MUNJA
Munjino pravo ime bilo je Tea, ali svi na otoku zvali su je Munja. Kad joj je bilo sedam godina, otišla je u ribolov s ocem. Ustali su prije zore, uzeli opremu i krenuli do mula. Put je bio strm, ali nije se bojala. “Znaš koji je tvoj zadatak”, rekao joj je tata, a ona je ponosno kimnula. Važno je iz torbe izvadila veliku baterijsku svjetiljku i osvijetlila im put, a otac ju je slijedio, noseći sve ostalo. More je bio zaigrano, ali činilo se da zora nikako ne dolazi. Pogledala je u nebo. Bilo je puno tamnih oblaka koji samo što se ne raspuknu. Vidio ih je i njen tata.
“Moramo ić’ “, reče on. Ustane i počne spremati opremu.
“Ne, ja bi još malo ostala.”
“Ako pokisneš, mama će me opet vikat šta sam te povea sa sobom, a znaš da onda nema sladoleda.” Tea namrgođeno kimne glavom i napući usne.
“Samo još jedan put, molim te, tata.” On uzdahne.
“Ajde dobro kad si već navalila, al nakon toga stvarno idemo nazad”, reče i zakači varalicu za krenu.
“Po ovakvom vremenu najbolje se love grabežljivice”, kaže, “jer slabije vide, pa ih je lakše prevarit.” Namota krenu i zamahne štapom, a plastična riba pljasne o površinu mora.
“Mogu li ja držat štap?” ozari se Tea. “Skupa ćemo”, kaže njen tata. Ona se popne na kolonu, pa uhvati ručicama štap malo ispod velikih ruku svoga oca. Bila je sretna.
Nebo je bljesnulo i zagrmjelo, a onda se silovito sručilo na njih. Tijelo joj je žarila bol koja je bila više od boli, kao da su je tisuće meduza opekle odjednom. Udovi joj bili kao u krpene lutke. Nad njom se sklopila tama. Probudila se u bolnici. Cijelo tijelo bilo joj je prekriveno zavojima. Pokušala je ustati, ali medicinska sestra bila je brža od nje. “Samo ti lezi, dušo”, rekla je i ispružila ruke da je spriječi. “Kako se zoveš?” upitala ju je sestra vedro, ali Tea se nije dala zbuniti. “Munja.” rekla je. Sestra se nasmijala. “Može i to. Odsad ćemo te zvati Munja”, rekla je. “Idem po tvoju mamu”, i izađe, dok su joj klompe odzvanjale po linoleumu. I tako je Tea postala Munja.
Njena mama uletjela je u sobu, a za njom se viorio crni šal. Oči su joj bile crvene. “Hvala Bogu!” ponavljala je i u ruci čvrsto stezala krunicu. “Di je tata?” upitala je, a oči njene majke opet se ispune suzama. “Tate više nema.” U tom trenu, Munja je shvatila da bol koju je doživjela one noći nije najgora koju će ikada osjetiti.
Svi su joj ponavljali kako je sretna što je živa. Kao podsjetnik na to što je proživjela, na tijelu su joj ostali ožiljci, koji su s vremenom iz jarkoružičaste prešli u blijedorozu boju. Čim su se vratile kući, mama je šutke skupila sve očeve štapove za pecanje, i odnijela ih do kontejnera. “Ne!” Munja je vrištala i pokušala je zaustaviti, ali nije bilo pomoći. Sve što ju je ranije veselilo postalo je zabranjeno. Opremu za ribolov mama je zamijenila križevima. Proglasila je Munjine ožiljke božjim blagoslovom, i redovito davala ono malo novca što je imala fra Anti za obnovu stare crkve. Zauzvrat, kada bi došlo vrijeme za blagoslov, fra Ante je uvijek počinjao obilazak od njihove kuće.
Jednog vrelog dana, nepoznata žena zaustavila je Munju na ulici dok je išla na plažu. “Blagoslovi me, dite moje!” rekla je i uzela Munjine ruke prekrivene ožiljcima i približila ih svom licu. Munja ju je zbunjeno gledala, a onda se istrgnula iz ženina stiska i pojurila kući. “Ti si posebna”, mama joj je rekla sa sjajem u očima. “Svi to vide.” Munja se nije osjećala nimalo posebnom, dapače, sve bi dala da se njen život opet vrati u normalu, da se riješi glupih ožiljaka i da joj se vrati tata. Barem je željela da opet može izaći vani bez pažljivog razmatranja prognoze. Ako bi na nebu bio i najmanji oblak, legla bi na krevet, umotala se u teške vunene prekrivače, a zubi su joj i dalje cvokotali. Čak i ljeti. A onda bi oluja prošla, i život bi se vratio u ono što je postalo njena nova normala. Uskoro je u njihovoj kući svako malo bila procesija. Stara crkva obnovila se rekordnom brzinom.
Sve je bilo dobro dok mali Frane nije umro.
“Takvi su dečki”, Munjina mama slegnula je ramenima dok je krpom brisala tanjure, “ako te zeza i vuče za pletenice, znači da mu se sviđaš.” Munja se namrštila. Otac joj sigurno ne bi rekao da šuti i mirno trpi dok je Frane iz klupe iza štipa tako jako da joj ostanu modrice. Idući put kad je to napravio, okrenula se i udarila ga svom snagom šakom u nos. Čuo se glasni krc, a iz nosa mu je potekla krv. “Udarila me! Vištica me udarila!” vikao je, a crvena rijeka slijevala mu se niz lice. Munja mu uputi zadovoljni osmijeh.
Nakon nekoliko tjedana, Frane se prestao pojavljivati u školi. A onda su čuli njegovu mamu kako nariče. “Dobri moj Frane, šta su mi te uzeli tako rano.” Svi su se skupili ispred njihove kuće. Munjina mama prišla je Franinoj mami, i stavila joj ruku na rame, a ova ju je otresla. “Jesi to došla likovat? Miči se od mene, ti i tvoja kćer vištica! Ona je kriva, urekla je mog Franu”, govorila je i ljuljala se. Mama se pomakne kao da ju je ošamarila. Povuče Munju za ruku. “Ajmo doma.” Dok su se udaljavale, Munja je osjećala njihove poglede na svom potiljku.
Iako se ispostavilo da je Frane umro od urođene srčane mane, mještani su i dalje krivili Munju. Od nekadašnje svetice, sada su je proglašavali potomkom samog đavla, što njenoj majci, čija je kuća počela nalikovati više na crkvu od same crkve, nije lako palo. Kako je odrastala, Munja je postajala sve svjesnija da nikada neće biti kao oni. Najgore je bilo u srednjoj školi. Nije htjela napustiti majku i otići u novi grad, pa je odabrala školu najbližu kući. Bila je to bila loša odluka, jer su s njom u razredu bila djeca koja su je zadirkivala cijeli život. Svaki put kada bi išla u školu, osjećala se kao da je u vodi, a u želucu joj je kamenje. Utapala se i hvatala zrak, ali nitko nije čuo njene neizgovorene pozive u pomoć. Nakon srednje škole, za razliku od ostalih, odlučila je ostati kod kuće. Nije imala više snage za borbu.
Jednog dana, dok je išla u trgovinu, napao ju je mladić kojeg je znala iz viđenja. “Ako pisneš, gotova si”, rekao je i stavio joj jednu ruku preko usta, a s drugom joj je obuhvatio ruke, dok se ona nastojala oteti iz njegovog stiska. Začuo se glasni udarac, a stisak na njenim rukama odjednom je popustio. Stari Jakša stajao je pored njih s podignutom tavom. “Seljačino jedna nasilnička, šta će ti mater reć kad joj kažem šta činiš!” ponavljao je, a ovaj je stavio ruke na glavu i govorio: “Nisam ja kriv! Vištica me začarala!”. “Dabogda ti jezik pogani otpa, kakva vištica, samo nek ti babi kažem”, govorio je i lupao ga tavom od giza iznenađujućom lakoćom za nekoga u tim godinama. Munja je stavila ruke na prsa i teško disala. “Hvala vam”, prošaptala je, a onda odjurila kući. Srce joj je lupalo. “Jesi kupila mliko?” pitala ju je mama kad je došla kući. “Nisam, nestalo ga je”, reče Munja.
Kad god bi se nekome u Munjinoj blizini dogodila bilo kakva nevolja, od bolesti u obitelji do masline koja je loše rodila, krivili su nju. Njena majka silno se trudila da je obrani, ali nije mogla razuvjeriti sve ljude koji su odlučili mrziti njenu kćer. Svakim danom postajala je sve mršavija i zgrbljenija, sve dok i ona nije legla pored svoj muža. Od tog dana, Munja skoro nikada nije izlazila iz kuće, osim kada je morala. Živjela je od nevelike ostavštine, hrane koju je uzgajala u vlastitom vrtu, i knjiga koje je proždirala s neutaživom glađu.
Kada se on pojavio u mjestu, isprva nitko nije znao tko je. To ne samo da je bilo neobično, već i uvredljivo za lokalno stanovništvo, pa nisu prestali dok ga, na jedvite jade, nisu uspjeli povezati sa Radovčićima i starom Stanom, čiji je bio praunuk. Njegove tetovaže, neobičan, književni govor, i odjeća previše fina za mjesto koje zimi ima manje od dvjesto stanovnika, odavali su da nije odavde. Idućih nekoliko dana bio je sve o čemu su mještani pričali, iako se mora priznati da nije napravio ništa da im za to da povoda, na njihovo opće nezadovoljstvo: dane je provodio u Staninoj kući i različitim uvalama, a u ruci mu je uvijek bila knjiga.
“Sviđaju mi se tvoje tetovaže”, Munja je začula muški glas i poskočila. Upravo se kupala u svojoj omiljenoj vali, onoj koja je bila taman onoliko zabačena i strma da se nitko normalan ne bi usudio približiti joj se. Odmjerila je stranca od glave do pete. Nisu joj promakli ni njegova crna kosa ni neobični naglasak ni šare na njegovom tijelu.
“To nisu tetovaže”, rekla je i zaogrnula se ručnikom.
“U redu je. Svaki ratnik ponosno nosi svoje ožiljke”, rekao je i nasmješio se. Prvi put je vidjela nekoga kako se smiješi sve do očiju.
“Ne znaš o čemu pričaš”, rekla je Munja i pobjegla, ostavljajući ga s ispruženom rukom u zraku.
Idućeg dana opet ga je vidjela. Bila je odlučna da prođe pored njega kao da ga ne vidi, ali kada je ugledala knjigu u njegovoj ruci, nije mogla odoljeti da mu se ne obrati.
“Šta čitaš?” upitala ga je. Kada ju je ugledao, nasmiješio se i podignuo korice knjige. “Dobri stari Hemingway, “Kome zvono zvoni”. Munja mu uzvrati osmijeh. “Niti jedan čovjek nije otok”, kaže, a on kimne s odobravanjem.
“Prikladno štivo”, doda ona.
“To sam i ja mislio, iako što sam dulje tu, čini mi se da baš na otoku to pravilo ne vrijedi.”
Munja je šutjela.
“Krenimo iz početka. Ja sam Roko”, reče i pruži joj ruku.
Munja ju je neko vrijeme gledala, a onda prihvatila. Odavno ju nitko nije upitao kako se zove. Svi su već znali njenu priču.
“Munja”, protisne.
“Oprosti za neki dan. Nisam znao”, reče on i utihne. Munja obori pogled, a obrazi joj se zažare.
“A sad znaš?” upita ga prkosno. Bila je glupa, trebala je pretpostaviti da je do sada saznao sve o njoj i njenim ožiljcima. Nije mu namjeravala to olakšati.
“Je li ti ikada netko rekao da je s tobom jako teško razgovarati?” upita kao da joj je pročitao misli.
“Ljudi se obično ni ne trude.”
“Ja nisam kao drugi ljudi”, reče Roko. Oči su mu bile blage.
“Znam ponešto o tome”, reče ona mračno.
Te noći Roko se satima prevrtao u krevetu, sve dok nije odustao od spavanja i odlučio umjesto toga otići do obale. Sa sobom je za svaki slučaj ponio varalicu i stari štap za pecanje koji je našao u kući.
Namjestio se na uvali i promatrao noćno nebo. Prve kapi kiše trgnule su ga iz misli.
“Jesi li ti normalan? Oćeš umrit?”začuo je ženski glas. Munja je stajala nedaleko od njega, a lice joj je bilo iskrivljeno u grimasu bijesa i straha. Glavu je prekrila ručnikom, a pogled joj je stalno bježao prema nebu.
“O čemu ti pričaš?” upitao ju je.
“Svi znaju da se po ovom vrimenu ne ide na more. Ako si već čua sve o meni, barem si taj dio moga zapamtit”, vrištala je. U očima mu bljesne razumijevanje.
“Idem odmah nazad, ali pod jednim uvjetom. Moraš ići sa mnom”, reče.
“Ma je li, a zašto? Moja dužnost tu prestaje”, reče i prekriži ruke na prsima.
“Tvoja dužnost?” ponovi Roko i odmahne glavom. “A tvoja želja da saznaš što još imam u svojoj biblioteci?” I dalje ga je gledala s bijesom, ali malo je splasnuo kada je to čula.
“Što god da je, svakako nisu knjige o ribolovu”, odbrusi. Pogled joj padne na štap.
“Znaš da je ovo skosavica, jel da?” Zbunjeno je pogleda.
“Za lignje”, pojasni Munja. Roko se glasno nasmije.
“Ništa od komarči večeras. Izgleda da me imaš puno toga za naučiti.”
Počeli su se nalaziti svaki dan. Nastojali su svoje sastanke održavati tajno.
Posljednje što im je trebalo bilo je da ostali saznaju za njih.
“Zašto si još uvijek tu?” upitao je Roko Munju jednog lijenog poslijepodneva. Ležali su na kauču u Staninoj kući, koja je bila u posjetu rodbini.
Ona se naglo uspravi i pogleda ga. “Kako misliš, zašto? Di bi drugo bila?” On slegne ramenima.
“Zar ti nikad nije palo na pamet jednostavno… otići? Ostaviti sve iza sebe? Početi novi život negdje gdje ne bi bila Munja, gdje bi opet bila Tea?”
“Ja nisam Tea. Tea je umrla one večeri, zajedno s mojim ocem”, rekla je i stisnula oči. “Uostalom šta ti radiš ode, ako ti se ne sviđa?”
Roko joj pomiluje lice. “Razlog zbog kojeg sam došao nije isti kao razlog zbog kojeg sam ostao.” Lice mu se približi njenom, a ona okrene glavu.
“‘Oćeš reći da sam ja nekako kriva za sve?” upita ga.
Roko se nasmije. “Kriva? Ne, ne mislim da si kriva, mislim da tebi moram zahvaliti što sam imao razloga za ostati u ovoj rupi, osim da se okupam.”
“Ovo nije rupa. Ovo je moj dom”, bila je odlučna.
“To kažeš samo zato što se nikada nisi makla iz njega. Dom čine ljudi u njemu, a ne možeš reći da ovdje imaš puno prijatelja.”
Munja nije imala odgovor na to.
Dan kada se Roko morao vratiti u svoj veliki grad približavao se sve brže. Nagovarao ju je da pođe s njim, ali Munja se protivila. “Toplina mi je u žilama. Da se preselim negdje drugdje, zaledila bih se”, rekla mu je. “Ja ću te ugrijati, samo ako mi pružiš priliku”, govorio joj je. Nije dugo prošlo prije nego što je cijelo mjesto saznalo za njih dvoje. Koliko god pazili, otok je bio stvorenje s velikim očima i ušima, i nije dozvolilo da se išta dogodi bez da ono to sazna.
Munju je iz sna prenulo lupanje na vratima. “Otvaraj, ili ću ih ja otvorit!” vikao je glas. Ustala je i otvorila vrata, više usnula nego budna. Ispred nje stajala je starica. Nije bila sigurna što su na njenom licu bore, a što ljutnja. U ruci joj je bila krunica.
“Ostavi se mog Roka, vištice pogana!” govorila joj je i mahala krunicom ispred Munjinog lica, kao da očekuje da se Munja zapali ili pretvori u kamen.
“O čemu pričate?”
“Nemoj mi se tu pravit luda, sve ja znam. Al nećeš moje dite tako lako obrlatit ka malog Franu. Ima on ko će pazit na njega!” govorila je.
“Teta Stano”, reče i ustukne. Starica se progura kroz vrata i stane nasred sobe.
“Znala sam ti pokojnu babu i ćaću, bili su dobri ljudi, a ne ka ti! Rođenu mater si otirala u grob! Mrš, sotono jedna!” reče i pljune na pod. Munja se ukipila. Nije mogla vjerovati da iz ove starice dopire tolika mržnja.
“Što sam vam ja ikad učinila?” upita. Glas joj pukne.
“Znam ja da si ti začarala mog Roka. Ne bi on inače s tobom iša”, govorila je starica. Munja ju je neko vrijeme netremice gledala, a onda opet progovori.
“Van iz moje kuće”, reče mirnim i opasnim glasom.
“Još me i tjera, vidi ti drznice male”, započela je Stana.
“Ako ne odete sad, požalit ćete što ste ikada dolazili.” Oči su joj opasno blistale. Stana se prekriži.
“Gospe moja, još će i mene uklet, nema ode pomoći, reć ću ja svom Roku kakva si ti”, rekla je, ali isto tako je i brže bolje izašla iz kuće. Munja zalupi vratima, a potom klone na pod i uhvati se rukama za glavu.
“Idem s tobom”, rekla je Roku idućeg dana. Bio je to dan prije nego što je trebao krenuti.
“Ozbiljno?” lice mu se ozarilo. Kimnula je, a on ju je zagrlio snažnije od bilo kojih riječi.
Odmah je počeo kovati planove, kupovati dodatne karte, i sređivati ostalu logistiku njihovog budućeg zajedničkog života. Munja ga je slušala, a pogled joj je bilo miljama daleko, kao da je već otišla, ne samo s otoka, već i iz vlastite kože. Pokazivao joj je slike svog dalekog grada, govorio o prilikama koje se tamo pružaju. “Sve ono o čemu si do sada samo čitala, postat će stvarnost.” Govorio joj je da će joj pokazati svijet. Njene knjige obično bi prestale u tom trenu. Nakon sretnog završetka. Ali što je bilo dalje? Kako može biti sigurna da je ovo njen sretan završetak? I zašto se onda osjeća toliko praznom?
Nije bilo vremena za odugovlačenje. Spustila je veliki, prašnjavi kofer sa vrha ormara i otvorila ga nasred sobe. Pripadao je njenom ocu. Što bi joj otac sad rekao, da je vidi? Munja je pogledom obuhvatila svoj dom. Bila je to neobična mješavina brodskih i crkvenih detalja, kalendari davno minulih godina sa slikama riba izmjenjivali su se sa slikama Gospe, a iz ladica su izvirivale vrećice trgovačkog lanca koji više ne postoji. Što će biti s njenim kokošima, s njenim biljkama i njenim knjigama? Tko će se brinuti za njih kada nje više ne bude tu? Tamo više neće biti Munja. Koristit će ime djevojčice koja je davno umrla, oživjet će je i ušuljati se u njenu kožu. Upoznavat će ljude koji nikada neće znati tko je Munja, i kako je dobila ime. Koliko puta može umrijeti i iznova se roditi kao netko drugi, a da se ne raspline? Odmahne glavom kao da tjera mušice, i počne se pakirati.
Starinski smeđi kofer progutao je sve što je smatrala neophodnim za budući život. Podigla ga je. Bio je težak, vukao ju je prema tlu, prema dnu, prema prošlosti. Pogled joj je pao na sliku u regalu. Njen otac smješio se i pokazivao joj sliku u knjizi, a ona mu se udobno smjestila u naručju.
Odložila je kofer na pod i prepustila se sili koja ju je vukla prema dolje, sili jačoj od nje same.
Otišla je do mora, kao i njen otac kad god ga je nešto mučilo. Sjela je uz rub. More je sjalo plavičasto i srebrno, kao da je cijela vala jedna velika riba koja uranja u samu sebe, srebrnih i plavih ljuski koje plešu na svjetlu, nemirna i neminovna, vječna i prolazna u trenu. Obalu su zapljuskivali valovi u obliku slova V, kao da su ribe ptice koje lete po morskome nebu. Mnogi misle da je more nijemo. A nije. More ne razgovara bilo s kim, ali je puno priča. Samo treba slušati. A Munja je dobro naučila slušati.
Na nebu su se pojavili tamni oblaci, a Munja, po prvi put u svom novom životu, nije pobjegla kući. Nije vrištala ni skrivala se. Ostala je na obali, i promatrala zaigrane bljeskove u daljini. Ona je Munja. To ime sraslo je s njom kao ožiljci na njenoj koži. Nema se više čega bojati.
Idućeg dana, nije se pojavila na dogovorenom mjestu. Roko ju je tražio posvuda, ali uzalud. Sat u njemu sve glasnije je otkucavao. Na kraju je morao otići. Njegov stari život, pun rasporeda i obaveza, vukao ga je neumoljivom okrutnošću. Dok su mu krajolici odmicali kroz prozore broda, autobusa i aviona, svako malo učinilo bi mu se da je vidio Nju.
Neki kažu da je nakon toga Munja izgubila razum i da je počela živjeti na najvišem brdu na otoku, među divljim životinjama. Majke su plašile djecu pričama o njoj, i prijetile da će ih Munja dohvatiti ako se ne vrate kući prije mraka. Neki kažu da više uopće nije izlazila iz kuće sve dok nije umrla od tuge. Kažu da njen duh dan danas progoni sve one koji su joj napakostili dok je bila živa.
U dalekoj zemlji, u velikom bučnom gradu, srce jednog muškarca puklo je u tišini i ostavilo ožiljak jednakog uzorka kao onaj na Munjinoj koži.
Sara Kopeczky Bajić (1992, Zagreb) radila je kao knjižničarka, koktel-majstorica, korisnička podrška izgubljenim turistima, djeliteljica letaka, prevoditeljica i učiteljica engleskog jezika.
Piše stvarnosnu prozu, spekulativnu fikciju, priče za djecu i poeziju, najčešće ne u istom danu.
Pogonsko gorivo joj je kava koju za dobrih dana pretvara u riječi na ekranu. Kao posljedica toga, proza i poezija objavljena joj je u brojnim časopisima, zbornicima i na portalima u zemlji i inozemstvu, između ostalog i na: Književnost uživo, Info zona, Kritična masa, Kultipraktik, Časopis Kvaka, ZiN Daily, PS-Portal, The Split Mind (čija je bila i urednica).
Posebno je vesele objave u žanrovskim časopisima UBIQ i Istrakon.
Pobijedila na natječaju Pučke knjižnice i čitaonice Daruvar za najljepše ljubavno pismo.
Osvojila drugo mjesto na natječaju za najbolju kratku priču “Zlatko Tomičić”.
Jedna od dobitnica nagrade Daniil Pashkoff, uvrštena u zbirku Lead Me To The Waters objavljenu u Njemačkoj.
Više puta uvrštena u izbor za nagradu Prozak.
Ovaj članak je objavljen u decembru 2019, u okviru temata Mitološki Libartes.
Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Proza.