Interpretacija kao fenomen između ograničenog i beskrajnog
(Rasprava o interpretaciji: Umberto Eko – Džonatan Kaler – Ričard Rorti)
Piše: Nikolina Todorović
Postoji li kriterij za ograničavanje interpretacije, jesu li autorske intencije relevantne za otkrivanje značenja u tekstu, ima li tekst vlastitu intenciju, koja je uloga čitatelja u procesu tumačenja, te postoje li čitanja i tumačenja teksta koja bi se mogla odrediti kao pretjerana – sržne su teme ovog rada koji ima za cilj okupiti na jednom mjestu najvažnije savremene teorije o interpretaciji i kritički se osvrnuti prema njima.
Ovaj rad, zapravo, nastao je kao rezultat iščitavanja vrlo značajne knjige pod nazivom Interpretacija i nadinterpretacija (Interpretation and overinterpretation). Osnovu knjige čine tri studije vodećeg semiotičara i proslavljenog romanopisca Umberta Eka – Interpretacija i historija (Interpretation and history), Nadinterpretacija (Overinterpreting texts) i Između autora i teksta (Between author and text), u kojima Eko zagovara ulogu čitatelja u procesu stvaranja značenja, insistira na postojanju intencije teksta i, u konačnici, zastupa mišljenje da interpretacije ipak trebaju imati granice, pa slijedom toga napada ideju nadinterpretacije odnosno perverzne slobode (pretjeranog) tumačenja. No, pored Ekoovih tekstova, u knjizi su objedinjeni i odgovori na njegove tvrdnje, odnosno još tri različita gledišta na interpretaciju: filozofski i pragmatičarski osvrt Ričarda Rortija pod nazivom Pragmatičarev napredak (The pragmatist’s progress), teorijska polemika u odbranu nadinterpretacije Džonatana Kalera pod nazivom U odbranu nadinterpretacije (In defence of overinterpretation) te osvrt britanske književne kritičarke i spisateljice Kristine Bruk-Rose – Povijest palimpsesta (Palimpsest history).
Riječ je vrlo živahnoj i zabavnoj knjizi, ispunjenoj britkim dosjetkama, napisanoj u polemičkom duhu, ali sa mnogo predanosti i osviještenosti prema nekim od najvažnijih humanističkih pitanja današnjice. Sve ove međusobno sukobljene teorije o granicama i svrsi tumačenja, značajne su jer pokreću niz relevantinih tema za književnu teoriju i kritiku, koje su danas aktuelnije nego ikad ranije.
Ujedno, riječ je o pronicljivim i inspirativnim tekstovima koji su, uprkos različitim stajalištima, slični u jednome: predanoj nakani da se dokuče i propitaju zamršeni odnosi između teksta-konteksta-čitatelja-autora. Slijedom toga, u radu će se analizirati i problematizirati sve navedene studije, koje će se također međusobno dovoditi u vezu, te će se propitivati njihova utemljenost u savremenom kontekstu.
Tumačenje jeste kreativni proces, ali je i odgovoran posao. Uloga tumača u čitanju tekstova, izrazito je važan ne samo estetski nego i etički čin, pa je shodno tome uvijek iznova potrebno propitivati granice i mogućnosti tumačenja.
Umberto Eko: tri eseja o granicama i slobodi tumačenja
U prvom eseju naslovljenom kao Interpretacija i historija Umberto Eko evocira neke od svojih ranijih teza iz knjige Otvoreno djelo. Tačnije, Eko napominje kako je od ranije zagovarao aktivnu ulogu čitatelja kao tumača (Eko, 1992: 23), te da je proučavao dijalektiku između prava tekstova i prava njihovih interpretatora (Eko, 1992: 23). Vrlo je zanimljivo to što Eko pažljivo bira riječ pravo kada govori o tekstovima i interpretatorima jer, kao što će se u nastavku pokazati, cjelokupna njegova teorija interpretacije zasniva se upravo na problematiziranju prevelikih prava interpretatora: Imam dojam da su, tijekom posljednih desetljeća, prava interpretatora prenaglašena (Eko, 1992: 23).1Orginalno: I have the impression that, in the course of the last decades, the rights of the interpreters have been overstressed. Čini se da Eku ponajviše smeta to što se smatra da tekst sam po sebi ne nosi nikakvo značenje, nego mu ga zapravo tek naknadno dodjeljuje čitatelj odnosno interpretator. Referišući se na neke ranije teoretičare, Eko se buni protiv mišljenja da je tekst samo piknik na koji autor donosi riječi, a čitatelj smisao (Eko, 1992: 24).2Orginalno: (…) a text is only a picnic where the author brings the words and the readers bring the sense. Na takvu tvrdnju, naime, Eko odgovara vrlo oštro, napominjući da su riječi značajne utoliko više jer predstavljaju gomilu materijalnih dokaza preko kojih čitatelj ne može samo preletjeti ili ih potpuno previdjeti (Eko, 1992:24). Tim povodom, u svrhu pobijanja hipoteze da nema loše protumačenog teksta, Eko namaštava vrlo subverzivan primjer. Naime, on se pita šta bi bilo kada bi nam Jack Trbosjek (Jack the Ripper) objasnio svoje postupke tako što bi rekao da je radio to što je radio na temelju svog tumačenja Evanđelja po Luki. Naravno, ono što Eko signalizira jeste da ne postoji niti jedan čitatelji koji bi mogao pomisliti da je Jackovo čitanje razumno i prihvatljivo: To dokazuje da postoji barem jedan slučaj za koji se može reći da je dato tumačenje loše. U smislu Popperove teorije o znanstvenim istraživanjima, ovo je dovoljno da se pobije hipoteza da tumačenje nema javnih kriterija (bar statistički gledano) (Eko, 1992: 24 – 26).3Orginalno: It proves that there is at least one case in which it is possible to say that a given interpretation is a bad one. In terms of Popper’s theory of scientific research, this is enough to disprove the hypothesis that interpretation has no public criteria (at least statistically speaking). Ono što je za Eka presudno važno i što ističe na više mjesta, jeste da se konačno usvoji misao o važnosti samog teksta, odnosno da se tekstu dodijeli značaj kakav u tradicionalnom shvatanju imaju autori i čitatelj. Štaviše, Eko se u svojim esejima jasno izjašnjava da je autorstvo odnosno empirijski autor u procesu tumačenja posve irelevantan:
U svojim ranijim spisima sugerisao sam da između intencije autora (koju je jako teško otkriti i koja je vrlo često nebitna za tumačenje) i intenicije čitatelja (koja, da citiram R. Rortija, služi u njegovu svrhu) postoji i treća mogućnosti. To je – intencija teksta. (Eko, 1992:25)4Orginalno: In some of my recent writings I have suggested that between the intention of the author (very difficult to find out and frequently irrelevant for the interpretation of a text) and the intention of the interpreter who (to quote Richard Rorty) simply ‘beats the text into a shape which will serve for his purpose’, there is a third possibility. There is an intention of the text.
Može se reći da Eko zagovara intenciju teksta, jer je upravo tekst taj koji sa sobom nosi niz ograničenja. Naime, kako Eko navodi dok objašnjava primjer poruke u boci koja zaluta do nekog slučajnog primaoca, a u sebi nema ime niti ime pošiljaoca niti bilo kakve druge informacije osim informaciju da je riječ o košari smokvi, jedan tekst odnosno jedna poruka može značiti mnogo toga, ali ne može značiti sve: postoje stvari koje bi bilo apsurdno sugerisati (Eko, 1992:43).5Orginalno: It can mean many things, but there are senses that it would be preposterous to suggest. Slikoviti primjer sa košarom smokvi, odnosno porukom koja stiže od anonimnog pošiljaoca do potpuno slučajnog primaoca, služi Eku da naglasi kako tekst koji stiže iz daleka može poslužiti čitatelju za dvosmislena tumačenja, može stavljati poruku u različite vremenske i kulturološke kontekste i tako je dekodirati, ali ono što ne može, kaže Eko, jeste da za smokve kaže da su jabuke ili jednorozi (Eko, 1992: 43). Na ovom mjestu Eko uvodi jedan od svojih ključnih termina, a to je – ograničavanje. Ono što on ističe na tragu navedenog primjera, jeste da tekst koji imamo pred sobom nosi neke neoborive dokaze.
U slučaju košare smokvi to je činjenica da je ta košara nekada bila puna i, kako Eko naglašava, nijedna čitateljski orijentirana teorija ne može izbjeći to ograničavanje (Eko, 1992:43):
Ako se nešto treba interpretirati, onda interpretacija mora govoriti o nečemu što se negdje može naći, i na izvjestan način poštovati.6Orginalno: If there is something to be interpreted, the interpretation must speak of something which must be found somewhere, and in some way respected.
Zaista, Eko na više mjesta izravno govori o poštivanju teksta, a ono što ga najviše, uslovno govoreći, ljuti, jeste slobodna nadinterpretacija (overinterpretation), kojoj posvećuje cijelo poglavlje. Ono što je srž Ekoovog poglavlja o nadinterpretaciji, može se ukratko definirati kao njegovo ubjeđenje da postoji kriterij za ograničavanje interpretacije. Naime, Eko dodaje da zna da postoje pjesnički tekstovi kojima je cilj da pokažu da tumačenje može biti beskonačno (Eko, 1992: 40), nadalje, da zna da je Fineganovo bdijenje napisano za idealnog čitatelja pogođenog idealnom nesanicom (Eko, 1992: 40), ali, kako duhovito dodaje, i cijeli opus Markiza de Sada je o tome kakav sex može biti, a zapravo je ipak mnogo umjereniji. Slijedom toga, svoj esej o nadinterpretaciji započinje razgraničavajući sličnost i identičnosti, odnosno relevantnu sličnost, s jedne strane, i iluzionu sličnosti, s druge strane (Eko, 1992:48). Prema tome, Eko razlikuje razumnu ili razboritu i paranoičnu interpretaciju. Razumna interpretacija uočava stvarne odnose i minimalne veze koje su uglavnom slučajne. Paranoična interpretacija na osnovu minimalnih, slučajnih veza izvodi maksimalne mogućnosti, što uglavnom vodi ka pitanju misterioznih motiva koji se kriju iz te minimalne, gotovo neznatne sličnosti. Ono što, zapravo, želi istaknuti jeste da u interpretaciji često nastaje problem kada se slučajnost dovede do krajnjih granica (najčešće je to sa zvučnim elementima, odnosno kad se jedan pojam veže uz drugi samo zato što slično zvuče). Time Eko pravi distinkciju između zdravorazumskog i paranoičnog interpretatora, karakterišući pri tome paranoičnog interpretatora kao osobu koja se pita o tajanstvenim motivima koji su naveli autora da nešto napiše. Oni su neumorni tragači koji ispod svakog poteza vide neku tajnu (Eko, 1992: 48). Prema Eku dokaz je znak nečega samo pod tri uslova: ne može biti objašnjen ekonomičnije; ukazuje na jedan uzrok ili na ograničenu klasu mogućih uzroka; uklapa se zajedno sa drugim dokazima (Eko, 1992:49). Upravo zbog toga što ne poštuje ova pravila, Eko se u svome izlaganju buni protiv hermetičke semiozejer ide predaleko u sumnjivoj interpretaciji ili nadinterpretaciji.
To neprestano vjerovanje da tekst uvijek govori nešto drugo i suprotno od onoga što je napisano kao i da sadrži skrivenu poruku koju niko ne može dešifrovati, decenijama je neumorno pratilo i prati neka od najznačajnijih djela u povijesti književosti, među kojima se ističu opus – Rablea, Šekspira, Džojsa, ali možda ponajviše Dantea. Naime, kako navodi Eko, mnogi su opsesivno iščitavali Dantea kao bi u njegovom opusu pronašli skrivenu poruku. Upravo te opsesivne, paranoične i manične tumače, Eko svrstava pod jedan izuzetno zanimljiv naziv – Sljedbenici koprene ( Adepti del Velame) (Eko, 1992:54). Njihova aktivnost sastoji se od toga da iščitavaju (ili bolje reći – učitavaju) u Danteova djela tajni jezik i žargon, da koriste (ili bolje reći -iskorištavaju) erotske i svakodnevne elemente iz Danteovog opusa, kako bi iz toga otkrili njegov negativan stav prema crkvi. Eko povodom toga napominje da ključni problem nije u tome da li su sljedbenici koprene u pravu ili ne, ono što on uzima kao zadatak jeste da procijeni ekonomičnosti njihovih hipoteza. Ekonomičnost je jedan od centralnih pojmova koje Eko uvodi u svojoj kritici nadinterpretacije (Eko, 1992:54). Tu neekonomičnu strategiju tumačenja i traženja, Eko još naziva i skakavačka kritika (Eko, 1992:72). Za konkretan primjer uzima Rossetijevo tumačenje Dantea. Prema njemu, naime, Dante u svoj tekst uvodi brojne simbole i liturgijske prakse tipične za masonsku tradiciju. Rosseti kreće od uvjerenja da je Dante bio Slobodni zidar, Templar, a takva interpretacija, navodi Eko, sudara se sa dokumentima koji potvrđuju nastanak rozenkrojcerovske ideje početkom 17. stoljeća i nastanak prvih simboličkih masonskih loža u 18. stoljeću. Rosseti polazi od ubjeđenja da je Dante bio mason, a onda pretpostavlja da je jedan od masonskih simbola sljedeće: ruža u koju je upisan krst, a pod njim pelikan koji hrani svoje mladunce (Eko, 1992:55). Eko opovrgava ovu tezu tako što pokazuje da ona nije ekonomična. Naime, u Danteovom tekstu ovaj simbol ne postoji, ali ga Rozeti nalazi i to na sljedeći način: u jednom dijelu teksta pominje se ruža, u potpuno drugom dijelu teksta pominje se krst, a negdje se, potpuno odvojeno od ova dva pojma pominje i pelikan. Pojmovi unutar teksta nemaju nikakve međusobne veze, pa slijedom toga to nije dovoljno da bi se protumačili kao masonski simboli. Povodom tog fenomena ekonomičnosti, Eko (1992:57) piše sljedeće:
Ako želimo vidjeti pojavljuje li se u tekstu autora fraza „ruža je plava“, onda je potrebno pronaći u tekstu cjelovitu frazu „ruža je plava“. Ako na pedesetoj stranici nađemo riječ „je“, na sedamdesetom „ruža“, a negdje u podnaslovu „plava“, onda je jasno da nismo dokazali ništa. S obzirom na ograničen broj slova u abecedi, s takvom metodom bismo mogli pronaći bilo koju izjavu, u bilo kojem tekstu.7Orginalno: If we are to decide whether the phrase ‘the rose is blue appears in the text of an author, it is necessary to find in the text the complete phrase ‘the rose is blue’. If we find on page i the article ‘the’, on page 50 the sequence ‘ros’ in the body of the lexeme ‘rosary’ and so on, we have proved nothing, because it is obvious that, given the limited number of letters in the alphabet that a text combines, with such a method we could find any statement we wish in any text whatsoever.
Kao primjer ekonomičnije interpretacije, Eko navodi Hartmanovo dekonstruktivističko čitanje Wordsworthove pjesme Lusi. Međutim, ono što mu i dalje smeta jeste to što kritičar unosi u interpretaciju bezbroj strategija (pseudo-anagrama, zvučnih podudarnosti, jezičkih igara) kako bi potvrdio svoju tezu, koja nije osnovana u pjesmi.8Sličan primjer Eko navodi i kasnije, u poglavlju „Između autora i teksta“ kada govori o romantičarskom pjesniku Leopardiju i njegovoj čuvenoj pjesmi „Silvia“, koja je prepuna pseudo-anagrama, na što Eko dodaje da se neki od tih pseudo-anagrama iz riječi Silvia mogu naći svuda, pa čak i u Ustavu Italije. Ipak, važno je naglasiti da je Eko svjestan toga da je odlučivanje o čemu djelo govori zapravo, kako kaže, svojevrsna interpretativna opklada (Eko, 1992:63). Ali, nadodaje Eko – kontekst nam omogućuje da ovu opkladu učinimo manje nesigurnom od opklade na crvenu ili crnu boju ruleta (Eko, 1992:63). Tim povodom Eko uvodi jednu zanimljivu teoriju. Naime, prilikom interpretacije, da bismo je izveli što pouzdanije, pomaže nam svakako pojam izotopije koju Greimas definira kao kompleks mnogostrukih semantičkih kategorija. Kao primjer izotopije Eko navodi vrlo duhovit slučaj, koji se može lijepo shvatiti i u našem kulturološkom i jezičkom kontekstu. Duhoviti primjer, dakle, odnosi se na dvojicu mladića koji razgovoraju tokom zabave. Jedan govori kako je hrana i usluga odlična, kako su domaćini velikodušni, kako su prisutne prelijepe žene, te kako su sjajne toalete. Drugi odgovara riječima: Još uvijek nisam bio tamo. (Eko, 1992:62). Drugi je, razumije se, pogrešno protumačio smisao riječi, i nije pažljivo slušao jer bi inače shvatio da se čitav govor i kontekst prvog govornika odnosi na društveni događaj, zabavu, a ne na pitanje vodoinstalacije (Eko, 1992:63). Ono što je još posebno važno, a čime se Eko bavi u svom trećem eseju Između autora i teskta, jeste pitanje koliko je i da li empirijski autor važan za interpretiranje, odnosno razumijevanje djela. Naravno, Eko pod empirijskim autorom misli i na ono što je nazvao intencijom autora, a povodom toga, između ostalog, piše: (…) intencija empirijskog autora je nešto posve nebitno. Mi moramo poštovati tekst, a ne autora kao stvarnu osobu. Možda izgleda prilično surovo ali autor je irelevantan za priču o interpretacij (Eko, 1992:66).
Istina, to nije neobičan stav u postmodernim tendencijama, ali je zanimljivo kako je Eko u nastavku eseja obrazložio odnos teksta i autora. Za početak, termin društveno blago ili društvena baština kojim Eko započinje esej, podrazumijeva jednu složenu strategiju društvenih interakcija koja uključuje i čitaoce i njihove kompetencije u društvenoj baštini. Najkraće govoreći, ovaj pojam podrazumijeva čitave kulturne konvencije određenog jezika i povijest prethodnih tumačenja mnogih tekstova. Eko navodi kako se između nedostupne intencije autora i sumnjive intencije čitatelja nalazi transparentna intencija teksta, intencija koja opovrgava neodrživo tumačenje. U ovom tekstu Eko upravo želi pokazati kako je intencija teksta jedina prava intencija i njome se interpetacija treba pozabaviti. Slijedom toga navodi kako između zagonetne povijesti stvaranja teksta i nekontroliranog zanošenja prilikom njegovih budućih tumačenja, tekst kao tekst još uvijek predstavlja udobno prisustvo mjesta kojeg se možemo držati (Eko, 1992: 88). Pored toga, Eko se u ovom eseju mnogo zanima slučajevima u kojima je empirijski autor živ, te ga interesuje da li kao takav ima pravo da reaguje na određenu interpretaciju svog djela. To zapravo i jeste vrlo kompleksno i zanimljivo pitanje, jer ukoliko se uzme za istinitu Ekoova tvrdnja da tekst ima svoju individualnu intenciju, te da značenja nastaju na relaciji kontekst-tekst-čitatelj, onda je neosporno da empirijski autor nema moć da upravlja recepcijom svog djela. Zanimljivo je i to da Eko uzima sebe kao primjer sudbine empirijskog autora, odnosno svoje knjige (Ime ruže, Fukoovo klatno) kao, doslovno govoreći, otvorena djela u koja su čitatelji, kritičari i prevoditelji slobodno i sa pravom učitavali mnogo toga, što besmislenog što iznenađujuće inteligentnog i promišljenog. Baš na tom tragu, odnosno povodom Ekoovih znakovito vrlo bogatih knjiga, javlja se i klica Kalerovog odgovora Ekoovoj kritici nadinterpretacije.
Džonatan Kaler: Odbrana nadinterpretacije
Principijelno branim nadinterpretaciju, navodi Kaler na samom početku svog eseja (Kaler, 1992:110). Samim time, Kaler se direktno suprotstavlja Ekoovom eseju o kritikovanju nadinterpretacije, ali i Rortijevoj pragmatičnoj tezi o tome da tekst ne služi ničemu drugom osim da se koristi (Kaler, 1992:110). Čini se da je najprije potrebno napomenuti da je u principu poglešno shvatiti da Eko ili Kaler ili Rorti brane neku od ovih strategija interpretacije. Sretnije bi bilo reći da su oni naklonjeniji jednom od ovih načina tumačenja, ali da ni slučajno ne vjeruju u to da interpretacija može biti jedna, jedina ili nedvosmislena. Kaler se, na primjer, zalaže za nadinterpretaciju, slobodnu i nesuspregnutu interpretaciju, iz razloga što, kako sam navodi, interpretacija može biti zanimljiva samo kada je ekstremna (Kaler, 1992:110). Umjereno tumačenje, prema Kalerovom mišljenju, nije intelektualno plodno niti je kreativno. Na koncu, Kaler se ne suzdržava da kaže i to da je umjereno tumačenje dosadno. On interpretiranje shvata onako kao što Chesteron shvata kritiku: Ili kritika uopšte nije dobra, ili pak kritika znači reći o autoru takve stvari koje bi ga mogle natjerati da iskoči iz cipela (Kaler, 1992: 110). Glavni Kalerov argument za poticanje ekstremnosti u tumačenju jeste taj što, kako tvrdi, samo ekstremna interpretacija može rasvijetliti veze ili implikacije koje nisu ranije primijećene. Još jedan smislen Kalerov argument jeste da dobar dio onoga što se pogrešno vidi kao nadinterpretacija je pokušaj da se poveže tekst sa generalnim mehanizmom narativa ili oblikovanja ili ideologije (Kaler, 1992:116). Ono čega Kaleru također ne nedostaje jeste humor i pronicljivost. Kada brani nadinterpretaciju od Ekoovih napada, on vrlo precizno i tačno primjećuje da su zapravo Ekoove semiotičke bilješke, a u prvom planu njegovi romani, duboko u svojoj srži nastajali predanim i opsesivnim čitanjem i taganjem, koje pak sam Eko prebacuje onima koje naziva sljedbenicima koprene:
Dopustite mi da ovdje dodam da šta god Umberto Eko da je rekao, ono što on radi u ova svoja tri predavanja, u svojim romanima, svojim knjigama semiotičke teorije, uvjerava me u to da je duboko u svojoj hermetičnoj duši koja ga privlači onim „sljedbenicima koprene“, on također vjeruje u to da je pretjerano tumačenje intelektualno vrijednije i zanimljivije od umjerenog tumačenja (Kaler, 1992:110).9Orginalno: Let me add here that, whatever Umberto Eco may say, what he does in these three lectures, as well as what he has written in his novels and his works of semiotic theory, convinces me that deep down, in his hermetical soul which draws him to those whom he calls the ‘followers of the veil’, he too believes that overinterpretation is more interesting and intellectually valuable than ‘sound’, moderate interpretation.
Kaler se u svom kratkom eseju dotiče ne samo Ekoovog napada na sljedbenike koprene, već i na njegovu kritiku Rossetijevog čitanja Dantea. Naime, Kaler također kritikuje Rosetijevu interpretaciju, ali govori kako problem nije u nadinterpretaciji nego u nedovoljnoj interpretaciji (Kaler, 1992:112). Također se dotiče i Ekove kritike na tumačenje pjesme Lusi, tvrdeći da je Hartman s pravom mogao vidjeti pogrebne elemente u pjesmi. No ono na čemu se Kaler najviše zadržava jeste odnos prema dekonstrukciji kod Eka i Rortija. Naime, nakon što ustvrdi da i Eko i Kaler imaju negativan stav prema dekonstruktivističkom čitanju, Kaler ukazuje na to koje su osnovne razlike između Eka i Rortija u tumačenju dekonstrukcije. Na taj način dolazi do zaključka da je za Eka dekonstruktivističko čitanje problematično iz razloga što za dekonstruiste teskt znači sve što čitatelj želi da znači, dok se prema Rortiju dekonstruktivističkim čitanjem prepoznaje samo ono što je već u tekstu. Još je niz nesuglasica između Kalera i Rortija, a najvažnija je ta što Rorti, kao pragmatičar, tvrdi da je osnova shvrha teksta ta da se koristi. Distinkciju između korištenja teksta i tumačenja teksta uspostavio je još Eko, a prihvata je i Kaler. Jasno, Kaler prihvata interpretaciju ali ono što on sistematski odbija jeste postavljanje granica interpretacije. Na tom tragu on i završava svoj esej, unoseći jednu vrlo artikulisanu i jasnu misao: Bilo bi doista tužno da nas strah od pretjeranog tumačenja, dovede do izbjegavanja ili potiskivanja čudesnog stanja igre tekstova i interpretacije, koja mi se danas čini tako rijetkom (Kaler, 1992:123). Ipak, Kaler sa dozom provokacije na ovo dodaje da danas tu igru može naći još samo u romanima Umberta Eka, što nas nanovo vraća na njegovu tezu o tome da je Eko i sam sljedbenik koprene.
Ričard Rorti: Pragmatičarov napredak
U svome eseju Pragmatičarov napredak, Ričard Rorti polemiše sa Ekoovim člankom Intentio lectoris – Napomene o semiotici recepcije, te sa njegovim romanom Fukoovo klatno. Bolje rečeno, Rorti u prvom redu polemiše sa Ekoovom esencijalističkom distinkcijom između korištenja (upotrebe) teksta i interpretiranja teksta (Eko, 1995:25). Pragmatičari, iz čijeg reda dolazi i Rorti, duboko se ne slaže sa ovakvom tvrdnjom:
To je, naravno, razlikovanje koje mi pragmatičari ne želimo provesti. Prema našem gledištu, sve što bilo tko
ikada čini s nečim jest da ga rabi. Tumačiti nešto, poznavati ga, prodrijeti u njegovu bit itd. samo su različiti načini da se prikaže neki postupak kojim se nešto pušta u rad. Zato sam bio u neprilici otkrivši da bi Eco vjerojatno vidio moje čitanje njegova romana prije kao upotrebu nego li kao interpretaciju i da on i ne razmišlja puno o ne-interpretativnim uporabama tekstova. Bio sam potišten otkrićem da on ustrajava na razlici sličnoj Hirschovoj razlici između smisla i značenja – razlici između nutrine samog teksta i povezivanja teksta s nečim drugim. To je upravo vrsta razlike kakvu anti-esencijalisti poput mene ne odobravaju – razliku između iznutra i izvana, između nerelacijskih i relacijskih odlika nečega. Jer prema našem gledištu, ne postoji takvo što kao istinsko, ne-relacijsko svojstvo (Rorti, 1995:33).
Jasno je da pod upotrebom teksta Rorti misli na potpunu slobodu koju imaju čitatelji/interpretatori teksta. Rortijev stav prema interpretaciji polazi od davanja validnosti i legitimnosti svim interpretacijama, jedino što je važno jeste da se tekst što više koristi. Naime, Rorti ne razlikuje interpretaciju od upotrebe, već samo, kako navodi dalje u tekstu, upotrebe različitih ljudi u različite svrhe (Rorti, 1995: 38). Druga velika razlika koju uvodi Eko, a Rorti odbacuje jeste između teksta i čitatelja. Prema Rortijevim riječima, Eko time želi razlikovati unutarnju tekstualnu koherentnost i nekontrolirani poriv čitatelja (Rorti, 1995: 33). Za Eka, provjera dojma moguća je jedino u odnosu na tekst kao koherentnu cjelinu. Rorti poriče postojanje unutarnje koherentnosti teksta, jer ako postoji neka unutarnja koherentnost teksta to znači da postoji i neka konačna, tačna, pouzdana interpretacija koja je otkriva. Eko ne smatra kako intencija može suziti interpretaciju na jednu ispravnu, već o intenciji teksta razmišlja kao o proizvodu čitatelja-modela koji ima pravo iskušati bezbrojne pretpostavke (Rorti, 1995:34).
Potom, Rorti ističe i to kako je za pragmatičare iluzija vjerovati da se može vidjeti i dokučiti o čemu zapravo određeni tekst jeste: Za nas pragmatičare, poimanje da postoji nešto o čemu dani tekst ‘uistinu’ govori, nešto što će stoga primjena metode otkriti, jednako je loša kao i aristotelovska ideja da postoji nešto čemu je supstancija uistinu, stvarno suprotstavljena, prema čemu ‘je’ očita, slučajna ili s čim je povezana. Pomisao da je komentator otkrio što tekst doista radi – primjerice, da on ‘uistinu’ demistificira ideološki konstruk tili ‘uistinu’ dekonstruira hijerarhijske opreke zapadne metafizike, prije nego li što je sposoban biti upotrijebljen u te svrhe – to je za nas pragmatičare samo još veći okultizam (Rorti, 1995: 36).
Ono što Rorti postavlja na tragu toga jeste razlika između metodičnog i nemetodičnog ili inspirativnog čitanja tekstova. Metodično čitanje je čitanje sa predzanjem, odnosno čitanje sa namjerom da se prilikom čitanja sprovede određena teorija, ideja i slično, to jeste da se unutar teksta potvrde već pripremljeni stavovi (Rorti, 1995: 38). Rorti, jasno, vjeruje kako ovo čitanje ne donosi ništa novo, odnosno, kako navodi, ne mijenja ništa kod čitatelja i teksta. Nemetodičko ili nadahnuto čitanje stvar je čitateljevog susreta sa tekstom na način da će nam tekst pomoći da zaželimo nešto drugo ili da promislimo nešto na drugačiji način: Takva kritika rabi autora ili tekst ne kao uzorak koji ponavlja tip, nego kao priliku da se promijene prethodno prihvaćene taksonomije ili da se umetne novi preokret u prethodno ispričanu priču (Rorti, 1995: 38). Rorti dodaje kako nam čitateljsko predznanje ili činjenica da smo pročitali Eka ili Deridu može pomoći da kažemo nešto zanimljivo o tekstu. Međutim, ni to nas ne približava onome što se uistinu događa u tekstu. Naprotiv, svako od tih čitanja daje širi kontekst u koji se tekst može smjestiti za jednu rešetku ili paradigmu više, ali to znanje ne govori ništa o prirodi tekstova i čitanja: Jer ni jedno ni drugo nema prirodu (Rorti, 1995: 37). Sa ovim Rortijevim tvrdnjama polemiše i Kaler, koji se u svome eseju iščuđava ne samo Rortijevoj distinkciji između upotrebe i interpretacije teksta, nego i njegovom uvjerenju da se čitatelji/interpretatori ne trebaju ni najmanje mučiti da razumiju kako tekst funkcioniše.
Razmatranja o interpretaciji kretala su se od Ekoovih granica tumačenja, preko Rortijevih i Kalerovih slobodnijih čitanja i ohrabrivanja nadinterpretacije, te slijedom toga ono što bi se na kraju moglo sažeti u, uslovno govoreći, konačni sud o interpretaciji jeste sljedeće:
- Istina je da interpretacija treba biti kreativna, orginalna i po mogućnosti ponuditi nova čitanja teksta, a da sve to nije moguće ukoliko se ne prijeđe prag ustaljenog mišljenja i tumačenja. Ali u dobronamjernoj interpretaciji koja želi doći do nekog cilja, mora postojati argumentacija u samom tekstu. Pri tome poželjno je da ta argumentacija bude ekonomična, u Ekoovom smislu te riječi.
- Tekst treba više iščitavati, a manje u njega učitavati. Jer samo na taj način se može doći do utemeljenih i novih viđenja.
- Intencija teksta treba biti ta koja će usmjeravati čitatelje u kojem pravcu da se kreću. Nemoguće je, kako kaže Eko, pročitati – smokva, a tumačiti jednoroga.
- Nova čitanja jesu zanimljiva i kreativna. Ali su korisna samo onda kada su utemeljena.
Literatura:
Culler, J: 1992. In Defance of Overinterpretation. U: S. Collini, ur. Interpretation and
Overinterpretation Cambridge: Cambridge University Press
Eco, U: 1992. Between Author and Text. U: S. Collini, ur. Interpretation and
Overinterpretation Cambridge: Cambridge University Press
Eco, U: 1992. Overinterpretating Texts. U: S. Collini, ur. Interpretation and
Overinterpretation Cambridge: Cambridge University Press
EaglEton, T: 2007. How To Read A Poem, Blackwell Publishing
Rorty, R: 1995. Pragmatičarov napredak. Treći program hrvatskog radija
Sontag, S: Protiv interpretacije. Preuzeto sa: https://strane.ba/susan-sontag-protiv-interpretacije/
Nikolina Todorović – rođena u Sarajevu 1995. godine. Završila srednju muzičkuškolu u Sarajevu. Studentica MA studija komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Piše poeziju, prozu, književnu i filmsku kritiku. Svoje radove do sada je objavljivala u književnoj periodici, regionalnim elektronskim časopisima i portalima: Novi izraz, Život, Bona, Strane, Libartes, PEN Centar u BiH, XXZ magazin, Astronaut, Nema, Lgbti.ba, Afirmator, Kvaka, Kult…
Njena priča Slovo ušla je u uži izbor trećeg regionalnog konkursa Živjeti queer život, koji raspisuje Queer Montenegro, i bit će objavljena u zajedničkom zborniku nagrađenih priča. Bila je u užem krugu za književnu nagradu Mak Dizdar 2019.godine. Pjesme su joj prevođene na engleski, francuski, ruski i gaelski.
Trenutno je dio projekta Ženska čitaonica: fabrika književne kritike, koji organizira Ženski odbor PEN Centra u BiH, i u kojem piše književnu kritiku o savremenim djelima regionalnih i svjetskih autorica.Također, jedna je od saradnica bosanskohercegovačkog portala Lgbti.ba.
Članak koji ste upravo pročitali je besplatan, ali je na njega uloženo vreme (i novac). Podržite Libartes i pomozite nam da budemo još kvalitetniji!
Libartes je nezavisni projekat, neprofitni, što znači da se finansira samo zahvaljujući slobodnim donacijama. Redakcija, kao i saradnici, prevodioci, učestvuju volonterski na projektu, ali kako bi se održao kvalitet, kompetentnost i neophodno održavanje čitavog posla, potrebno je vreme , kao i određeni finansijski izvori. Vašim doprinosom bismo mogli da budemo još zanimljiviji i kvalitetniji! Donirajte već danas!