Image default
Proza

Aleksandra Urošević – Četiri strane Alme

Piše: Aleksandra Urošević

Mojoj ženi Almi,
S ljubavlju i strahom

 

U početku naše veze ona je bila kao moj znoj – neprijatna u društvu, ali nešto moje – neizbežno, prirodno, živo. Bila je toliko visoka, noge toliko duge da je to bilo skoro nepristojno. Psovala je, eksirala najjeftinije rakije i retko se depilirala. Često je plakala. Nikada pre nisam video da toliko vode može izaći iz jedne žene, čak i toliko velike žene. Plakala bi bez razloga. Plakala bi dugo i snažno. Velike suze. Krokodilske! A onda, kada bi završila, okretala bi potpuno novi list. Odjednom bi je spopala životinjska glad. I onda bi jela kao životinja. Velike, masne zalogaje. Količinu izgubljene vode nadomestila bi količinom hrane. Volela je hranu koja curi. Koja curi i sliva se niz bradu praveći glasne zvuke. Onda bi pustila glasnu muziku i oblačila se za izlazak. Kad tako krene, kad pusti muziku, znao sam, nema natrag – il’ u grad, il’ u smrt! Igrala je kao manijak! Igrala je potpuno sama na podijumu. Igrala je i kada nema podijuma. Nikada me nije nagovarala da igram sa njom. Ipak, čak i kada bih sedeo sam za šankom, ona bi me sve vreme gledala sa podijuma za igru. Igrala bi širom raširenih ruku i širom otvorenih očiju uprtih u mene. To je bio njen omiljeni ples sa mnom. I svi su mi zavideli. Moja Alma.

Nedaleko od Almine površine krio se nežan cvet. Ženstvena Alma, sofisticirana Alma. Njena strast za umetnošću bila je tako dirljiva. Alma je idealna publika – plače na dramama, plaši se na hororima, spava na akcionim filmovima i akcionim sekvencama inače neakcionih filmova. Plaća preskupe karte za pozorište i dizajnersku odeću. Nikada nisam bio siguran ko je zapravo Alma. A ja sam je poznavao najbolje od svih! Sama je to govorila – „Džeri, ti me najbolje znaš!”

Nagovarala me je jedino da sviram za nju. Svirao bih joj Malera, prvu simfoniju, a ona bi ležala na fotelji i plakala. Tako je groteskno izgledala da sam se suzdržavao od smeha svaki put – Alma na maloj fotelji plače. Razume se, nije fotelja bila mala već je Alma ogromna. Čak i u fetus položaju, noge bi joj štrčale kao na Pijeti. Dakle – plakanje, hrana, ples, plakanje, hrana, ples… Manje više, Alma je bila kao program. Sa pravom izmene, naravno, ali program. Takva je Alma. Predvidiva. Laka. Jednostavna u svojoj složenosti. Prava žena ako mene pitate.

Volela je decu, ali tuđu. Maltretirala bi prijatelje koji imaju decu da ih često dovode, a onda bi ona provodila vreme sa njima a ja sa njenim prijateljima. Ja sam se rado ponudio da joj napravim jedno, ali ona je izričito odbijala. Posmatrala bi svoje široke kukove u ogledalu i govorila: „Velika je to karlica, bila bih dobra porodilja!”, a zatim dramatično vrtela glavom: „Ali ne! Ni govora!” Tek tako, bez objašnjenja…

Kako sam ja to video, Alma je imala tri hendikepa:
1. Imala je morsku bolest a njeno omiljeno prevozno sredstvo bio je brod. Dugo se trudila da uživa uprkos povraćanju, sve dok nije odustala.
2. Mnogo je volela da se sunča ali je imala izrazito belu kožu.
3. Planirala je da se uda za Havijera Bardema, ali se udala za mene. ’’Ličite!’’ – tešila bi i mene i sebe.

Alma! Ime koje oduzima dah. Alma, ime moje žene. Džeri, ime najsrećnijeg muža na svetu.

Još jedna Almina strana, ona u senci, bila je mračna strana. Mračna Alma. Njen odnos prema smrti uvek me je pomalo plašio. Prvi put kada sam tako nešto pomislio bilo je u vezi Španije – šta je to sa Špancima i smrću? Drugi put bilo je – šta je to sa Almom i smrću? Uvek je birala najvedrije, najneprimerenije trenutke u životu da priča o smrti. Tada bi me zastrašivala toliko da ne bih mogao da zaspim pored nje noću ili, ako bih i zaspao, sanjao bih najstrašnije snove. U tim snovima, Alma bi se pretvarala u lešinara, nevestu Vinsenta Prajsa, ili bi prosto nosila crnu kapuljaču i srp u ruci i došla bi po mene.

Inače sam često sanjao Almu. U mojim snovima, Alma je promenila pol, Alma je vozila Harli Dejvidson, Alma je umirala, Alma nikada nije ni postojala… Kad malo bolje razmislim, ne znam da li sam ikada sanjao išta drugo osim Alme.

Alma je moj svet. Svet ima četiri strane. Nisam više siguran da i Alma ima toliko ali…

Četvrta Almina strana svakako je malo nadrealna, malo igrani film, malo naučna fantastika da budemo realni. Alma je imala čudne izjave u vezi sa svojim poreklom. Često je tvrdila da su je doneli vanzemaljci. Doduše, to je govorila uz jeftine rakije, ali vremenom sam počeo da primećujem neobjašnjive stvari. Na primer, kad god bih ušao u toalet posle nje, nije bilo neprijatnih mirisa. Počeo sam sve češće da se pitam – pa dobro, zar njeno govno ne smrdi?! Zatim neke sitnice: mogla je da ne pije vodu po par nedelja, da čita unatraške i razume smisao čitavih romana, da zaustavi dah dok spava otvorenih očiju po celu noć… Takođe, njeno lice nikada nije ostarilo. Telo se smanjivalo, kosa sedela, ali na licu nijedne jedine bore!

I to nije sve. Mi se nikada nismo svađali. Nikada mi nije prigovarala, nikada ništa nije tražila da promenim. Ona je jednostavno složeno postojala, i ja sam postojao, mi smo postojali sve više i više, a onda, od jednog trenutka samo sve duže i duže, i to je sve. Zaista ima u Almi nešto vanzemaljsko. Alma neandretalac, Alma nežni cvet, mračna Alma i Alma vanzemaljac. Toliko zapažam. Bar do sad moj svet je imao četiri strane. Koliko li će ih biti kad se sutra probudi? Mutant planeta.

Ima noći, poput ove, kada je samo posmatram kako spava. Ako uopšte spava. Ne smem ni da je pogledam. Blenem u plafon. Uplaše me čak i farovi automobila koji bace svetlost u Alminu i moju spavaću sobu. A tek kako joj pun Mesec ponekad osvetli zaspalo lice i telo. Kao sada. Zastrašujuće. Stresem se. Ona se promeškolji. Ukočim se u krevetu. Ona počne da hrče. Popušta me grč. Volim svoju ženu monstruma.


Aleksandra Urošević: pisac i reditelj. Rođena u Prištini, 1985. godine.
Diplomirala režiju na Akademiji umetnosti u Beogradu, master studije završila na Akademiji Umetnosti u Novom Sadu, odsek za Nove likovne medije, video art.
Član udruženja dramskih pisaca Srbije.
Honorarno piše i režira radio drame za Dramski program Radio Beograda i kratke priče za Redakciju programa za decu i mlade, Radio Beograda. Dugogodišnji reditelj kultne emisije Dobro jutro, deco, I programa Radio Beograda.
Njena radio drama Lift, osvojila je prvu nagradu u kategoriji radio drame na 8. Internacionalnom Radio Festivalu u Iranu. Autor predstave Radni naslov (Beograd, 2009.) i Mala škola sećanja (Priština, 2011.). Reditelj nekolicine kratkometražnih igranih i dokumentarnih filmova. Diplomski film Darija nagradjen je:Special jury mention, IN THE PALACE fest, Bugarska i Nagradom za mladog autora, Istočno Sarajevo. Njene kratke priče objavljene su u ANTOLOGIJI NAJKRAĆIH PRIČA ZA DECU, 2009. godine, priredio Igor Kolarov. Od strane Dramskog programa Radio Beograda nagrađena je poveljom “Vitomir Bogić” za najuspešnijeg mladog stvaraoca u 2007. godini. Peva u beogradskom bendu Resound i razmišlja o pozorištu.


Autorka naslovne fotografije: Ariana Prestes

Ovaj članak je objavljen u martu 2012, u okviru temata Ecce Femme.

Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Proza

Related posts

Almin Kaplan, Meho

Bojan Tarabić, Rez

Libartes

Jelena Kostić, Paunov krik

Libartes