(Dva pandana Jednog u Antihristu)
Piše: Tihana Gambiraža
Lars Von Trierov Antichrist je film na kojeg nitko nije ostao ravnodušan. Od optužbi za mizoginiju, jeftinu pornografiju preko amaterizma i pretencioznosti, do oduševljenja još jednim teškim, mračnim zalogajem iz larsovske kuhinje užasa — Antichrist je svakako ostao zabilježen kao film o kojem se pričalo i čije se objašnjenje zahtijevalo, bilo da je riječ o kritičarima ili fanovima istog.
Kad se Von Trier igra slikajući ljudsku prirodu, dobijemo prizore od kojih nam se ledi krv u žilama. Upravo to bio je jedan od prigovora upućenih Antichristu — preeksplicitni prizori koji jasno i nedvosmisleno prikazuju iživljavanje. Je li Lars htio pokazati samo ono što je i pokazao ili su se gledatelji poveli za bačenom krvavom kosti propuštajući podlogu, nije do kraja poznato.
Ono što je mnogo zanimljivije jest sama tematika. Priroda. Preplićući motive Prirode s prizorima ljudske prirode, Lars povlači naizgled očite, oštre paralele. Priroda je Sotonina crkva, kaže Ona. Ona je Charlotte Gainsbourg, savršen izbor za gradacijsko prikazivanje ljudske prirode koja na kraju završava u eksploziji i samouništenju.
Jedan od Larsovih uzora je upravo Tarkovsky, višestruko motiviran ljudskom prirodom. Antichrist je film s posvetom Zerkalu. No i u Stalkeru, Tarkovsky se bavi dualnošću i misterioznošću ljudske prirode. Postoji ono što vjerujemo da je naša priroda, iako je zapravo ispod toga ono što bi tako moglo da se nazove. Ponekad se one (ne) poklapaju. Zona u koju ljudi odlaze da bi ispunili svoje najdublje želje nerijetko se okreće protiv njih samih i ono što se ispunjava njihove su najskrivenije želje, istinska priroda. Tako je čovjek izgubio brata jer ga zapravo istinski i nije htio spasiti, njegova je duša vapila za novcem. Objesio se jer nije mogao podnijeti takvu spoznaju o sebi. Kontrast priroda čije sukobljenosti često nismo svjesni možda je najfinije podcrtan upravo u tom epilogu.
Jednako tako, svjesni smo površine Antichrista. Lars nam nudi lov na vještice, pružajući nam eksplicitne dokaze o ženskoj vještičjoj prirodi kao svoje vlastite stavove, kao stavove Antichrista, bezmetafornog i otužnog porno horror filma. Tom istom reditelju Charlotte Gainsbourg se predaje s riječima „Umrijet ću za ulogu“. Larsova prava priroda, koju kritičari žarko žele dokučiti, ponovno, ni u ovom filmu, osrednjem, lošem ili dobrom, nije bitna. Ponovno zrcali prirodu gledatelja. Gledateljima treba mizogini film, Crkvi treba još jedan film koji koketira sa Sotonom, kotač se mora vrtjeti, takva nam je priroda. Možda i sam Lars nije siguran što je htio prenijeti filmom, možda je film samo izletio iz njega i ispunio neku svoju vlastitu svrhu. Dakako, tu onda više nema govora o umjetničkoj vrijednosti i otvara se još jedan lov, kritičarski lov na vještice.
Zamjeraju mu doslovnost. U prvi tren mi se također učinilo da je Antichrist mogao biti fini psihološki triler koji bi utjerao jezu u kosti bez kapi prolivene krvi. Rezanje klitorisa, ejakuliranje krvi? Apsolutno degutantno, šokantno, skandal zbog skandala? Možda. Našoj je prirodi trebao film koji neće natjerati krv u obraze. Da priroda ostane neuzburkana, da kritičarska elita ostane podmirena, da film ostane na nekakvom nivou. A on je baš otišao ispod nivoa. Ispod gledateljskog nivoa? Ili baš, pravo na isti? Lars kao da kaže „Evo vam vaše vještice, evo vam i njena krv, evo vam krv koju je prolila nedužnom čovjeku, evo vam moje redateljske palice kojom sam je oblikovao, navalite“. A Ona? Ona nam nedužno nudi elemente sadizma već na samom početku, neodgovorno se seksajući sa suprugom dok im dijete pada kroz prozor. Njeno je žalovanje burno, anksiozno, bespomoćno. Stereotipno žensko. Nasuprot njenoj mekoći, tuzi, histeriji imamo racio i ego njenog supruga. Koji ne dozvoljava da neki drugi liječnik liječi njegovu ženu, koji zna unaprijed sve njene faze žalovanja i njihov rok trajanja – njena je tuga isprogramirana i on će je voditi kroz nju. Jednako kao u djetetovo stvaranje i naposljetku smrt. Slijep, beskompromisan, onaj koji se nikad ne preispituje i koji nije „trebao znati“ da dječak ustaje svake noći. Ona je znala. Njena je krivnja utkana u proces tuge, kojim On rukovodi. Ide i korak dalje, odvodi je u izolaciju. U izoliranim uvjetima će lakše nadzirati proces.
Mitska bića i fantastični prizori koje vidimo u Edenu, šumi u kojoj odlaze potražiti mir i izlječenje, pokazuju naznake njegovog gubitka kontrole. U Edenu njena navodna ženskost jača, otima se, zajedno s tugom u kovitlac bezumnosti, mistike i u taj svijet On kao stručnjak i On kao suprug više nije dobrodošao. Njegov je oklop i dalje stabilan, racio i ego odolijevaju njenim histeričnim ispadima i on i dalje zna najbolje. Čak i kad mu penis udara cjevanicom i oduzima mu kontrolu tjerajući ga da ejakulira unatoč nepodnošljivoj boli, čak i kad ejakulira krv, na sceni i dalje vidimo samo njeno ludilo. Njegov princip ostaje netaknut. Time podcrtava netaknutost njenog principa — vještičje ludilo, sotonska ženska priroda koja se morala izraziti na kraju.
Antichrist nije priča o ljudima. To je priča o ulogama. Ulogama koje kad ih tjeramo do apsurda završe u krvi. Priča o neslušanju, neuvažavanju. Distanci. Ona kaže: „Kad god razmislim, uvijek si bio na distanci. Recimo prošlog ljeta. Kao otac i muž. Ja te nisam zanimala do sada. Kao novi pacijent.“ Pakao nekomunikacije zahtjeva strogo definirane uloge. Zahtjeva ono što se podrazumijeva pod pravom ženskom i pravom muškom prirodom. Samo žena i muškarac koji glume ženu i muškarca mogu živjeti zajedno, a da pritom ne moraju komunicirati. Njihove uigrane prirode komuniciraju umjesto njih. Pravu prirodu i ne naziremo. Prava priroda Nje nije histeriziranje i očaj, prava priroda Njega nije kontrola i slijepo vođenje liječničkom profesijom, njihove prave prirode ostaju netaknute i nepoznate čak i kad oko njih lipće krv. Toliko krvi treba proliti da se muškarac i žena ne susretnu. Priroda je obmana. Priroda je Sotonina crkva. Mora biti. Nešto što je nemoguće spoznati i što stalno izmiče interpretacijama čak i kad se o tome piše doktorat, mora biti Sotonino djelo. Nipošto ljudski propust.
Antichrist je bračni horor. Horor uloga dovedenih do krvavog apsurda. Svaki pokušaj razumijevanja privid je, odigran po točkama tih uloga. Sve po peesu. „Ništa od ovoga nije od koristi“, parola je kojom završava film. Tužan „loš“ film koji nam prikazuje pornografiju bračnih uloga i nudi lov na vještice ne bi li ostali u svojim ulogama. Sigurni, uljuljkani u kulturu koja uloge podrazumijeva i kad ih preispituje čini to salonski, sigurna da se neće obresti u Edenu. Tek ogoljeni u svojim privatnim Edenima možemo intimno razumjeti Nju i Njega. Njihovu skandaloznu usamljenost.
Tihana Gambiraža: rođena 1985. u Zadru gdje i danas živi. Članica je društva zadarskih pisaca ZaPis. Objavljivala je poeziju, prozu i kritiku u brojnim časopisima, a poezija joj je uvrštena i u zbornikeRukopisi 33 i Bundolo offline 2 i 3.
Pročitajte ostale tekstove ove autorke:
Dogville eksperiment (april 2011)
Tihana Gambiraža – Čuvaj me Lara (Libartes Amatoria, mart 2013)
Ovaj članak je objavljen u decembru 2011, u okviru temata Anatomija antinomija.
Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Film i misao.