Image default
Poezija

Neva Lukić, Uspavana koža

Uspavana koža

Postoje ljudi koji kad pripovijedaju
Njihove priče zauzmu sobu

Umjesto tamnih ljudskih tijela,
Vidim teške, ovalne farove
Dodiruju mi ruke i bude sve one
Dlake,
Tanke i prozirne;
Najednom strše u odsutnost

Kroz praznine među njima
nazire se pozadina:

Zelenilo kroz prozor
Detalj plave slike na zidu
A tren prije tek uspavana koža
Brisani prostor.


Kompozicija u plavom

Nosim Ljepotu na leđima.
Ljepota je teška, grbava starica
Tvojim prstima ona propada
niz drvena tijela babušaka,
vrte ih djevojke svojim
laganim strukovima!
Tvojim prstom zrna slanutka
klize niz stijenke zidova
gdje nekad dizalo je vodilo
od jedne pa do druge priče
od drugog pa do trećeg kata.
Kad je dizalo uskoro nestalo
uvidjeli smo da jedna priča
dugačka i daleka
vodi sve do azurna prstena
starice iz čije staklene čaše
davno potekli su trnci;
pa sam ih s Ljepotom
teškom staricom na leđima,
prosula po tvojim prstima
i pržena zrna su te odvela
sve do filmskih setova
gdje tijelo postaje azurna
nepomična udolina,
tek zrno čičvara.
Unutar krv teče, teče
jer jedino teče kad
spoje se vene.


Čipka

Njezin mlađi brat, pravi Hrvat
poželio je hrabrost na prsima.
Otišao je do bake, a ona Srpkinja
očicu po očicu vezla je za unuka.
“Srbe na vrbe”, igla provlači
nit srdžbe.

Čuvarica je sjela čuvati izložbu.
Izvadila je konac iz ruksaka
i počela heklati.
“Baka mi je uvijek govorila
da ne stišćem nit
previše oko kažiprsta…
Može mi stati krv.”


Preko reda

Napravio se red na stepenicama banke.
Na početku kolone ne pomiče se
lijeva, umrtvljena noga starice.
Oni bi tijelima željeli naprijed,
jer napravio se red preko reda.
Svi oni bi ramenom prema gore
kao psi kad naslute ušima.


Sporije dijete

“Gle, gliser!”,
Dječji ton, ispunjen osjećajem iznenađenja i radosti.
Ženski glas:
“Na, obuci tenisice.
Danas ćemo jesti sir i palačinke.”
Okrenem se i ugledam staricu
kako oblači tenisicu odraslom čovjeku.
Potom primijetim, prilazi im starac
uhvativši muškarca za ruku.
Odlaze s obale.
Obojica teško hodajući.

Tata i dijete.


Utroba kose

Tri žene sjele su nad grad, za stol obujmljen otvorima svjetlosti.
Polagano okrenule su mi leđa i stale se igrati
s djevojčicom u dječjim kolicima.
Izduženim tijelima bebu su zaklonile sa svih strana
tako da sam je uspijevala ugledati
kroz razrez njihovih haljina.
Čula sam joj smijeh pomiješan s melodijom neznane mi uspavanke
i s laganim kuckanjem žličice o dno tanjura.
Kao oko krijesa, žene su se krenule zibati u krug oko djeteta
Jedna majka, jedna sestra, jedna baka.
Crna kosa otjecala je niz leđa i staklila na suncu.
Rasla je i rasla iz tjemena, sve gušća i valovitija
dok u potpunosti nije zakrilila dijete.
Više nisam mogla vidjeti niti jedna leđa, ni jedan lakat, niti jedan vrat;
preda mnom se otvorila, tek krhka i porozna
Utroba kose.


Kurac

Plava žena mi je ispričala
baka joj je rađajući umrla
jer je njezin otac izabrao
nastaviti krugove života.
Ježenje, prekrasno čuđenje
izazvano “drugime”
tad sasvim se prekinulo
i sin plave žene
nikad nije osjetio srse,
pa čak niti od hladnoće.


Obratna Meduza

Skinula sam svoju zmijsku kožu.
Bila je puna saća u kojem
nekad pulsirali su srsi.
U krhotini ugledala sam
golu ženu.
Ciknula je a nisam vidjela lice!
Leđa prekrivao je crni kvadrat
u čijim stjenkama
mornari povlačili su užad.
Ne oborivši pogled s leđa
kožu navukla sam na noge,
visoko do najlonki.
Nagrešpani listovi i butine
nastavili su ženin torzo.
Ona skine crni kvadrat.
Glatkim nadlakticama
leđa postanu opekotina.
Skamenih se od svog pogleda
u njenoj koži.


Izbor pjesama iz zbirke poezije Ježenja (Fraktura, Zagreb, 2020.)


Neva Lukić rođena je 1982. godine u Zagrebu. Magistrirala je povijest umjetnosti/arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te povijest umjetnosti na sveučilištu Leiden. Pjesme i priče objavljene su joj u raznim časopisima, zbornicima i na radioteleviziji, a prevedene su i na makedonski i engleski jezik. Sudjelovala je na čitanjima i festivalima kratke priče, poezije i filma.

Objavila je: Ježenja (poezija, 2020.), Travka preko oblaka (slikovnica, 2018.), More i zaustavljene priče (priče, 2016.), Sjene sjemenki (poezija, 2015.), Haljina Obscura (poezija, 2011., nagrada za mlade pjesnike Zdravko Pucak), Ljudi bez parka (priče, 2009.). Knjiga More i zaustavljene priče objavljena je 2018. godine u Beogradu, a iste godine u Leidenu pod naslovom Endless endings. Surađuje s drugim umjetnicima – koautorica je kratkog eksperimentalnog filma The Motel in the Well (2016.), sa Sarom Rajaei.


Autorka naslovne slike: Neda Popović

Povezani članci

Marko Paunović – Kamerni koncert za ambijent i dvoglas

Dušan Gojkov – Tuđe uspomene

Jelena Stojković-Mirić, poezija

Ostavite komentar