Image default
Proza

 Tena Lončarević, U oku gospođe Kotove

[vc_row][vc_column][vc_icon icon_fontawesome=”fa fa-rocket” color=”sandy_brown” css_animation=”fadeInUp” link=”url:https%3A%2F%2Flibartes.net%2Ftena-loncarevic-in-the-eye-of-mrs-kotova%2F|title:ENG||”][vc_empty_space][vc_column_text]

 U oku gospođe Kotove

 

            Stan gospođe Kotove najšarenije je mjesto u gradu. Visoki zidovi austro-ugarske gradnje oblijepljeni su tapetama s cvjetnim uzorkom. Vidim žutu, vidim crvenu i zelenu, vidim paučinu u kutu stropa, blizu crte gdje počinje tapeta, na onom mjestu koje gospođa Kotova nikako ne može dosegnuti. Igram se na podu, na vunenom ćilimu s orijentalnim šarama, rasipam dugmad iz velike limene kutije i od te dugmadi pravim željeznicu i gradove.

            Šivaća mašina ritmično klopara, veliki je stol na kojem gospođa Kotova inače objeduje sada prekriven tkaninama, iskrojenim papirima, centimetrom, škarama, okruglom kredom koju ću kasnije iznijeti van i njome crtati po kamenoj ogradi dvorišta. Narančasti mačak drijema na mekoj zelenoj fotelji, heklani bijeli miljetić prebačen preko naslona oblak je iznad njegove uspavane glave. U tom stanu nikad nema tišine, a ipak je ta svakodnevna buka nekako spokojna.

            Gospođa Kotova sluša radio i pjevuši starogradske melodije svojim dubokim glasom. Meni je ipak najdraže kad zapjeva na ruskom, „Oj da ne večer“, slušam kako joj se boja glasa mijenja, na njega pada sjena i čini ga mutnim i malo promuklim. Odlažem dugmad, stanem s igrom začuđena. Kasnije, tek puno kasnije, shvatit ću da ta promjena ima svoje ime, zove se čežnja. Čežnja je sjena u koju se gospođa Kotova cijela umatala usnama oblikujući riječi svog očinskog jezika.

            Sjećam se tog vremena, početka osamdesetih godina prošloga stoljeća, iako sam jedva bila dorasla za školu, a kamoli za kakve trajnije uspomene. Stojim na kamenom dijelu ograde, stopala sam provukla ispod nakrivljenih metalnih šipki. Ograda je visoka, klizava, po kamenu se uhvatila mahovina, a željezo je hrđavo, hvatam ga rukama čvrsto, na koži će mi ostaviti crvenkasti trag. Šipke ukrašene viticama i listićima ometaju pogled na ulicu.

            Tramvaji kloparaju u oba pravca, putnici u njima odsutno gledaju ispred sebe, ljuljaju se zakačeni za trokutaste ručke, ne vrijedi im mahati. Ulica je sapeta visokim prljavosivim zgradama, a mali komad neba koje se ipak i dalje plavi, ispresijecan je beskrajnim spletom žica i kablova.

            Iz slavonske provincije u kojoj sam vazda bila okružena djecom i gdje je jedina prijetnja ležala u neopreznom češanju o koprive, doselili smo u sam centar Zagreba, u Ilicu.  Mojim je roditeljima to bila prilika za napredak, tata je konačno dobio posao u struci, a mama je računala da će i ona u velikom gradu lakše do zaposlenja. Meni je to preseljenje donijelo maleni komad popločanog četvrtastog dvorišta iz kojeg nisam smjela izaći i tu oronulu ogradu, dekadentno lijepu, ali ipak ogradu, kavez za djetinjstvo. Privremen, iznajmljen stan s tuđim namještajem, starinskim i hladnim, podmuklo osjećanje da si drugačiji, da način na koji govoriš, dugi, rastegnuti vokali, ne sjedaju dobro uz ono „prosim lepo“ ili „kak ste kaj“.

            Naš je stan bio jedan u nizu dvorišnih stanova iz kojih su izlazili ljudi kojima nismo bili potrebni. Oni su imali svoj uhodani način bivanja, isprepleli su svoje svakodnevice kao končiće završene tapiserije. Nismo razumijevali njihove kodove, način pozdravljanja, druženja, sitnih tračeva u pola glasa i vrckavih smiješaka, znali su da smo privremeni, u nas se nije isplatilo ulagati.

            Stan gospođe Kotove jedini je u tom nizu čiju sam unutrašnjost vidjela. Zovući svoga mačka kojeg sam na dvorištu mazila, dozvala je i mene i tako je počelo naše neobično prijateljstvo, prijateljstvo djevojčice iz provincije bačene u sam centar velikoga grada i žene u šezdesetim godinama koju su svi, unatoč tome što je bila rođena Zagrepčanka, zvali Ruskinjom.

            Otac gospođe Kotove bio je, naime, ruski vojnik, ranjen i zarobljen u davnom ratu zbog kojeg je do kraja svog zemaljskog života vukao lijevu nogu i njome nepogrešivo prognozirao svaku nadolazeću promjenu vremena. Namjerno pišem do kraja zemaljskog života jer je otac gospođe Kotove i dalje bio živ, i te kako. Živio je u njenim pričama i nekoliko desetljeća nakon svoje smrti.

„Ove oči njegove su oči”, govori mi dok se zagledam u njeno neobično lice.

I zaista, oči su joj tamne i malo nakošene. Oči su joj stranci u Ilici, u Zagrebu, stranci su u gradu gdje su rođene. Zatim mi priča očevu priču, priču o vlažnim i hladnim rovovima na Karpatima iz kojih su virili samo vršci bajuneta prokislih vojnika i kako je onaj metak koji je oca zatekao zapravo bio metak olakšanja, nakon njega više nije morao odljepljivati čizme iz gnjecavog blata i sanjati kako ga bog podzemlja Veles vuče za rukav vojničkog kaputa.

Oporavljao se u zgradi realne gimnazije u Zagrebu, među debelim zidovima koji su ga hladili dok su vani počinjale prve vrućine i u pravom krevetu, s čistom posteljinom, u njoj je noću putovao na Ural, u svoj daleki dom koji više nikada neće vidjeti izvan sna ili izvan pijanstva. Domovina za koju je ratovao prestala je postojati, ali on je i dalje bio zarobljenik, sumnjiv tadašnjim, a i svim budućim vlastima, Rus u Hrvatskoj.

Jezik je naučio brzo, najviše zato da bi se mogao udvarati bolničarki koja mu je previjala ranu i koja će postati majka gospođe Kotove, ona koja je pala na sjetu u njegovom glasu i miris visokih crnih šuma što mu je ostao na koži.

„Moj se otac nikad nije sasvim preselio ovamo”, kaže gospođa Kotova, „dio njega ostao je u rodnom kraju, a kad bi malo popio pa pustio glas, zapjevao, i majku i mene bi odveo tamo. Uvijek sam mislila da ću nekad zaista i otputovati u Rusiju, a vidiš sad, već sam stara žena, a to nikad nisam uspjela napraviti.”

„Zašto?”, pitam je naivno, ona se samo nasmije i ne odgovori.

Lako je bilo zavoljeti gospođu Kotovu. U njenom sam stanu i u boji glasa pronašla šarenilo koje je nedostajalo našem iznajmljenom domu.

„Pustite ju, neka ostane još malo, ona je moja prijateljica”, namignula bi gospođa Kotova kada je mama dolazila po mene, pomalo već ljutita i uvjerena da dosađujem susjedi.

A ja sam sve češće boravila u njenom stanu, igrala se s mačkom. Slušala njene priče, gledala precizne pokrete ruku dok kroji, šije, kuha, obavlja desetine sitnih, svakodnevnih poslova. Njeni su prsti kratki i zdepasti, ali spretni. Sijeda kosa zategnuta u visoku punđu, toliko zategnutu da pomislim kako su joj se sigurno zbog toga oči malo nakosile, a koža postala glatka i bez bora. Popodne, iza ručka, voli kratko odrijemati. Krupno tijelo izvali na zeleni dvosjed. Ja obećam da ću biti tiha, sjednem na pod i igram se, a potajice promatram kako joj disanje postaje sve sporije i sve dublje, sitni cvjetići na kućnoj haljini penju se i spuštaju, narančasti mačak lijeno pogledava s fotelje, a onda i on odustane, zažmiri.

Prilazim gospođi Kotovi pazeći da ju ne probudim, prstom podignem kapak na njezinom oku, tamna šarenica na trenutak se pretvori u košovke u beskrajnoj bjelini. Od njihove jurnjave pršti snijeg, odskakuje od tla. Čuje se cika, to je radost gospođe Kotove, ona je ta djevojčica na saonicama, to ona s ocem juri kroz rusku zimu. Puštam njen kapak da se sklopi i vraćam se u svoju igru. Vidjela sam što gospođa Kotova sanja.


Tena Lončarević (Vinkovci, 1978) diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Osijeku, radi kao učiteljica hrvatskoga jezika u Županji gdje i živi. Piše kratke priče, objavljivala ih je na raznim portalima i u časopisima. Voli svoju obitelj, riječi, fotografiju i psa.

 

 

 


Ovaj članak je objavljen u junu 2019, u okviru temata RUSKI LIBARTES.

Pročitajte sve članke objavljene u rubrici Proza.

Pročitajte ovu priču na engleskom jeziku

[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row]

Related posts

Tihana Tica, Platon iz taksija

Draško Sikimić, Katarina – odlomak iz romana (LOM, 2020)

Libartes

Dragana  Ranđelović – Skitski dobar dan

Libartes