Image default
Proza

Tihana Tica – Dan moje smrti

I

                Probudilo me je na dan moje smrti. Ne mogu sa sigurnošću da tvrdim šta je to bilo. Kao da su mi neke čudne, tajanstvene barikade sputavale sluh, ali zvuk se probio. Tiho, nesigurno, jasno. Bio je to udar, prasak Sudnjeg dana i lomljava kostiju. Strašno predosećanje i konačno olakšanje. Da li smrt boli? Ako boli, ne želim da umrem. Bar ne bez dovoljno kafetina i tableta za spavanje. Ne znam da li je gore umreti budan ili zarobljen u košmarnim vizijama sopstvene svesti? Da li onaj koji umre za vreme ružnih snova, može da bude mrtav bezbrižno? Da li ću lakše podneti prelazak iz postojanja u negiranje tog stanja, ako sam onesvešćen? Onda nema čak ni snova, noćnih mora da me podsećaju da se možda nikada neće završiti. Bez svesti, ima li boli? Sudeći po svim mogućnostima, smrt i nije neka opcija. Više bi mi leglo ništavilo sa svojim odbijanjem da mu se polažu računi. Ono od mene ne očekuje čak ni da učestvujem u njegovom nastajanju i proticanju. Ono je tako velikodušno oslobođeno sadržaja. Jedina misao koja je ostala u ispražnjenom prostoru umornih i probuđenih snova. Bez obzira na sve, ja znam da do večeras moram da umrem. To se danas očekuje od mene. Nije to naplata dugova. Više je obećanje davno dato, toliko da ga je u međuvremenu progutao zaborav. Nažalost, on ima jednu jako ružnu osobinu. Na kraju se uvek seti svega. Uvek mi poturi saznanje, kada je kasno da ga ostvarim. Ali, danas nije zaboravio. Danas je poseban dan.

                Do mojih ušiju je dopiralo šuštanje vode iz susednog stana i simfonija kotrljanja nameštaja iznad. Sve je opet uobičajeno. Zle su slutnje začas utihnule. Neprijatno buđenje usled saznanja da su snovi mnogo lepši i izrazitiji od stvarnosti, konačno je obuzelo celo moje biće. Ustati. Dok spavam mogu sve, znam sve, kontrolišem sve. Na javi, ono što smatram svojim se raspada. Prisustvujem samo degradaciji sopstvene ličnosti. Budan samo sam svedok svoje prolaznosti i raspadanja. Snovi pružaju nadu i utehu, realnost je dosadna. Ja zapravo ni ne znam čime je ispunjavam. Kako mi prolazi svakodnevica? Šta ću raditi na jedan ovako poseban dan? Dan kada konačno umirem. Ne znam odakle sam došao, ni kuda odlazim. Poznajem samo ovaj zapušteni prostor između nekad i nikad. Uvek na tankoj granici. I sam umoran od tolikog dvoumljenja na koju stranu konačno da se onesvesti. Jedino ga ta neodlučnost održava da postoji. Iako je uvreženo mišljenje da za život i uporno opstajanje u njemu, uprkos tome što te pljuje u lice i naziva pogrdnim imenima, treba pronaći oslonac, upravo njega održava to što ga ne pronalazi. Večita lutalica i pijanica, sanjar koji je nekada maštao da će biti umetnik ili naučnik, a zapravo je sve vreme bio talentovan samo za gubitnika. Svestrani junak sopstvene tragedije po uzoru na nekog antičkog dramaturga. Svet koji je večito u tranziciji, na rubu apokalipse, zadojen snovima o boljim danima i obećanom raju. Pritom je ateista koji u isti ne veruje. On, takav, hrani se ljudima i njihovim sudbinama, unapred propalim čim su se našli u njegovom dvorištu, kao što zla veštica u kući od slatkiša proždire decu. Verujem da su ljudske duše vrhunski delikates, kad nas još nije ispovraćao. Samo mu ponekad pozli od gorkog ukusa nemoći i neostvarenosti, ali brzo mu se vraća standardno raspoloženje. Ni veselo, ni ojađeno. Tupo je možda najpogodniji izraz.

               Danas sam rešio da, za razliku od svih proteklih i proćerdanih dana svog kratkog zadaha i pokojeg ubrzanog otkucaja ovog srca sa više reklamacija nego godina, pronađem smisao svoje egzistencije. On mora da postoji, čim se nalazim gde sam se, bez prethodnih obaveštenja i uputstva za upotrebu, zatekao i čim večeras umirem. Znači da sam ispunio sve što je trebalo i sad me deportuju u neke druge svetove kao gastarbajtera. To bi, isto tako, trebalo da znači da sam taj smisao već pronašao. Ne mogu da se setim. Bio sam suviše zauzet preživljavanjem sopstvenog tela i glave koja je, kao iskidana filmska traka, ređala samo slike užasa od kojih sam se noćima budio u znoju i olakšane bešike. Nimalo privlačna scena. Posteljina mi još smrdi na taj korpus delikti moje unezverenosti pred ovim zemaljskim kavezom. Bez sumnje, građen je sa vizijom i prvobitna namera mu je, verovatno, bila humanija i blagonaklonija prema nama, stranim i nezvanim doseljenicima iz različitih dimenzija i paralelnih svetova, ali je ubrzo promenio namenu. Kazna je posledica krivice, nikako obrnutog smera. Mi smo taj kavez tako veselo okitili i ukrasili, kao da nam je svaki dan postojanja po jedna ponovljena nebeska Nova godina. Divim se ljudskoj spretnosti da mulj sopstvene propasti maskira u glinu od koje se vajaju umetnička dela. Pritom pala priroda tog blata ostaje delotvorna i u takvom promenjenom obliku. Mislim da je to razlog što sam oduvek voleo muzeje. Smejao sam se umetnosti, sebi i drugima koji su oduševljenim uzdasima kinđurili forme naših okova. Davali su im skoro uzvišen izraz. Prepoznavali su u našem vlastitom smeću jezik jedne metafizičke naracije o pobedi čoveka nad prirodom, one u njemu samom, ali i oko njega, i odjek samog Kosmosa. Degradirao se do naših dubina. Nedostajaće mi to. Mnogo će mi nedostajati.

               Konačno sam ustao. Seo sam lenjo na ivicu škripavog drvenog kreveta, umoran od same činjenice da sam živ. „Uskoro će sve biti gotovo“, pomislio sam. Ali to ne znači da ću se odmoriti. Trebalo je da mi pošalju neki formular sa uputstvima, da se pripremim. Nebeski i-mejl nije u funkciji. Kako Kosmos može da bude tako nemaran? Čoveku je ostavljeno da život samo naslućuje u mraku. Opipava obrise i na osnovu tih nemih znakova donosi odluke o sopstvenoj sudbini. Umirem, a da nikada nisam saznao kako je trebalo da živim. Da li je trebalo da budem više među ljudima? Ili je trebalo da se povučem i posvetim nauci? Recimo istoriji. Ona je idealna prilika da smrtan čovek na umoru spozna svoju smrt. Sopstveno ništavilo. Možda sam uz njene lekcije mogao da otkrijem, mnogo ranije, ono za čim sada tragam. Problem je jedino u tome što tada nisam znao da je potrebno da tražim. Sve je prekriveno prašnjavom, neopranom zavesom uljuljkanosti. Bilo mi je dobro, sve do danas, kada više nemam vremena. Nekada nisam znao šta ću sa njim. Traćio sam ga kao istorija. Danas, konačno, znam za šta treba da ga upotrebim. Upravo kad je svest došla do saznanja, vreme je iščilelo. Kao peščani sat, sporo i neprimetno. Nečujno. Bez odzvanjanja koraka i šuštanja ostarelih haljina.

               Otvorio sam prozor i pustio jutarnji, ne tako sveži, gradski vazduh u sobu. Prikrao se kroz moje nozdrve do pluća, koja je uznemirio svojom zapuštenom pojavom. Sutra već ovo neću moći da uradim. Sunce se visoko krčkalo u vlastitoj sauni, kapajući sjaj sopstvenog znoja po smrtnicima. Dremljivo i trošno, kao baronice posle obilnog drugog ranog ručka. Hoću li ja makar malo nedostajati ovoj svakodnevici što ostaje posle mene? Bez mene. Hoće li pamtiti moje korake i greške, kojih je bila pozamašna hrpa, ili neće ni primetiti da me više nema? Da li će iznenada osetiti prazninu, nespokojni utisak da je nešto izgubila, iako ne može da se priseti šta i gde? Ili će o mojoj nesigurnoj egzistenciji svedočiti samo ime uklesano u kamenu, desetak slova i zvuk jezika koji zamire, zajedno sa njima, na usnama?

                Svoju potragu za smislom, započeo sam gde i sopstveni život. U roditeljskoj kući. Zapravo, stanu. Niko više ne živi u kućama. Ta fraza samo je odjek ideala strovaljenog u neku provaliju pored puta. Deponija univerzuma. S obzirom na to da mi porodica stanuje u prizemlju, provalija je, ipak, prisutna i bliska. Otac je na terasi pušio najjeftinije cigare sa trafike i pio kafu – jaku, crnu, bez šećera – usput se dovikujući sa komšijom preko puta, tj. sa druge strane prilično velikog parka, o teniskim rezultatima. Čitav kvart zgrada sluša strastvenu polemiku o najvažnijoj razbibrizi doba koje je napustilo postmodernizam. Jedna nova filozofija što se rodila iz malo drugačije dokolice. Nametnute i osiromašene duhom. Mnogima je to vrhunac dana. Besplatni izveštaj i komentar sportskih događaja. Moj otac je promašio profesiju. Umesto karijere informatičkog inženjera, trebalo je da ode u novinare i ljudima, strastveno i pun entuzijazma, kao sada svojim komšijama, prenosi najnovije vesti sa terena. Teniskog ili fudbalskog. Kao i svim pripadnicima našeg roda, i mom ocu je fudbal bio prva i najtrajnija ljubav u životu. Majka i mi zauzimali smo tek drugo mesto. Vremenom, navikli smo se da ga delimo sa televizijskim prenosom Lige šampiona. Ne može čovek protiv svojih nagona.

               Za to vreme, majka u kuhinji pravi svoje, svuda omiljene, kolače sa cimetom. Miris tih kolača jeste miris najranijeg detinjstva. Bezbrižnosti. Vremena kada se sve činilo tako jednostavnim, suviše lakim, obećavajućim. Danas ovi kolači mirišu jedino na nostalgiju i gorku setu, koja ostaje nakon pustoši. Smaka sveta. Konačnog kraja svih iluzija. Nije nada ta koja će preživeti, već upravo seta. Ona predstavlja talog sa samog dna bića, ono što ostaje kada se iscede krv i život. Nešto što je odavno prisutno u mojoj porodičnoj kući, ali do danas nisam posedovao oči koje su to mogle da sagledaju. Unutrašnje nemire koji bi moju pažnju usmerili na nabreklu hrpu problema, nasilno gurnutih pod tepih, što je porodični dom sužavala i koncentrisala u samo jednu tačku. Sliku koja mi se upravo razvlačila pred probuđenim zenicama. Sestra pere sudove nad lavaboom u kupatilu, jer česma u kuhinji već godinama ne radi. Otac stalno obećava da će je od četvrtka popraviti, i svaki nedelje se ugovoreni radovi iznova nestrpljivo očekuju. Ako ne bude ovaj, potrebno je sačekati još sedam dana. Nadam se da je smrt tačnija i više od reči od mog oca. Zanimljiva je činjenica da je i danas četvrtak.

                „Dušo moja! Otkud ti?“, zacvrkutala je majka već sa vrata. Ona je uvek volela kada dođem, makar donosio i loše vesti, kao današnjeg dana. Nije se obazirala na gorčinu mojih reči, melanholiju u glasu, izraz tuge koji mi je pokrivao lice poput posmrtne maske. Za nju sam i dalje bio zvezda, pala sa neba u njen zagrljaj. „Stigao si taman na kolače sa cimetom!“

               „Opet ti kolači!“ ,progunđala je sestra.

               „Hvala, ali nisam gladan. Možda ću kasnije uzeti neki. Je l’ tata tu?“, bio sam nestrpljiv u svojoj potrazi. Vreme mi je neprekidno nemilosrdno izmicalo. Moja hitrina nije remetila njihov mir. Naprotiv. Kao da ih je dodatno usporavala i uspavljivala, šireći jaz između nas.

               „Jeste, dušo, na terasi je. Ne bih ga sad prekidala. Sav se zarumeneo od diskusije.“ Majka je napravila sažaljivi izraz lica i znao sam da će sudbonosni razgovor morati da sačeka sumrak teniskih velikana.

                „Mama!“, snebivao sam se. „Ako bih ti postavio pitanje, šta podrazumevaš pod smislom svog života, šta bi mi odgovorila?“

               „Da si prolupao!“, razdrala se sestra iz kupatila. Uvek je bila tako šarmantna.

                „Dosta!“, uspostavljala je majka red u kući onako kako je najbolje umela. Vikom. Zidovi su zatitrali od njenog zvonkog glasa ispunjenog jarošću. Posle nekoliko trenutaka, već izmenjenog tona, opet mi se obratila: „Zlato moje, čemu sad takva pitanja? Bolje da uzmeš neki kolačić.“ Poturala mi je poslužavnik sa okruglim, reš pečenim, kolačima pod nos. Miris cimeta prodirao je kroz nozdrve i budio požudu i krivicu.

                „Danas umirem, mama.“, uzvratio sam umorno, ali ipak nervozno, blago gurajući poslužavnik rukom. „Želim da shvatim neke stvari pre nego što me zarobite ispod kamene ploče, odakle ni kao vampir neću moći da se iskobeljam.“

                „Ne preteruj!“, skočila je, kao da sam izrekao najtežu blasfemiju. Sablažnjivu istinu na koju nije bila spremna i zato ju je udobno ušuškala, zataškala ispod besmislenih radnji što ispunjavaju svakodnevicu svakog čoveka. Bila je izuzetno vešta u tome. Planina pod tepihom porasla je još za stopu. „Niko neće umreti. Suviše gledaš te krvave filmove. To nije dobro za psihu. Čitala sam u novinama.“

               „Nije poenta u smrti, mama, već u smislu.“

                „Tja, smisao! On ti je, vidiš sunašce, kao ovi kolači sa cimetom. Ako staviš premalo cimeta, onda su to kolači kao i svi drugi. Ukusi im se ne razlikuju od onih koje obično jedeš. Ako, opet, staviš previše cimeta, postaju gorki. Ključna je količina, kao i sa smislom. Ako ga ima premalo, kao i da ga nema. Ako ga je opet previše, onda je gorak i teško se podnosi.“

               Ovo je bilo najbliže filozofskom govoru, od svega što je moja majka, otkad sam je upoznao ili bar postao svestan njenog prisustva i postojanja, izgovorila. Ona se nije zamarala velikim temama. Dnevna štampa, poneki modni časopis, najviše zbog sestre kojoj je nedostajala ženstvena crta, serijski program na kablovskoj i više kafa na dan, bili su njen rajski ritual. Jednostavna i zadovoljna svojim životom. Takva je bila. Nije je se ticala egzistencijalna bol, još manje matematičke pravilnosti koje su rukovodile našim postojanjem. Možda ih je intuitivno osećala, ali se nije njima opterećivala. Verovatno je to bio recept za sreću, koji, nažalost, nije bio primenjiv ni na koga, izvan nje same.

                Otac je konačno završio svoj radio-prenos preko dvorišta i zadovoljno ušao u kuću. Ispražnjen od sadržaja i gladan. Nije primetio da sam tu. Moram priznati da sam razočaran. Na dan kada umirem, moja porodica se ne ponaša nikako drugačije nego obično. Ritualna i monotona svakodnevica koja je postala životni stil. Čovek je mogao prema njima da navija sat. Uvek iste radnje, uvek iste priče. Bez maštovitosti, preskakanja dnevnih obreda i sa neprestanim strahom od promena. Samo takav svet je kadar da preživi sve slomove i ostane neozleđen. Ne kažem da sam ja drugačiji. Ali, danas se sve menja. Danas više ne mogu da budem ja, bar ne u onom obliku u kome sam obično, ako želim da dokučim koje sam to ja. Neki mudriji ljudi bi to nazvali pitanjem identiteta. Navodno, svi ga imamo. Zaista, on je vrsta umetničkog projekta. Jednako besmislen kao oni koji ukočeni i prašnjavi dremaju po muzejima.

                Odustao sam od toga da ću na mestu rođenja naći odgovore svoje smrti. Ipak to dvoje ne umeju da se sporazumeju. Niko od njih ne odaje svoje tajne. Sede za istim stolom i igraju se, nekad šaha, češće karata sa visokim ulogom, nemi i motreći na poteze onog drugog. Jedan je nešto brži, nestrpljiviji, dok druga strana ostaje hladnokrvna i smirena. Plaše se jedan drugog. Jer je svaki od njih, ono čemu drugi teži, a ne uspeva da dostigne. Posmatraju se u ogledalu, uviđajući da druga strana ima upravo ono što onoj koja posmatra nedostaje. Izjeda ih ljubomora. Zato se toliko trude da se međusobno unište. Lepši i savršeniji ja, koji stanuje sa druge strane glatkog, reflektujućeg zida, najgora je konkurencija. Ona koja dovodi do samoubistva sa predumišljajem.

 

II

               Sledeća na listi mogućih tumača smisla mog života, jeste moja bivša žena. Nešto što u ovom svetu treba da predstavlja moje drugo ja. Ono što sa prezirom i najvatrenijim obožavanjem posmatram u ogledalu. Moj život ili smrt. Zavisno od toga šta sam ja od ova dva. Mislim da skačem iz uloge u ulogu, a ona me prati uporno mi protivrečeći. Pravi od mene oportunistu, lažova, zbunjenog čoveka, tako iskusno da više ne umem da procenim ko sam zapravo. Nazirem sopstvene obrise, ne mogući da tvrdim jesu li zaista moji. Ne prepoznajem tog sebe koji stoji pored nje i gleda je zaljubljeno, kao onda kada sam je upoznao. Prva venčana žena zauvek je paradigma svih onih koje dolaze nakon nje, makar bila neoprostiva greška koju pokušavaš da gurneš duboko u zaborav i staviš katanac. Nisam siguran koliko će mi taj susret pomoći, ali više nemam šta da izgubim.

               Ona je, naravno, živela sa novim mužem, decom koju joj ja nisam darovao, na periferiji grada, dovoljno srećna da se sa takvim ishodom kosmičke lutrije pomiri i nezainteresovana za sve ono što je mogla postati. Možda je to bila tajna zadovoljnih ljudi? Nikada se ne okrenuti za onim što je bilo, što si pogrešio, što si izgubio želeći da ga okrzneš krajičkom oka kao Orfej. Prošlost su lanci što dokazuju da čovek nije slobodan. Nikada nije ni bio. Damari okova što odzvanjaju idiličnim pejzažima i podsećaju na svoje postojanje. Sve što čovek zaista poseduje jeste nestalni, nesigurni, sadašnji trenutak koji već bledi, iščezavajući u pesku vremena. Kao što meni protiče ovaj dan. Uzaludno i proćerdano, kao i svi pre njega.

               Sedela je u dvorištu svoje dvospratne kuće, do koje ne vozi nijedan autobus gradskog prevoza, izolovana od civilizacije i buke savremenog doba. Jecaja tramvaja i suza što liju nakrivljeni oluci predratnih zgrada. U krilu je držala klupko vunice, dok su joj se ruke vešto preplitale i štrikale niz duginih boja. Džemper za najmlađe dete, pretpostavljam. Nikada ne bih mogao da je zamislim zauzetu u jednoj takvoj, bezazlenoj aktivnosti. Ona je za mene uvek predstavljala skup svih negacija, ideja koje se graniče sa zdravim razumom, stavova sa kojima nikako ne mogu da se složim. Ali, sada prisustvujem krhotinama svojih iluzija. Možda je ovaj prizor samo dokaz određenih potencijala što su oduvek postojali u njoj, a ja nisam umeo da ih iznesem na površinu? Možda sam upravo ja bio taj koji je kočio i potiskivao sve kvalitete što su težili da iz nje procvetaju, čineći od sveta bajkoviti vrt? Možda je upravo moja krivica što sam u njoj budio mračne strane, što stanuju na dnu svakog bića, ostavljajući je da viče, prikovana za zemlju, dok joj strahovi i nedoslednosti drže ruke oko guše, daveći je i nastojeći da joj slome vrat? Kada se brak raspadne, uvek je dvoje odgovornih. Ne može samo jedan poneti breme rastanka. Iako se boli neravnomerno dele i u trci nakon razlaza pobeđuje onaj koji prvi ponovo pronađe zakrpu, žrtvu sa kojom će da poživljava isti pakao, sa različitim glumcima i ponekad zamenjenih uloga. Ubeđujući onog koga je ostavio kako je srećan. Radostan bez njegovih sitnih navika što su mu od prvog susreta išle na živce, ali ih je prećutao radi kompromisa i da ne bi od samog početka pravio probleme. Neka druga strana povuče potez koji će označiti da je došlo vreme da počnu sa svađama i međusobnom mržnjom. Neka ona bude ta na koju će se svaliti prljavština i gorčina što ostaje nakon ljubavi, kako bih ja ostao čist. Neozleđen. U vlastitim očima nevin. Iako ću, posmatrajući njeno žrtvovanje na oltaru i osudu društvenih normi kojih se naš krah ne dotiče, uporno ućutkivati istinu u sebi. Nepoštena borba u kojoj sam ja odigrao svaki korak upravo onako kako je trebalo. Bez obzira što sam ostao nezadovoljen.

                Mahnuo sam joj, stojeći ispred kapije. Možda me ne pusti unutra? Ne bih joj zamerio. Suviše je jeda među nama, koji zaklanja sve one lepe trenutke koje smo zajedno doživeli. Suzdržanosti usled koje više ne prepoznajem onu osobu u njoj u koju sam se prvobitno bio zaljubio. Možda bi se sve vratilo na staro, onako kako je bilo, da sam ja ponekad popustio njenim naporima da uvek bude u pravu ili da sam, kao mnogi drugi muškarci, prelazio preko reči koje je izrekla samo da bi me povredila, pripisujući to onim danima? Ni dockan nisam ništa pametniji nego što sam to bio u braku. Kasno je da ispravim stvari, čak i da to želim. Ne samo zbog toga što je ona sada, po drugi put, udata žena, već iznad svega, što me sutra više neće biti. Neću postojati ni kao njen bivši muž, ni kao neko ko bi mogao da joj bude budući. Obrisaće me prašina što pada na ljude i stvari, pokrivajući sve one reči što su ostale neizgovorene. Teška poput olova u grudima.

                „Otkuda ti ovde?!“, izraz zaprepašćenja prekrio joj je lice, lepo i u godinama. Srce je po poslednji put zaigralo na njen lik. Zaista je u mom životu bila posebna. Ona koja se sreće samo jedanput. Čije mesto nikada ne zauzme nijedna koja dođe posle. Ma koliko da je vredna i neponovljiva. Nikada nije ona koja je već jednom otišla. I koju do samog kraja biće neumorno čeka da se vrati.

                „Danas umirem.“, izletelo je iz mene nehotice. Video sam kako joj se boja tena menja sa mojim rečima. Nije tako nešto očekivala. „Došao sam da se oprostim.“

„Uđi, molim te!“, izustila je skoro nečujno, nakon kraćeg ćutanja.

                Seli smo na dve plastične baštenske stolice, jedno preko puta drugog. Život i smrt u pauzama igranja. Ponudila me je crnom kafom i domaćim kolačima. Ovih drugih sam već za večnost bio sit. Lagano je spustila pletivo i sa druge strane me netremice gledala. Nedostajaće mi. Možda i više od roditelja i sestre. U njoj sam izgubio jedan komad duše. Ostavio joj ga da večito živi u njoj. Čak i onda kada mene više ne bude. Da spokojno drema u njenim grudima koje sam toliko voleo. Da je teši kada krišom zaplače, tako tiho da je u punoj prostoriji niko ne čuje i ne primeti suze što se slivaju do podnožja unutrašnjeg života. Da deli sa njom sve boli i radosti, prisutan u svim njenim sitnicama. Svakodnevici koju ja večeras zauvek ostavljam za sobom i prepuštam joj vreme što mi više ne pripada. Ostavljam joj sve što posedujem, čitavu metafiziku jednog odnosa, zanos koji nikada nije prestala da budi u meni, čak i onda kada sam je istom silinom i iskrenošću mrzeo, nemoćan pred blizinom njenog prisustva. Nikada se od nje nisam zaista rastao. Nikada to ne bih ni mogao. I sa one strane ću čekati da se predomisli, nadati se i proklinjati je, kao što sam to činio za života. Uveren da večnost pripada nama.

                „Kako to misliš, danas umireš?“, nastavila je nesigurno. Ruke su joj se tresle, pa ih je pritiskala u krilu. Još me nije dovoljno omrznula da bude ravnodušna. „Imaš li neku neizlečivu bolest?“

                „Ne.“, odgovorio sam, čekajući da dođemo do srži koja me je zanimala. „Jednostavno umirem. Nije to neka filozofija. Dešava se svakog dana.“

„Ne pri punoj svesti.“, uzvratila je setno. Opet taj talog što se diže sa dna iskustva.

                „Da sam bolestan, opet bih bio svestan njenog neumitnog dolaska. Smrti, mislim.“, blebetao sam, izbegavajući da je pogledam u oči. Suviše je sažaljenja trenutno bilo u njima, da bih njen pogled mogao da podnesem. To je bilo gore od mržnje. „Ne treba se saplitati o izvesnosti onoga što ne možemo izbeći, ni izmeniti. Treba razumeti. Dokučiti smisao.“

                „Šta je za tebe smisao?“, preduhitrila me je. Uvek je to radila. Za potez ispred mene na šahovskoj tabli sudbine. Čak i danas, kada je mogla da odstupi od svog ustaljenog pravila ponašanja.

                „To sam ja došao tebe da pitam.“, izustio sam jetko i poraženo. Tužno. Ovaj razgovor ne naliči onom koji sam mislio da ćemo voditi. Štaviše, suviše je beznačajan za poslednji susret i nesvrsishodan za oproštaj. U svakom slučaju, neupotrebljiv.

                „Ali, ja ne znam odgovor.“, samo što se nije rasplakala. „A moj smisao, ne mora da bude i tvoj. On je skrojen za svakog čoveka ponaosob. I sumnjam da nas dvoje delimo jednu tako suštinsku opredeljenost identiteta, kad nismo mogli mnoge sitnice.“

               Kao da mi je udarila šamar. Iako sam nerado to priznavao, bila je u pravu. Samo ja mogu sebi da odgovorim na zadato pitanje. Niko drugi ne može doći do mog smisla, jer jedino ja živim u sklopu vlastitog života. Ja sam ga izvajao onako kako sam umeo, na nekim mestima nespretno, na nekima maestralno, i samo ja poznajem sve pukotine i ulegnuća koja su ostalima nepoznata. Niko više ne ume da korača po tim stazama. Niko do mene samog.

 

III

                Koračao sam lagano poznatim, a tako novim, ulicama grada u kome sam proveo čitav lični vek, upijajući očima prizore koje ću poneti sa sobom u zagrobni život. Ukoliko se ispostavi da isti postoji. Ako ne, pripreme su, kao i štošta drugo, bile uzaludne i besmislene. Ne prvi put. Ispred mene prostirao se beskraj raspuklog neba i spleta drumova na kojima je pisana istorija, što još nikoga nije opametila i samo je iznova nemoćno posmatrala kako čovečanstvo ponavlja sopstvene greške. Sa neizmernim zadovoljstvom, činilo joj se ponekad. Sada je istim pogledom sagledavala mene i premišljala se da li da me zavede u matične knjige. Da li da zabeleži anegdotu o čoveku koji je sve vreme tragao za srećom i smislom, na pogrešnim mestima? Tamo gde je znao da ih neće pronaći. Kao da se svesno sabotirao i okretao lavirintu, u kome se na kraju izgubio. Možda iz straha od susreta sa predmetima svojih težnji? Šta ako ne ispune očekivanja? Šta ako se on pokaže nedostojnim? Još gore! Šta bi inače radio, ako svrši potragu? Čime da ispuni svakodnevicu? Nisam vredan dokumentovanja. Neće o meni ostati zapis. Možda poneko sećanje što će izbledeti, isprati se sa danima i događajima što nailaze. Sa smrću onih u kojima boravi kao podstanar. Neću biti kadar to da sprečim. Već je kasno. Nisam saznao smisao sopstvenog života. Znam samo onoliko, koliko sam znao i jutros kada sam se probudio – da večeras umirem.


Tihana Tica: rođenа je 1989. godine u Beogrаdu. Piše pesme i krаtke priče. Glаvni uzor u književnosti su joj lik i delo Frаncа Kаfke. Još kаo gimnаzijаlkа je objаvljivаlа u omlаdinskom dodаtku „Politike”. Završila osnovne i master studije na Katedri za opštu književnosti i teorije književnosti nа Filološkom fаkultetu. Objavila roman Ustoličenje jarca (2018).

 

 

 

 


Ovaj članak je objavlje u okviru temata Buđenje, u martu 2019.

Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Proza.

Related posts

Draško Sikimić, Katarina – odlomak iz romana (LOM, 2020)

Libartes

Ognjen Petrović, Kvadrat u kvadratu

Đovani Verga, Vučica