, zatalasa trepavice.

Kao što se pšenica sije s lijeva na desno tako je on čupkao pera prvo s lijevog krila, i uranjao ih na oranice, potom je prešao na desno. Kad je od njega ostala samo paučina od koščica i šačica perja, nastavio je u kovertama od tankog srebra da šalje podsjetnike kako se može i letjeti ako se ide neutabanim putem.

Hodači ih krišom čuvaju pod jastukom i sanjaju oblake, ne puštajući izdanke sa lopatica.

Za to vrijeme, prazno nebo iznad njih plače.


Darija Marković, rođena 1976. godine u Kotor-Varošu, B i H. Po zvanju je diplomirani pravnik za bezbjednost i zaštitu. Živi u Banja Luci. Zastupljena je u brojnim zbornicima kratkih priča, kao i poezije, različitih izdavačkih kuća na području Bosne i Hercegovine, Republike Srbije i Hrvatske  (“Alma” Beograd, “Šumadijske metafore” Mladenovac, “Nova svjetlost” Sarajevo, “Redak” Split…). U elektronskim medijima objavljena na više portala za književnost i kulturu (Hyperborea, Radioaktivni komarac, insp. …). Kao i u književnim časopisima (“Kult” Novi Sad, “Kvaka” Velika Gorica, “Zvezdani kolodvor” Beograd) i elektronskim zbornicima. Osvojila je treću nagradu za pjesmu na UrBan Festu u Ubu 2015. godine, drugu nagradu za priču na portalu “Lola” i nagradu za najljepšu ljubavnu pjesmu na XVI konkursu Kluba umjetničkih duša iz Mrkonjić Grada 2017. godine. Uvrštena u uži izbor za nagradu za najbolju kratku priču, na konkursu časopisa “Književne vertikale”  Beograd,  2018. godine. Kao i u uži izbor za pjesničko priznanje na manifestaciji “Sremskokarlovački pesnički brodovi” 2019. godine, na kojoj je Pero Zubac bio predsjednik žirija. Učestvovala u stvaranju Zbornika najljepših pjesama na konkursu portala “Očaravanje” kao jedan od članova žirija i jedan od lektora, početkom tekuće godine.


Ova priča je objavljena u decembru 2019, u okviru temata Mitološki Libartes.


Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Proza.

Povezani članci

Radmilo Anđelković – Berlin i Paralija

Berislav Jurič – Ruke

Franjo Franičić – Ma, biće sve u redu

Ostavite komentar