Image default
Film i misao

Dogville eksperiment

Piše: Tihana Gambiraža

Jeste li ikad sanjali utočište? Malo idilično mjesto u kojem ćete slomljeni od nedaća, proganjani, izraubani ljudskom zlobom revitalizirati svoju okrhnutu vjeru u životne vrijednosti i u ljudskost, možda ponajviše u same sebe, zrcaleći se u nekim novim drugima. Možda ste zamišljali takvo mjesto, crtali ga u glavi, možda ste imali tu sreću da naiđete na takvo, samo naizgled imaginarno mjestašce. Lars Von Trier iscrtao ga je kredom. Stvorio je idilični američki gradić u podnožju Rocky Mountaina i u njega smjestio moralne i poštene ljude, one rijetke, zajednicu ljudi. Kad je u njega zalutala Grace, neznanka proganjana od strane gangstera, prvi ju je prihvatio i doveo mještanima mladi filozof Tom Edison, već pomalo očaran ženinom ljupkošću i ljepotom, iskamčio je za nju utočište na dva tjedna. U ta se dva tjedna morala dokazati mještanima, privoliti ih da je zavole i time produlje njen azil. Nudeći im usluge kućanskih i inih poslova brzo je stekla simpatije i obasjala grad nekom toplom svjetlošću, zavoljela ga je unatoč Tomovim gunđanjima i upozoravanjima jednog davnog pridošlice, a posebno marljivo je skupljala figurice iz izloga, koje je Tom smatrao kičastim i grotesknima; one su bile simbol izgrađenog prijateljstva. Negdje u Dogvillu postojali su ljudi. I da je otišla nakon ta dva tjedna kad je bilo glasanje, bila bi uvjerena da odlazi obogaćena, s prijateljima u srcu. Mještani su izglasali njen ostanak i Dogville je nastavio sa svojom svakodnevicom, koja je svakog dana polako postajala drukčija. Trebat će još mnogo mučnih prizora, ispočetka suptilnih, kasnije iznimno sadističkih brutalnih, da Grace shvati prirodu svojih prijatelja. Mnogo noći u kojima će biti silovana od muškaraca, i dana u kojima će je njihove žene zbog toga mučiti.

Lars koji slovi kao poremećeni genijalac, nije ni za ovaj film ostao pošteđen negativnih kritika. Ipak, za razliku od nekih kasnijih uradaka, ovo je možda njegov najrealniji prikaz ljudske prirode i jedini film u kojem glavni ženski lik iskače iz okvira žrtve, a da to nije podsredstvom ludila kao u Antikristu. Graceina kršćanska dobrota samo je dodatni poticaj za iživljavanje Dogviljana, a Tom koji se nameće kao njezin spasitelj u zaredanim neuspješnim planovima postaje sve neuvjerljiviji u svojoj vlastitoj ulozi pred samim sobom, njegov moral počinje se raslojavati pred njezinom žrtvom i sam pada u iskušenje nasilnog posjedovanja Grace. Grace prašta, ona nastoji razumjeti prirodu pasa i u fantastičnom epilogu neočekivanog obrata sama se pita ne bi li postupila jednako da mora živjeti na njihov način. Nastoji vidjeti zadnji tračak dobroga u Dogvilleu, naći opravdanje za sva silovanja, mučenja, za metalnu kuglu svezanu oko vrata, za posjedovanje i iživljavanje i iznenadna promjena svjetla nad Dogvilleom njezinu spoznaju učini posve jasnom – za njih nema opravdanja i ničega ljudskog nema u tom gradu. Netom su je izručili gangsterima, ne znajući da je glavni zapravo njezin otac i da je pobjegla u Dogville ne želeći činiti zlo, ne želeći ubijati, biti gangsterica. Film završava tragičnom osvetom Grace mještanima, nakon duljeg razgovora s ocem u kojem mu potresena naredi da ih sve pobije i zapali. Detalji koje je Lars iskoristio su pretjerani vjerojatno zbog njegove nestabilnosti po kojoj je na glasu, stoga kao što u Antikristu nije bilo nužno rezanje klitorisa, u Dogvilleu možda također nije bila nužna Graceina naredba da djecu od žene čiji ju je muž silovao ubije na način na koji je ta žena u svojoj bijednoj osveti polomila njezine figurice, dakle oko za oko, žena je polomila njenu vjeru u ljude, a ona će ubiti njenu djecu i ako se ne rasplače nakon prva dva, ostale će poštedjeti. Sadistički, ali vrlo simboličan detalj. Možda i nije pretjeran, možda su upravo takvi detalji pljuska u lice blaziranim kritičarima i ljudima koji ne žele priznati koliko udjela Dogviljana u njima ima. Da li je Grace bolja od njih, logično je pitanje na kraju, da li žrtva ima pravo vršiti odmazdu? Da li je zločin ipak samo zločin?

Bila je njihovo vlasništvo. Bila je bolja od njih i sam otac je u završnom dijelu naziva arogantnom upravo zbog dobrote. Dobrota je zapravo krv koju njuše psi, ona je miris koji poziva na rastrgnuće. Ona nije imala pravo biti ona, u tom prosječnom malom mjestu gdje je vladao posvemašnji mir, sklad ustrojen po kakvim takvim moralnim načelima. Nitko nije iskakao. Ljudi nisu bili psi. Ako i jesu, nitko ih nije vidio. Od prvog dana su naslutili da je vrijedi zadržati. Mogli su je pustiti u više navrata, ali nisu to učinili dok se dosita nisu nagledali u njenim očima, dok nisu vidjeli vlastite iskežene zube, dok najmoralniji od njih, njezin dečko, nije vidio svoj pseći odraz u njenoj klonulosti, a opet snazi nad njima, da im ukaže tko su zapravo.

Nicole Kidman je to vjerojatno jedna od najdirljivijih i najboljih uloga, njezina milost (grace) i dobrota prikazani su toliko dirljivo da je osvetnički kraj posve neočekivan i katarzičan, a ona dostojanstvena i koliko god apsurdno zvučalo čista do kraja, njezina dobrota kao da je ostala neokrhnuta, a trijumf gledatelja tako ljudski i nizak. Čisti paradoks omogućen izvanrednom glumačkom izvedbom.

Kako god, Lars je podijelio publiku, na obožavatelje koji su uživali u porazu zla i gluposti i na kritičare koji su odbili sudjelovati ijednom emocijom u za njih nakaznom filmu. I jednima i drugima je zadao pljusku i pružio zrcalo. Možda je htio dokazati neodrživost kršćanskog koncepta kao i njegovu moguću besmisao – jer Grace je shvatila da njezina kršćanska popustljivost nema smisla, da bi svijet bez određenih ljudi mogao preživjeti. Da neki nisu vrijedni života- to je na razini posvemašnjeg sadizma, poremećenosti, opasno približenoj ideologijama zla, ali rečenica koja je donekle svemu dala određeni smisao jest – „netko bi mogao opet doći, otkriti svoju slabost pred njima“… i odlučila je spriječiti tu mogućnost. U tom činu više je tuge nego očekivane satisfakcije. Jedina satisfakcija naslućuje se u ubijanju Toma, najlicemjernijeg od njih, koji je do kraja promatrao svoj pokus i imao u vidu spisateljsku korist. Između gangstera i dobrih poštenih mještana nema mnogo razlike, samo je razlika u pojmu utočišta. Tamo gdje jednom steknete prijatelje i posadite svoje bobice, kao Grace, ne možete podnijeti iživljavanje. Bez takvog utočišta svijet može preživjeti.

Lars je ovim filmom možda napravio najuspjeliji eksperiment – upravo s publikom. Koja je u svoju ispravnost sigurna, baš kao i mještani. Nema zlih, glupih i ružnih ljudi u sobnim zrcalima.

 


Tihana Gambiraža: rođena 1985. u Zadru gdje i danas živi. Članica je društva zadarskih pisaca ZaPis. Objavljivala je poeziju, prozu i kritiku u brojnim časopisima, a poezija joj je uvrštena i u zbornike Rukopisi 33 i Bundolo offline 2 i 3.

 

 

 

 


Pročitajte ostale tekstove ove autorke:
Dogville eksperiment (april 2011)
Tihana Gambiraža – Čuvaj me Lara (Libartes Amatoria, mart 2013)

Ovaj članak je objavljen u drugom broju časopisa, aprila 2011.

Pročitajte ostale tekstove koji su objavljeni u rubrici Film i misao.

Povezani članci

Nepodnošljiva lakoća zaljubljivanja: Pre svitanja i Pre sumraka Ričarda Linklatera

Nerešeni slučaj Hamaršeld (Cold Case Hammarskjöld)

Silazak u hadski Eden

Ostavite komentar