Image default
Mesta i ljudi

Enesa Mahmić, Samostalnim putovanjem protiv strahova

Piše: Enesa Mahmić

„Ljudi se često mrze međusobno zato što se boje jedni drugih; ljudi se boje jedni drugih zato što ne poznaju jedni druge; ljudi ne poznaju jedni druge jer ne mogu komunicirati; ljudi ne mogu komunicirati zato što su odvojeni.” ~ M. L. King 

 

Strah od gladi, gubljenja, neimaštine. Posttotalitarni strah od autotriteta: policajca, profesora, političara. Transgeneracijski strah od Srba, Turaka, ustaša, četnika, partizana, strah od kolonizatora, stranih investitora, strah od staranaca, strah od drugih, strah od sebe, strah od straha… Svi ti strahovi natovarili se na plaća balkanskog čovjeka. Kad se tome doda i strah od vremenskih nepogoda, kojim nas redovno bombarduju mediji člancima tipa „Predstoji nam najhladnija zima u posljednjih 30 godina“, „Meteorolozi najavljuju najgoru sušu u posljednjih 100 godina“ najradije bi se zavuk’o u kuću, zaključ’o dva put’ vrata, ništa da ne radi, nigdje da ne ide, niko da mu ne dolazi (Sve što nije „ja“ prijetnja je.)

Nisu ti strahovi problem isključivo balkanskog čovjeka, ali zbog specifičnih historijsko-kulturoloških razloga čini se da su ovdje najukorjenjeniji. Siromaštvo, ograničena interakcija sa Drugim, kulturološko nametanje „čvrstog karaktera“ koji balansira između kontradiktornih floskula „Važno je imati svoje ja“ i „Ne treba mimo svijeta“,  čini mlade ljude zabetonirane u tragikomičnoj tradiciji.

U Šumadiji sam upoznala momka koji je samo jednom prešao granicu, kad je išao u Makedoniju na seminar. Kad su ga pitali zašto opet ne aplicira na neki besplatni seminar rekao je: „Pa jest besplatno, al’ počasti ovog, počasti onog, odoše pare. A mor’o sam ljude počastit. Red je da predstavim svoj narod u najljepšem svijetlu.“ Taj kompleks balkanskog džeka koji sve časti, odsjeda isključivo u „pristojnim hotelima“ (ili kod rođaka gastarbajtera što ga odvede u tržni centar da mu kupi cipele), od potencijalno slobodnog čovjeka napravi  zajedljivog plašljivca. Takvi ljudi cijeli život provedu u strahovima, robujući standardima svoje čaršije. Jednom ili dvaput u životu preko turističke agencije ili posredstvom rodbine otputuje negdje, pa se poslije u kafanama razmeću pričama kako su vidjeli svijeta, kako u Njemačkoj ne smiješ papirić bacit na ulicu, jer policija odma dođe, kako su njihove Milke ukusnije nego naše i Arijel bolje pere.

Svoje nezadovoljstvo obično obruše na putnike i na divne mogućnosti samostalnog ekonomičnog putovanja. Principom „kiselog grožđa“ letenje charter letovima, spavanje u šatoru i podlošci okarekterisano je kao prljavo, nisko i „ciganija“, a u isto vrijeme po društvenim mrežama kače se fotografije Pariza, Londona, Moskve, Pekinga. Umjesto samostalnog stvarnog putovanja mladi na Balkanu biraju virtuelnu mimezu života, izmaštani Pariz, London, Moskvu, Peking…

Bez neposrednog iskustva sa drugačijim kulturološkim obrascima stalno su u nekom stanju „iščuđavanja“ i „omaložavanja“ Drugih. Sopstvene kulturološke obrasce smatraju apriori vrijednijim i uzvišenijim od svih ostalih, a svaki stranac je čovjek nižeg reda i u antropološkom i  u sociološkom smislu. Što je stranac straniji to je opasniji: siledžija, džeparoš, ubica. Fobične tjeskobe povećavaju strah nesrazmjeran stvarnoj opasnosti i poticaj za fobičnu tjeskobu dolazi uglavnom iz Id-a, a ne iz vanjskog svijeta.

 

U susret Drugom

Pogled s mog prozora uvijek je isti, tri solitera koja se dižu u smogljivo nebo.  Smog u nozdrvama, smog u plućima, smog u ljudima. A tamo negdje, iza horizonta, bila su neistražena prostranstva.
Trebalo se samo usuditi  i poći. Imala sam kofer, 100 eura i knjigu: Pravi se da ovo nisi vidio.
Više mi nije bilo potrebno.

***

Tamo gdje ulice završavaju, u sirotim postsovjetskim predgrađima, počinju latvijske ravnice, ogromne pustoši, sa brezama i zaleđenim jezerima. Kosti mi osjećaju oštrice mraza u tračnicama nastrešne željeznice, u gvojžđu mostova,  u stupovima svjetiljki.

Gladna sam i promrzla. Čini mi se, umrijet ću od studeni.  A onda ulazim u drvenu kolibu.  Oskudno pokućanstvo i jednostavna dekoracija zidova sa nekoliko grančica ubranih iz vrta upućuje na jednostavnog latvijskog čovjeka koji ne želi da ikog impresionira, niti da  nagomilava nepotrebno, nego taman toliko koliko je dovoljno. Tu je i vatra, tu je stol i na njemu voda aromatizirana brusnicom, topla čorba, slatkasti ječmeni kruh  i desert od bobičastog voća.  Čavrljam sa studentima iz Ukrajine i grijem ruke na rubovima zemljane posude. Nakon večere, domaćica nas odvodi u kuhinju da zajedno zamjesimo kruh na koji ćemo utisnuti simbole zdravlja, plodnosti, sreće, ljubavi… kome šta treba.

Domaćica je debeljuskasta vesela žena. Ima debeljuškastog psa i debeljuškastu mačku koji se s vremena na vrijeme lijenu okrznu o naše noge. Ne reže jedno na drugo. Nakon obilnog obroka koji im servira domaćica najviše vole da ispruže svoja obla tijela pored peći, potpuno nezainteresovani za ljude oko sebe. Mjesimo tijesto i smješimo se blaženo k’o da smo u nekom hramu. Nakon ciče studeni napolju, toplina kuhinje u čovjeku budi zahvalnost.

„Mršavim je zabranjen ulaz u moju kuhinju.“ – šali se domaćica. Smijemo se. Smijemo se dugo.

A onda stavljamo hljebove u peć, pažljivo k’o djecu. Sa željom da ispadnu dobri, i da budemo zadovoljni njima. Prekraćujemo čekanje ostacima večere. Kasnije idemo u saunu.

Dani su pomalo monotoni ovdje, ali ugodni. Moglo bi se ostati tu još neko vrijeme, ali odlučujem poći južnije, u Poljsku.

***

Nikada neću zaboraviti jevrejske četvrti u Krakovu. Ni  podrumske radnje, u kojima po čitav dan gore svjetiljke sve do 8 sati  uveče, kada se zaključavaju  kapije i ljubavnici dozivaju jedni druge niz duboku praznu ulicu, sladostrasno, molećivo i tužno: Maaarek! Gaabor! Eeewaaa! Ponekad čujem tako oštar povik, tako nametljiv, tako očajnički ljudski, pa ustanem da pogledam kroz prozor da nije namjenjen meni. Mada znam da to nikako ne može biti, jer sam u stranom gradu, tako daleko od kuće. I onda me obuzme nostalgija, pa moram poći još južnije, do Mađarske. Stigla sam na dan kada stanovnici Budimpešte iznose nepotrebne stvari na ulicu, odbacuju uspomene da ih pokupi neko kome trebaju: fotografije, slike, knjige, lampe, posuđe, haljine… sve što je nekad bilo dio njih, što su voljeli, nekom drugom će pripasti. Dijeljenje, solidarnost, reciklaža, prekrajanje, prepravljanje, tuga i radost.

Sagela sam se i sa gomile uzela antologiju španske poezije. Shvatila sam to kao znak da trebam poći u Španiju.

Kiša je padala cijelu sedmicu u Granadi. Ali ona nije mogla uništiti veseli španski duh. Dolje, u mračnom dnu dvorišta, ulični pjevači, plesači i muzičari, opiru se poznoj jeseni. Svaki dan priređuju performanse jedni za druge i za ponekog zalutalog turista, poput mene.
Dolaze boemi sa gitarama, starac sa usnom harmonikom i jedan otac, ocvali gaučos, sa dvije djevojčice. Najomiljenija pjesma mu je Paloma, pjevao bi je 10-ak puta grlenim glasom na izmaku, a djevojčice su đavolski plesale oko njega. Ponekad bi im neko sa prozora bacio pokoji euro zamotan u novinu. Novac bi zveknuo, ali djevojčice se nisu osvrtale na to.

Nisam se osvrtala ni ja. Ni na vremenske neprilike, ni na besparicu koja me sve više mučila i pritiskivala da se vratim kući. Htjela sam samo da putujem, da gledam sve te grandiozne evropske građevine, pod čijom veličinom je moj ego bio malen poput crva. Htjela sam da zavirim u male kvartove i upoznam sve te dobre ljude različitih nacija koji su dijelili sa mnom svoju kući, hljeb i vino. Ali, ipak sam morala da se vratim. Da bi počela ponovo. Opet i opet.


Enesa Mahmić je rođena 1989. Piše eseje, poeziju i putopise. Članica je PEN BH i svetske asocijacije pisaca Poetas del Mundo. Objavljene knjige: Faustova kći (2015), Mape Alme Karlin (2016), Na mjestu koje izaziva uzdah (2016) i Dolores (2017). Njena poezija je prevedena na engleski, francuski, nemački, italijanski, slovenački, turski, albanski, mađarski, hindi i arapski jezik, a objavljena je u desetinama časopisa i antologija širom sveta. Nagrađivana.


Pročitajte sve tekstove ove autorke:

Postmodernistički koncepti u poeziji Anne Sexton (Anatomija antinomija, decembar 2011)

(Re)prezentacija i konstrukcija ženskog subjekta u filmskoj/muzičkoj industriji (Ecce Femme, mart 2012)


Ovaj članak je objavljen u okviru temata Strašni Libartes, u decembru 2018.


Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Mesta i ljudi.

Related posts

Željana Vukanac, Oblici koje nastanjujemo (Drugi evropski književni festival Keln Kalk)

Milan Živanović, Vis, Komiža i poneki čovek

Libartes

Sofija Živković, Dušanova-Cetinjska

Libartes