UGUŠITI!
postavlja se isto pitanje
na koje teško dajem odgovor
reči izlaze i ulaze
snop svetla i klima koja ne radi
nevidljiva prljavština
da li imaš i koliko
znoj na čelu i grudima
godina
a ja nemam
jer često koristim dezodorans
i gel za dezinfekciju ruku
dovoljno koraka dok gutam
tečnost za pomućenje razuma
tada imam pedeset ili pet
a mnogo češće između
manje nego inače
pokušavam da se setim
mađarskog jezika
jer želim kartu za izlaz
bez ograničenja
imam 20
imam 30
imam 40
kada izađem i stanem
i progovorim mađarski
betűnként
basszátok meg mind a ketten
ili nekim drugim jezikom
više neće biti važno
da li jedem iz kontejnera sa natpisom prijatno
ili u smrdljivom vagonu
jer će pasti kiša
kada izađem iz kuće
a ja ću disati
plućnim mehurovima
a ne škrgama
ili nekim drugim delovima
gde će opet izgovoriti
jó reggelt
csúnya
sajnálom
szép idö van ma
igen nagyon csúnya
beszél magyarúl
egy kicsit beszélek
nem beszélek nagyon jól
nagyon jól beszél
köszönom
igen nagyon szép
nagyon jól beszél magyarúl
köszönom
sajnálom de nem értem
viszont látásra
i tako u nedogled
jer priča koja izlazi iz ekrana nije prava
ni iz slušalice
boli me glava
dok koračam travnjacima i parkovima
a oni čekaju da se pojavim
onda jedan skoči
slomije mi jagodičnu kost
malo mi protrese mozak
ali kroz nedovoljno veliku loptu
i pukotinu sadržaj ne može da iscuri
zato kada otvorim vrata
imam više od hleba i margarina
a imaću više vozova koji stižu na vreme
biće i autobusa
a biće i dovoljno mesta
za korake
za zamah rukama
kada dobijem kartu za izlaz na mađarskom jeziku
ako budem imao money
neću ga štekati za margarin i mleko na koje sam alergičan
niti za lubrikant
koji je potreban za štampanje knjige
ili postavljanje izložbe
prigušiće se ili neće više postojati
turbo zvuk sa gornjeg sprata
silovanje u zdrav mozak
pa i bolestan
jer neko iz publike
u mraku
videće jedno a ne drugo ili treće
a sa kartom za izlaz i ulaz
više neće biti potrebno
da budem tečni terminator
a herta više neće vrištati
ugušiti!
ugušiti!
ugušiti!
ugušiti!
ugušiti!
ugušiti!
i tako dalje
dok san pada na oči
paučina
i muka
kroz promer šaka maše
feedback otpozdravlja
sa osmehom
dok u prezentu voz sa pokvarenim prozorom
jednom ne stigne na odredište.
Citostatici
I oni su otišli u Njemačku
iz dvorišta na periferiji
rastu tikve, ptice pjevaju iz žbunja,
a prsti su krvavi.
Iz posjekotine lipti. Samo na kratko
pogled izlazi kroz prozor, kap po kap,
za sve to vrijeme, rano izjutra,
vraćala se udarajući
pravo u sred mozga.
Fagot je brujao.
Krugovi od bijelog slivali su se
bez krvavih tragova.
To su današnji citostatici.
To je život. Moj život.
Ta tamnoplava tečnost
konzistencije likvora bojila je nebo.
Rano, izjutra, vratila se
u pore probijajući opne.
A za sve to vrijeme,
podno plafona, zjapilo je prazno
mjesto u podnožju solitera
SKOK
Ne valja usporavati tempo kruškovačom
ili na šalteru u pošti ili u NSZ-u
gdje su navodno poboljšani radni i životni uvjeti,
društveno blagostanje, demokracija i ostale blagodeti
modernog vremena.
Bili su to neki ljudi, ali su svi bježali nekud
s mađarskim putovnicama.
Razumijem ih – život je brz
u metropolitskim centrima
jer tamo su i najogoljeniji oblici ekspolatacije
nevidljivi
zato što se događaju u antipodima Trećeg svijeta
praveći se da nije zima
i da gomila tajno pod okriljem noći
ne korača između kioska i kontejnera
mumljajući nešto što su odavno prestale biti
razumljive riječi.
Ti antipodi su prigradska područja kojima
pripadaju strani radnici koji spavaju u podrumima
kao u grobu.
Tu su, ali su nevidljivi.
Sjećam se da je jedna od njih bila Uma Thurman
čije smo slike ljepili po ormaru,
koja je nekim sumnjivim propustom civilizacije
za sada ostala neistrijebljena;
taj ludi beskućnik komad zalogaja iz teških, masnih papira.
Sjedio sam tamo pet minuta ili deset – dovoljno.
Mislio sam da ostanem piljiti zapahnut mirisom
čokolade iz Pionirove tvornice.
Antilop patike gaze po blatu, a ono se raštrka i razmaže –
kao da promatram i slušam vlastiti život.
Prelazeći preko pruge
sjećam se tipa sa kapuljačom na glavi
kako korača i s leđa mi
dobaci – mrtav si pederu!
Vladimir Milojković je rođen 1978. godine u Subotici. Diplomirao je na Pedagoškom fakultetu u
Somboru 2014. godine na departmanu za umetničke predmete iz oblasti slikarstva. Iste godine
objavio je prvu samostalnu zbirku signalističke poezije „Razgovor sa Hertom“ uglavnom
inspirisan radom nemačke književnice Herte Müller. Zbirka je nagrađena 2014. godine na
konkursu za mlade autore – „Prvenac“ u organizaciji SKC-a Kragujevac, kao najbolja neobjavljena prva knjiga poezije. Nakon toga počinje sa saradnjom sa signalističkom grupom i bibliotekom Signal iz Beograda na poziv Miroljuba Todorovića; u okviru koje je objavio više radova u publikacijama „Magija signalizma / The Magic of Signalism“ (2016.) i „Vizije signalizma/Visions of Signalism“ (2017). Njegov rad nadalje postaje multimedijalan i angažovan, što se može videti primerice u nekoliko skorijih radova: art-performans *Teško u glavi* (2016., Savremena galerija Subotica); *Aberration* – prva samostalna izložba umetničke fotografije (Hrizantema Horror & Fantasy Film Festival, 2016.); *The Art of Vanishing* (poésie sonore uradak, MATLIT 5 kompilacija (Materialidades da Literatura), Portugalija 2017./2018.; autor pod imenom Vladimir Vladda Miloykovitch) i drugi. Stalni je učesnik književnih kolonija i radionica u okviru Omladinskog centra Crna Kuća 13 u Novom Sadu, kao i poetskih čitanja ’Poezija u Kući’ (NS), ’ARGH!’ (BG), ’TraNSporteri/ TraNSzportőrök’ (NS), itd. Značajnije publikacije su svakako i zbornici socijalne i angažovane poezije *do zuba u vremenu* (2014.) i *REZ* (2016.). Uređuje blog massigliebe.blogspot.com; objavljuje poeziju u kulturnom dodatku Beton dnevnog lista Danas od 2016. godine; stvara i živi u Szabadki / Subotici sa dve vodene kornjače, akvarijumskim ribicama, dvadesetak egzotičnih ptica i sobnim biljem.
Autor naslovne fotografije: Brandon Wong
Ovaj članak je objavljen u okviru temata Strašni Libartes.
Pročitajte ostale tekstove objavljene u rubrici Poezija.