Image default
Poezija

Lidija Deduš, Izgubljeni kompas

IZGUBLJENI KOMPAS

I.

ljekoviti med ispod duge suknje
lude Anke s kraja sela
nije bio dovoljan da izliječi bol svijeta
pa se Mladen jedne ljetne noći
lijepo objesio
o tavansku gredu njihove poluurušene kuće.

iste noći
njihova je skotna kuja
okotila tri bucmasta štenčića
crna kao san
iz čijih su očiju izlijetale krijesnice
svaki put kad bi Anka
jednog po jednog
vadila iz gnijezda
i ćuškala šakom govoreći:
tri batine za tri crna vraga.

nakon toga
umorna od želje za svijetom i životom
odlazila bi u štalu iza kuće
lijegala u sijeno
i mukala kao nepomuzena krava.


II.

baba kati su
doktori u gradu
ispod pupka izvadili
rascvjetalu smeđu fleku
a da nitko nije znao da je ona već odavno
uhvatila korijen
i u njenim toplim
južnim predjelima.

još se neko vrijeme
klatila po selu
kao sunovrati na hladnom jesenjem sjevercu
u cvjetnim lijehama moje babe
i svima govorila
kako je nju njen Josip
u dobre dane milovao rukom
a u loše šakom
u istom krevetu iz kojeg sada
jedva jutrom izlazi.

nitko nije znao
četiri dana ležala je mrtva
ispod slike djevice otvorenog srca
iz kojeg su izbijale
ljekovite zrake
i doticale katino ćelavo čelo
da zaliječe pjege
nastale od smrti.


III.

bog štambilj bog markica bog telefon
šuteći naziva poštarica Vera
između pečatiranja pisama koja šalje
na nepoznate adrese
zakrivena iza kose iza stakla iza drvenog poštanskog pulta
zaštićena ljubičastim obodom ispod oka
od znatiželjnih muških pogleda.

na svaki udarac pečata u kut koverte
neprimjetno se lecne
i palac joj ponekad promaši niz
pa mora brojati
sve ispočetka.

nedjeljom u crkvi
svetom vodicom utažuje tjeskobu
spuštene glave
prekrštenih ruku
gledajući u dva sjevera
svojih cipela

uplašena radi sjenke
koju baca
na pletere podnih crkvenih pločica.


IV.

susjed Franjo razbio je
tvrdo jaje
što ga je njegova mlada žena mjesecima
grijala između debelih butina
pustivši je da na zemljanom podu
starog seoskog mlina
iskrvari do smrti.

na mjestu gdje je krv nahranila zemlju
nikao je mladi bršljan
i obrastao kuću od poda do stropa
sve dok nije postala
seosko ruglo i nakaza.

babe u selu klele su se
da po noći čuju
kako iz nje dopire dječji plač
i da s tim u vezi nisu čista posla
ali nitko nije sa sigurnošću mogao reći
da se u stvari
ne radi o mačkama.


V

Dragicu su našli
bačenu u jarak
razbijene lubanje i slomljenih ruku
na rubu rijetke lijeskove šume
pogleda uprtog u ništa.

očevici su rekli
da je iz točke
u kojoj se šipka
dvadeset i četiri puta sastala s mekom
sedamnaestogodišnjom kožom
i tvrdom lubanjom tvorničke radnice
s dvije godine radnog staža
isijavala svjetlost
slična onoj
koja se nedjeljom mogla vidjeti
na vitrajima u crkvi
iznad glava svetaca
a svakoga dana na svetačkim slikama
u domovima pobožnog seoskog stanovništva.

njene su ruke
šest dana u tjednu
oplođivale tuđi kapital
i bile preslabe
da obrane mlado tijelo
od muške nezajažljivosti .

stoko!
stoko!
vikao je neizjahani pastuh
dok je udarao Dragicu po glavi

dvadeset i četiri puta
željeznom šipkom
tvrdom
kao njegova erekcija.


VI.

luda Anka izgubila je kompas
i dva od tri srca
koja je kao hobotnica nosila pod kaputom
i preko noći je osijedila
kad su joj kćer pronašli mrtvu
u šumi nadomak kuće.

preostalo srce
trideset je godina
svakoga dana nosila tamo
gdje su pronašli mrtvu Dragicu
i drvenim štapom tukla
uvijek po istom mjestu
kao da traži
škrinju sa skrivenim blagom.

trideset godina bi
svakoga dana
golom rukom iščupala
pramen snijega iz svoje kose
zakapajući ga u masnu ilovastu zemlju
naričući nad rupom koju je prethodno
izdubila malom lopatom za grobljansko cvijeće
zazivajući tišinu
za svoje uzburkane misli

i rupa bi joj svaki put
uzvratila.


Lidija Deduš rođena je 1977. godine.

Pjesme i kratka proza objavljivani su joj u časopisima i književnim web portalima u regiji te čitani u emisijama „Poezija naglas“ i „Riječi i riječi“ na Hrvatskom radiju i u emisijama „Tokovi poezije“ i „Rimovanje“ na Radiju Beograd. Zastupljena je u antologiji pjesnikinja inspiriranih migracijom „Ovo nije dom – pesnikinje o migraciji“ koju su uredile Vitomirka Trebovac i Jelena Anđelovska objavljenoj 2017.g.

Finalistica natječaja za kratku priču „Vranac“ 2016. godine i natječaja „Post Scriptum za književnost na društvenim mrežama“ 2017. godine.

Dobitnica nagrade za najbolji rukopis na natječaju „Post Scriptum za književnost na društvenim mrežama“ 2019. g.

Pjesme su joj prevođene na engleski jezik i objavljene u časopisima Europe Now sveučilišta Columbia iz New Yorka i The Well Review iz Irske.

Autorica je rukopisa zbirke „Apatridi i ostale čudne ličnosti“ nagrađenog 2018.g. na konkursu Beogradskog festivala poezije i knjige za najbolju prvu neobjavljenu zbirku pjesama.

Živi u Varaždinu.


Ovaj tekst je objavljen u decembru 2019, u okviru temata Mitološki Libartes.


Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Poezija.

Povezani članci

Sofija Živković, Izbor iz knjige “Uri Leser je čekao”

Marina Drobnjaković, poezija

Dajana Petrović, poezija

Ostavite komentar