Zatvori mi oči. Koji kurac gledaš? Zatvori mi oči i šuti. Tako. Kao da me nema. Bi li bilo previše da mi organiziraš sprovod? Ne bih voljela da to čini moja majka. Moj otac. Moja zloćudna sestra. Vidiš, zloćudna je sasvim realna i prosta riječ, mistificirana i kobna samo u medicinskom smislu. Meni je zloćudno determinanta, mojoj sestri accessoires koji ju određuje. Ne voliš kada tako pričam? Znam. Znam, ali ako dosad nisi navikla, ne preostaje ti još puno vremena. Zato me saslušaj. Imam ti mnogo toga reći. Smiješ se, kujo? Da. I u smrtnom času me zajebavaš. Hvala ti. Popizdila bih da nije tebe, ne znam kako bih uopće umrla. Daj, vrati taj osmijeh, obećala si da nećeš cmizdriti.
Idemo prvo od ljubavi, ta kurva zaslužuje da joj pružimo malo zadnjeg mesa, makar već trulog. Moramo riješiti Dalibora. Nikad se nisam navikla izgovarati njegovo ime, ne misliš li da je ljigavo do uvredljivosti za one koji ga moraju izgovarati? Da. Kako misliš „što mislim pod riješiti“? Ne znaš? Ok. Vidiš, on je debil i kad je u najboljem izdanju. On nema pojma da moja smrt neće skršiti ni mene ni tebe ni moje starce,čak ni onog bijednika od mog bivšeg muža koji mi još uvijek šalje ruže za svaki rođendan, Novu i Božić, pazi, Božić, koji idiot šalje za Božić ruže?! No ajd’, da prijeđem na stvar, on, Dalibor, on misli da je nepobjediv! Valjda zato jer se još nada da će naša igra trajati beskonačno, ali neće i kad shvati da neće ili će ga vezanog odvesti ili će se koknuti. Ili će se oženiti tobom, a ne znam što je gore, haha; šta me gledaš ženo, zezam se, ali u pravu sam. Odvest ćeš me k njemu, čekati pola sata pred vratima i ako ne izađem upast ćeš i odvući me jer vjeruj da ne želim više od pola sata provesti s njim. To je dovoljno da mu objasnim, a u mojoj situaciji je tih pola sata 20 godina, dakle imaš dopuštenje, zapravo naredbu, da me odvučeš.
Poslije ću ti reći detalje. Moji starci. Ne znam što s njima. Oprostiti se? Njihova mezimica ide svirat svetom Petru klarinet. Znaš kako sam mrzila klarinet, znaš, e da, znaš i kako sam mrzila majku. Pitam se zašto. Ta žena nije učinila ništa loše u životu, besprijekorna je, vječna, jedna od onih koje umiru zadnje i same. Brižna, topla, otmjena iako to često ne ide skupa, ali eto, savršena majka. Možda sam željela neku koja će viknuti na mene kad uništim najnoviju haljinu ili skačem nogama po tom jebenom klarinetu… Taj njezin smiješak, ej, živjela bih još sto godina da ga mogu odgonetnuti, kakva Mona Lisa, da, vidiš, ili bih odmah sad umrla da nikad više ne vidim taj glatki osmijeh, to će me i tamo sigurno proganjati kad zajebem, a zajebat ću, znaš mene.
Stari. Gospodin otac. Bešćutni skot. Bože, mila, zbog tog bih čovjeka išla na deset kemoterapija , na vađenje cijele utrobe, maternice, udova, samo kada bi me to izliječilo. Vidiš, uvijek sam mislila da imam vremena. Doduše mislila sam i da ću ga jednom ubiti. Stvarno, nemoj se čuditi. Jednom sam sjedila za njegovim radnim stolom, u onoj fuckin’ pompoznoj sobetini u koju nitko nije smio proviriti , u kojoj me premlatio kad sam ušla za lopticom kao klinka… Stajala sam tamo i pušila njegove kubanke, ufilmala sam se skroz. Nakon nekog vremena mi je postalo dosadno. Otvorila sam ladicu. Šokiralo me što nije bila zaključana… Držala sam ruku na njoj sigurnih pet minuta, ne usuđujući se otvoriti. A onda… Otvorim i ne gledam. Samo diram. Napipam nešto stakleno, glatko. Slika. Znala sam odmah. Držala sam ju s gađenjem ne želeći otvoriti oči. Ne možeš, ženo, biti pribrana kad znaš da u rukama držiš dokaz , razlog sve obiteljske nesreće koji si toliko godina tražila. Lukavi stari gad. Sakrio ju je , da bi ju potom stavio namjerno da je vidim, ja, ne majka, fućkalo mu se za majku. Bila je uvijek ispod njegovog nivoa.
To lice. Ženo, to lice je bilo stravično upečatljivo. A obična žena. Moja majka je misica za nju. Imala je prečvrste, skoro pa muške crte lica i smeđu zategnutu kosu skupljenu u rep da bolje naglasi tu oštrinu kojom me probola. Znala sam da nikad nismo imale šanse pored nje. Nikad. Dotakla sam svoju crvenkastu blijedu kosu i počela si pipati lice, pazi, šok me uhvatio. Povratila sam po tepihu. Tada je ušao. Miran. Zatvorio je vrata skoro nečujno, ali odlučno. Samo sam stajala otvorenih ustiju i buljila u njega. Prišao mi je i zalijepio takav šamar da sam mislila da mi je razbio cijelu lubanju. Prkosno sam podigla glavu i pogledala ga prezirno, nikad ga nisam tako pogledala, usrala sam se od straha. Ali sam ga fiksirala. Izazivala mržnjom. Tad sam uzela sliku i pljunula u lice toj ženi. Drugi šamar me oborio na pod. Zvonilo mi je u glavi, mučnina me razdirala, bijes se smekšao u očaj, htjela sam nestati, umrijeti, ali se nisam imala snage pomaknuti. Ne znam koliko sam ležala tik do vlastite bljuvotine. Kad sam se pridigla već je otišao.
Nikad više nismo pričali o tome. Nikad nisam saznala priču o toj ženi. Ali znala sam što je uzela, što je čuvala sve te godine i nikome nije dala, kako ga je osakatila za sve druge, ali nisam ju mrzila. Nisam mogla . Bila je jača. Mislim da me čuvala kad sam bila klinka, kad je majka liječila se u toplicama, ali znaš da mi je pola djetinjstva u magli, pa nisam sigurna. Ali mislim da je bila velik dio mog života. I njegovog. Tog sam se dana odvojila od njega. Prije sam osjećala da smo gotovo fizički vezani iako je uvijek bio hladan i krut , ali boljelo me nekad u njegovoj blizini sve, kad se smijao, kad je ručao, običan pokret mi je znao izazvati more suza. Mislili su da sam depresivno dijete, ali nisam bila, u ničijoj blizini, osim njegovoj. Želim umrijeti njemu pred nogama, onako kao onog dana kad sam prestala biti kćer i osoba u njegovoj radnoj sobi. Ne, nemoj me žaliti, nije to tako negativno, ne mogu ti opisati, ali samo tad sam bila živa. Ne možeš shvatiti, na sreću.
Kasno je, jelda? Zapričala sam se. Ajmo, moraš me odvesti Daliboru.
Šetao se posred dnevnog boravka. Njezina prijateljica mu je rekla da će je dovesti. Da se mora oprostiti. Sto puta je obrisao suze. Nije znao kako se suočiti. Namučio je tu ženu, znao je to. Nikad joj nije dao jedan tren sigurnosti, ali tješio se da ona nije to ni tražila, bila je ovisnica o boli i o nanošenju boli drugima. Kad su se prvi put upoznali pomislio je da je napokon našao sebi ravnu. Djelovala je opako, riđokosa mršavica nekih metar i pedeset, zelenih gotovo azijatski kosih očiju, nimalo krhka, osjećao se kao da je nadvisila njegovih metar i osamdeset kad ga je pogledala ravno u oči. Imala je tu naviku kad je bila najnesigurnija da fiksira ljude u oči. To je naravno poslije saznao. Imala je samo dvadeset godina kad ju je upoznao, a djelovala je nekako iskonski staro, kao da nema ništa čim ju može iznenaditi, kao da će svaki odgovor unaprijed biti „znam“, eto tako. Bio je dvanaest godina stariji od nje, ali pred njom je bio dječarac.
Međutim tog se dana zakleo da nikad joj neće dozvoliti potpuni pristup u svoje srce. Bila je draga, mazna, ohola, sve što jest i nije očekivao, ali nikad ni u jednom trenu nakon te prve večeri nije sebi dao pomisliti da je fatalna, da mu je ikakav faktor u životu. Tako ju je i nastojao tretirati. Znala je nekad plakati iz čista mira. Tada bi upalio tv, odmakao se i puštao da prođe. Znao je da to ne radi da bi manipulirala, ali bojao se dati joj do znanja da pada na njene suze. Krišom bi ju gledao, bila je kao dijete, sasvim malo siroče koje je plakalo na njegovom kauču kao da je oduvijek tu i oduvijek neutješna. Tada se osjećao gadom. Ali se osjećao i neobično živim.
Dvadeset godina , Bože, zavrtjelo mu se u glavi dok je hodao. Otišao je natočiti vode. I dalje su isti. Kad je pobacila njihovo prvo dijete pljunula mu je u lice. Šutio je. Znao je da nije istinski htjela djecu, ali osjećala je da je to isključivo njegova odluka. Mnogo kasnije nakon drugog pobačaja mu je priznala da ga ne bi mogla ni sa kim dijeliti i da bi ga vjerojatno zamrzila da je on nju dijelio. Ne s drugim ženama, one su bile potpuno irelevantne za njihovu vezu, ali dijete je dublja spona. Što da su imali kćer?, jednom ga je upitala. Stresla se.
Ne može vjerovati da umire. Trebala je zauvijek biti tu. Nisu imali ništa zapravo. Samo jednu produljenu igru. Ali to ništa bilo je sve naspram ostalih alternativa. Koga će sada kinjit, ne zvati, izazivati, voljeti, ignorirati, plakati kada ode u tri ujutro jer ne želi jednu noć prespavati kod njega. Odjednom se naljutio. Uzeo je kaput i izletio van.
Jebeni kreten. Znala sam. Znala sam, mila moja da se on neće moći suočiti s tim da se dolazim oprostiti. Dođi, sjedi sa mnom. Vidiš ostavio je i vrata. Šta, da se sa stanom oprostim?! Pa mogla bih. Dođi, draga. Vidiš, ovdje se odigrao cijeli moj život, čak i kad nisam bila tu. Ne žalim. Uvijek sam tražila neki svoj kut, sobu, stolac, samo da se sklupčam i nestanem, da me nitko ne vidi. On mi je to pružao. Nije vidio kad plačem, ni kad se smijem. Ni kad svršavam, jebote. Tu sam nastavila svoje djetinjstvo. A znaš što je najluđe? Nisam nikad prespavala ovdje. U dvadeset godina. Znaš li ti koliko umobolan mora čovjek biti da to radi? Ja sam bila. Jednom sam zaspala na stepenicama, bila je oluja vani, nisam se mogla otrgnuti. Ali s tim čovjekom nikada. No on mi je dao svoj prostor. Ovo je vidiš, ovo je „ta radna soba“ u koju nisam smjela ući, nikad.
Vidi. Hah. Ruž. Crveni. Nije moj. Našminkaj me. Što me gledaš? Našminkaj me i šuti. Dođi, draga. Tako. Jesi li? Mogu li te još nešto zamoliti. Dođi. Šta kuda? U sobu idemo. Da. Tu smo. Otkrij plahtu. Mogu li te još nešto zamoliti, ljube moja? Lezi sa mnom. Čuvaj me dok ne zaspim. Čuvaj me Lara. Čuvaj me.
Tihana Gambiraža: rođena 1985. u Zadru gdje i danas živi. Članica je društva zadarskih pisaca ZaPis. Objavljivala je poeziju, prozu i kritiku u brojnim časopisima, a poezija joj je uvrštena i u zbornike Rukopisi 33i Bundolo offline 2 i 3.