Image default
Poezija

Marija Dejanović, Poezija

iz zbirke “Središnji god”

UMJESTO UŠĆA

Koristimo vodu
kao što koristimo kuću ili mač.
Čovjek se umori i posegne,
metalna poluga napravi pomak
i na tren si mrtav, malo te nema.
Zatim izađeš lebdeće glave,
tijelo kao da nije živjelo.

Vani se skuplja sunce u dlakave kupole.
Tamo ne postoje linije, sve je kružnica.
Poželim uvući prste u maslačak kao biljeg,
ostavljati uzorke po obrazima i krasti tuđe riječi.

Glava tijela u kupaonici:
odvojena od vrata,
pelargonije love kapljice vode
svojim račvastim jezicima.
Spušta se dugačak mlaz i on bi mi smočio stopala
da nije ledeno, sjajno gnijezdo
postavljeno umjesto ušća.

Poželim vodu u bočici, lopaticu
i kopati na suncu. Želim suprotno od onoga
što se događa.
Namjera je
postati kružnica.
Proljeće postoji da izgorimo od želje za ljetom.


STABLO VISIBABE

Cjevčica bambusa
i glava bijelog jednoroga
razlistana su čaša koja zijeva
na svoj vrat. Stablo je meko
pa mu se rast pričinja kao ježeve igle.
Sazrijevanjem odbacuje komade svoje kore
oblikovane u malene zmije zaštitnice.

Visibaba umjesto srca ima prazninu
i nedostatak simetrije
kad je glava gledana odozgo.
Od početka je bila ona-on,
iz nutrine su izvirale
ovalne zemljine nepravilnosti
savršene u trpljivom suglasju.

Gotovo svake večeri kaže:
danas se nije dogodilo ništa.
Stoljećima, vršak se potajno spušta.
Izrasta središnji god.


SVAKODNEVNE STVARI

Otvorila sam prozor
i sunce je ušlo u naš stan.
Odjednom smo vidjeli
tisuće zrnaca prašine i peludi, onoga
što je bilo i onoga što spava u ljuskicama
svakodnevnih stvari.

Godinama smo se pripremali za ovo,
smišljali načine da opišemo
početak – odakle dolaze samosvijest
i razdjeljak na glavi.
Čestice svjetlosti ulaze u naše nosnice,
spuštaju se kroz vratove pa sjedaju na svijetleće,

prašnjave kauče koje imamo u slezeni.
Kreću se tragovima djece na
klizalištu i tope njihove pokrete.
Sve što kažemo zaboravit će se,

sve što prešutimo sjest će na grimizni oltar.
Svjetlost se smije iz pojedinih vlati kose
koje šute zatabane u tepih.
Čemu se danas veseliti

osim svjetlu?
Neostvareni nas pokret spaja
kao južni i sjeverni pol.


RIJEČ

Kad je zašla toplina,
pokreti su postali nevješti.
Tumarati, sudarati se sa stvarima:
sve su riječi ispadale
iz usta nečije nesreće. Te su noći bile nečujne rasprave
između mene i uglatih drvenih ježeva.
Požari iz mojih tabana
došli su do mojih ušiju i tamo zapjevali.

Ponovno smo poželjeli zvuk: uzeti tanjur,
oprati ga. Igrati se da ga češljamo. Ne paliti
svjetlo. Uzeti mali vrč
i ne razbiti ga. Imati moć nad pokretima.

Lisica zna sve tajne,
ali to ne znači ništa ako jež
zna samo jednu
i neće reći.

Ujutro se ničeg ne sjećamo.
Dane ispunjava ono što je bilo
i ono što bi moglo biti
ako nikad više ne otvorimo oči.
Razbacani predmeti govore suprotno,

nađu ravnu stranu na koju će leći
i ne znaju
gotovo ništa, ne govore ništa.


UMJESTO ZUBA

Staza vodi do drvene kuće.
Unutra četvorica sjede
oko stola.

Umjesto zuba, lopovi imaju vilice.
Svaki od njih čuva
jedan kut sobe.

Pažljivo je ubrao rep
i spustio se do praga kuće.

Ako poželi u njoj odmoriti noge
i šturu sigurnost nazvati svojom,
putnik će morati čekati
kao da vreba.


IGRA PRETVARANJA

Lisičja je priroda lukava.
I danas, kad te pitaju za nju,
sjetiš se samo repa
koji vijori na vjetru.
Ne sjećaš se kandže,
podmuklog zuba

ni odanosti igri pretvaranja.
Ne sjećaš se da je lisica
ta koja uzima stvari
koje zaboraviš čuvati.

U škrinju za nakit skuplja
kopče tvoje bake
i novčiće ispale iz džepa.

Lisica ulazi u kuću
kad nije dobro zaključana,
kad soba ostane prazna
iako unutra još ima ljudi.


Marija Dejanović rođena je u Prijedoru 1992. godine. Odrasla je u Sisku. Živi i djeluje u Zagrebu. Studira komparativnu književnost i pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivala je pjesme, eseje i književne kritike u raznim časopisima, zbornicima i na internetskim portalima u Hrvatskoj i inozemstvu. Pjesme su joj prevođene na engleski, rumunjski, slovenski, grčki, makedonski, bugarski i talijanski jezik. Sudjelovala je na međunarodnim pjesničkim festivalima u Hrvatskoj, Sloveniji, Italiji i Grčkoj. Godine 2018. objavljuje knjige Etika kruha i konja (nagrada Goran za mlade pjesnike i Kvirinova nagrada za mlade pjesnike) i Središnji god (nagrada Zdravko Pucak). Sudjeluje na glazbeno-poetsko-scenskim projektima U privremenom smještaju kod ljudi i Poplava.


Ovaj članak je objavljen u decembru 2019, u okviru temata Mitološki Libartes.


Pročitajte ostale tekstove objavljene u rubrici Poezija.

Povezani članci

Vitača Petrović, poezija

Osip Mandeljštam, poezija

Vesna Smiljanić Rangelov, poezija

Ostavite komentar