Image default
Poezija

Semir Avdić, poezija

Anneliese Rose 

Prokleto se kobeljajući
Vezan kao utvara za krevet davim se
U još jednom gutljaju sumpora
Hladnih stopala, raskrvavljenih usana
Guram se da progovorim bezuvjetno
Sve prokletinje tvoga bivstvovanja
U meni, nad nama
Dok lebdim raskalašno
Čekajući tvoj križ da me probode
Presudi kroz sve svetinje utopljene
U muku pod vinilnom trakom što mi je oko
Usta vežeš ne dajući Paklu da te zarazi
Još jednom
Kao nekad
Bez poricanja Đavla.
Nema izlaza
Dok padaš kroz prozor
Gajde su odsvirale povorku
Za svim tvojim bjesomučnim koracima
U bjekstvo, tjerajući se sa Slobodom uz Pravdu, ali
Latinskog u mom govoru nema
Dokaz o egzorcizmu je ostao nedorečen
Ne nosiš me zajedno sa sobom
U vlastito propadanje koje nije
Jednako mome.
Moje je sporno, pa je delikatno za
Sve one u crnom jer se nadaju
Otkrovenju jedne duše dok se
Prkosno tijesni među razvratnike
Ne uviđajući sve pukotine raspolučenih
Identiteta što čekaju Sudnji Dan.

 

 

Moja priča (Riječ za Sergea Dumonta)

Ako se platinsti mjesec uzdigne
Nad moju konstalaciju zvijezda
Svakog jula
I svijest postane
Hrskavi sjeverni led što se vrti u glečerima
Sa očima gdje hvataju rep Aurore Borealis
Na Kanadskim granicama
Znat ću da je samoća provalila kroz kapije
U južni povjetarac ljeta moje duše
Preobraćene istočnjačkim otomanskim korijenima
Što načiniše da slavenska koža izblijedi iz sjećanja
I Poslanik postane moj predak
Trebao znati da je Constantinopolis
Zamišljen kao grobnica moga života datog mi
Snagom prirode.
Ne želeći da zaobiđu povijest ubijanja
Spustiše mi kolijevku u kontekst rata
Gdje vrana bijaše moj najbolji prijatelj sve dok
Alpima nisam dozvolio da mi priđu i šakama svojim
Me kazne zbog naslijeđa mi barbarskog
Balkanskih ratova i socijalizma što razdera mi zemlju
I učini je dobrim proizvodom separatizma
Što jede slojeve prošlosti sve dok kosti ne počnu ispadati
I vrisak genocida ne postane sve glasniji i glasniji
Od Munchove slike boli i patnje
Gdje se smijaše mi u snovima kroz četiri godine
Dok majčine grudi nisu bile dovoljne da nahrane gladno dijete
Dok sestra oplakivaše smrt brata
Dok konvoji ljudi napustiše domovinu
I moji koraci ne biše uhvaćeni da prate crnog demona
Sa kosom na svakom od šest mostova u centru grada
Čekajući da mi otkine glavu jednog dana kada se
Barut uvuče pod moju djetinju kožu i postane prirodan miris
Jer bio sam potencijalna žrtva Rodoljuba
Što letješe kao orao ne znajući da je moje ime preživjelo
Svaki nacionalizam koji pije krv iz svog zlatnog otuđenog pehara
I danas sjedi u Den Haagu na svom tronu kazne i srama
Čekajući da slijepa Pravda stigne sa mačem svojim i načini posljednji rez
Na noćnoj mori koja je nekada željela da vlada svijetom.
I evo me sada
A nekad bijah utamničen
Letim svoj dugo iščekivani let
Na putovanju koje se životom zove
Sad mogu sve u jednu kutiju spakovati
I staviti svoju Guernicu pod rame…

 

Političar

Tvoja je deklarativna demagogija
Čisti formaldehid
U kojem se rastakaju
Sve virtuelne krinke sa lica tvoga
Ironičnih boja što se kroz prizmu
Zvečarskog ti jezika
Prelamaju sve same laži
Odmjerene i otmjene pjesmarice…
Naracije licemjerstva o volidbi
Svaka zbijena u snop uskogrudne ti sebičnosti
Slatke đavolske prevare
Osnažene u pohoti i turbo – folku

Sam te je neki fürer
Iz Dahaua poslao
Da redaš tananost u fascije
U meni da kuješ
Hitlera slavenskog
I ljiljane sa ognjišta svučeš
I opet uvedeš Mitrin kult
Pa da nas kao jaganjce kolješ
Zlotvore
Beštijo!

 

 

R.I.P.

Prazan humak
Kišno korito nameta
Otopljenog snijega
Nov dašak korjenitih
Promjena unutar svakog
Izrovljenog kuta bivstva
Nove egzistencije naravi i
Pomno bešćutno planirane
Sahrane blagoslov je raspolučenog
Agnostika što bez ceremonije
Se obmotava o satkani baldahin
Utlačene linije života u
Poniznoj skučenosti tame
Utabane staze od dva metra
S Coincasinim pokrovom
Talijanskog stila
Konačan pečat na kraju
Bez ordenja čuvenih predaka i
Dukata na kapcima
Bdijenje je završeno
Skončao je i fenjer
Jedino svjetlo bivših ljudi
Čiji se trag vuče kao
Rudiment u 21. stoljeću
Novog poretka istančanog zvuka
Što slavi pobjedu nad vinil pločama
Mukli marš starih kompilacija
Iscijepkani snimak VHS – a
Lošeg snimka sa TV – a
Otkucanih titlova prijevoda
Na srpskohrvatski
Jezik razvojačenog militarističkog
Sistema petokrake
Pred Željeznom zavjesom
Izolirani nekadašnji svijet
Što se gura u Zapad
Kao konačni pozdrav kapitalizmu
Pjevajući Odu Radosti
Srčano bez svijesti praznog želudca
Čija se glad utolila u sreći nad
Prekidom stoljetne iznurenosti
Pod imperijama čiji grč je
Prestao da steže okovratnike
Unitarističke ljubavi kao kocka bačena
Pred boga da svojim plamom
Zamijeni sve u šta se već vjerovalo slijepo
Otvarajući vrata kola zvijezdica
Na plavoj podlozi
Sužnji, ujedinite se
U nov svijet
Gdje klasje pravolinijski stoji
Pred naletom vjetra
Što nosi zaborav o prošlosti
Počivajte u miru
Vlastitih snova bolje budućnosti
A ja ću pokrov humka zagrliti
I čekat bolje vrijeme za
Reinkarnaciju


Semir Avdić: rođen 27. jula 1983. Godine u Sarajevu. Po zanimanju fizioterapeut. Do sada objavljivao na portalima Književnost.org, Infobar.ba, Mreža Kreativnih Ljudi, Knjigomatu, Poezija Online, časopsima Koraci i Most. Učestvovao na poetskom susretu Poezija u kući 17 u CK 13, Novi Sad. Živi u Vogošći.

 

 

 

 


Autor naslovne fotografije: Thomas Griesbeck

Ovaj tekst je objavljen u decembru 2012, u okviru temata Apokalipsa (malo) sutra.

Pročitajte i ostale tekstove objavljene u rubrici Poezija.

Možda će vas interesovati i:

Marko Car, poezija

Povezani članci

Katarina Fiamengo, poezija

Armin Huseinović, poezija

Siniša Tucić, poezija

Ostavite komentar