Image default
Proza

Mustafa Smajlović – Prst

I

Iscrpljena od starosti, bolesti i brige, sve teže je prelazila kućni prag. Da nije onako kako jeste, morala je do poljskog zahoda, odavno bi se riješila takve nevolje.

– Moram, radi mog Radana, moram! – govorila je samoj sebi, jedva se pridizala iz ležaja i kao prebijena vukla po kući koju je dijelila sa umobolnim sinom. Na dnevnom svjetlu, s druge strane praga, izgledala je još slabije i nemoćnije. Neobično sitna, mršava i vidno pogrbljena, sa tamnim porama koje su izbrazdale staračko lice i istanjile bradu, u očima susjeda bila je kostur koji promiče dvorištem stješnjenim između tuđih zidova i njene nakrivljene ograde. Da su mogli čuti glas ženskog kostura zamotanog u crninu, kao što nisu od buke sa ulice, čuli bi kako moli:
– Bože, ne ištem ti puno, smrt, samo smrt!

II

Bila je to Dostinja Uzelac, umirovljena čistačica područne škole koja je vremenom, zbog slabog priraštaja školske djece, pretvorena u zadružni dom. Dok se školska nastava odvijala u dvije smjene, radila je i kao kuharica. Gotovila je ručak za dva učitelja i spremala đačku užinu. Mališani su se otimali za njene pogače do kojih je mirisalo selo. Rukama ih je razlamala onako još vruče, tek izvađene iz renle, i punila kajmakom koji se topio i cijedio niz dječije promrzle ruke. Danima se slika ponavljala u očima prolaznika: kuharica u bijelom otvarala je ulazna vrata škole i sa praga, poput kokice bijelog perja razdraganim kokodakanjem prizivala svoje piliće razletjele po školskom dvorištu:
– Pi-pi-piii!
Nikada se nije udavala.

– Što će mi još takva briga – govorila je.

Rijetko je odlazila u grad i još rijeđe se družila sa muškim svijetom. Upravo zbog ovog drugog, selo je zatekla gotovo nestvarna vijest kako je na svijet donijela muško dijete.
„Preko noći djevica postade majka“, govorilo se i neko vrijeme sumljalo da je otac djeteta učitelj Mikan, ali niko sa sigurnošću nije mogao uprijeti prstom u mirnog učitelja koji je do kraja života ostao neženja.

Dostinja je šutjela.

Čuvala je tajnu kao oči.
– Moje dijete, moj život, moja briga! – branila se od radoznalih i napasnih.

Porodila se u svojoj kući, bez ičije pomoći. Sama je presjekla pupčanu vrpcu, okupala dijete i već sutradan otišla u matični ured. Sinu je dala ime po ocu Radanu koga jedva da je upamtila.
– Da se obiteljska loza ne zatre – prošaputala je, savila rodni list u ronlu i žurno pohitala kući da podoji dijete.
Bilo je onako kako je bilo suđeno da bude.

III

Radan je rastao brže od gazdinske djece, ali se držao podalje od njih. U početku se nije mogao znati pravi razlog zašto je bilo tako. Dostinjin jedinac birao je osamu, a druga djeca društvo. Rano je prekinuo školovanje. Dostinja je najbolje znala zašto, ali nije joj ni na kraj pameti bilo da se odvaja od djeteta.
– Dostinja, dajte maloga u grad, u socijalnu ustanovu, šteta je da dijete ostane neopismenjeno – predlagali su školski pedagozi.
– Ni govora! – bila je odlučna i neumoljiva.

Vremenom Radan je izrastao u nesvakidašnje glavatog, visokog i krupnog muškarca, ali ni izugledom ni ponašanjem nije odavao utisak osobe koja je mogla brinuti o sebi. Djevojke su se sklanjale ukraj. Nije ga prihvatao ni muški svijet, a da mnogi nisu bili načisto zašto to čine. Kod slabijih je izazizavo strah. Ustiknuli bi ispred njega. Ljudi mali rastom su odmjeravali i zagledavali seoskog diva, možda i sa zavišću, ali njihova pažnja je prestajala čim bi se susreli pogledom. U širokom krugu zabilazila su ga i djeca, bez zadirkivanja, što je ukazivalo na veliki uticaj roditeljskih priča koje su zastrašivale. O Radanu govorilo se ovako ili onako, ali niko nije mogao kazati da je od njega imao bilo kakvu neugodnost, što je Dostinju činilo ponosnom u oskudici radosti.
– Moj Radan, duša majkina, ne misli zla ni muhi, a nekamo li čovjeku – govorila je.

IV

Svi veliki događaji u selu mimoilazili su Dostinjinu kuću u kojoj se odvijao tih i gotovo neprimjetan život. Majka i sin su preživljavali od Dostinjine penzije, Radanove invalidnine i povrtlarskih plodova iz omanjeg vrta iza kuće. Dobri ljudi pobrinuše se da mjesečna primanja stižu na kućna vrata. Tako je Dostinja bila pošteđena nepotrebnih odlazaka u grad.

Radan je znao po cijeli dan sjediti na pragu kuće i kuhinjskim nožem djeljati drvo. Dok je Dostinja mogla redovati svojim rukama, uredno je izmetala i mela sitnu ivericu ispred njegovih nogu, ali otkako se razboljela prilaz kući je ličio na bunjište.

Do bolesti strogo je vodila računa o svemu. U kući i oko kuće nije bilo stvari koju nije pomjerila, ili preko koje, bar jednom u danu, nije prešla svojom rukom. Ništa nije zapuštala. Omanji vrt za kućom bio je poslastica u poslu. Sa neskrivenim zadovoljstvom, pjevušeći, obrađivala je taj komadić zemlje, sijala i okopavala povrtlarske usjeve. S jeseni niko nije bio sretniji od nje.

– Imam svoju glavicu luka, svoj krompir, svoj kupus…! – nabrajala je i radovala se plodovima i uštedi.

Bar zbog povrća nije morala na pijacu.

V

U kući, između svježe okrečenih zidova, svaka stvar bila je na svom mjestu. Nije se mogla postidjeti ako bi odnekud kakav gost naletio i zavirio u kuhinju ili sobu. Unosila je kao vjeverica u duplju. Bilo je tu i novih, modernijih stvari, ali, što je najvašnije, imalo se ono najnužnije, od ektričnog šporeta do zamrzivača. Dovoljno da u svemu tome vidi svoju pobjedu i osjeti draž donekle lagodnijeg života.
– Sine, na selu smo, ali majka tvoja voli gradski komoditet – govorila je više samoj sebi nego li jedincu koji je imao sve što mu je duša zaiskala.
– Majko, gladan sam!
– Evo, evo letim sine… – skakala je i žurno prinosila pred sina ono što je mislila da je najslađe. – Hljeb je naš, domaći, još vruč, a evo i kajmaka, založi! – govorila je glasom koji je molio i sokolio.

Zbog jedinca nije štedjela ni žalila na hrani. Mogla je ona ostati i gladna i žedna, ali sin je morao imati. Zadahnjavala ga mlijekom, pitala slatkom, hranila mrsom i mesom.
– De, pojedi i popij, dušo majkina!

Pripadala je vrijednijim i štedljivijim ženama u selu. Zadnjih godina štedjela najviše na sebi, samo da bi njeno dijete imalo i onda kada je ne bude bilo na ovome svijetu. Nije bila besposlena ni tada kada je sjedala da predahne. Pri svjetlosti stolne lampe, dokasno u noć, krpala i šivala je sve što bi moglo koristiti uštedi.

Nije bacala ni poderane čarape. Oporila bi stare, iznošene priglavke i zdravu vunenu nit koristila kao materijal za krpanje. Svaki put kada bi takav posao privodila kraju, radovala se kao dijete:
– Gle, k’o novo!?

Držala je do urednosti na sebi i oko sebe. Odjeća na njenom krhkom tijelu mogla je biti stara i zakrpana, ali je odisala svježinom i čistočom. Od ribanja prag i patos žutjeli su se poput voska. Kućni prostor je mirisao na cvijeće iz saksija…

Urednost je naslijedila od majke Anke, koja je nadničila pospremajući hotelske sobe i gospodske kuće. Čim je prispjela da može svojom rukom dohvatiti šteku na vratima, majka je vodila sa sobom. Na neki način odrastala je po bogatim kućama, radeći i redujući tuđe, sve dok se majka nije razboljela. Gledala je njenu smrt. Napatila se kao niko njen. Izdahla je na njenim rukama. Na izdisaju je kazala:
„Kćeri, smrt i nije nešto, ako ne boli!“
Nikada nije prihvatila ono što su joj ljekari kazali:
„Vaša majka je umrla od tuberkuloze!“
– Pokoj joj duši, umrla je jadnica od iscpljenosti… Nije se štedjela da bi bogatuni uživali u čestom i udobnom – govorila je i rečeno zaljevala suzama.

VI

Svaki put, kada je nudila jedincu čistu odjeću za presvlačenje, prisjetila bi se majke i njenih riječi koje će je pratiti sve dok po suncu bude hodila:
„Neka je staro i zakrpano, al’ je čisto!“

Čim bi Dostinja posustajala u borbi sa crnim mislima, uspravljala je pomisao na uštedu. Znala je da će i na njena vrata pokucati gost koji vadi ljudske duše, ali nije smjela ostati prazna kuća kada je iznesu u kovčegu.

– Smrt će smiriti moje brige, al’ kako će moj Radan bez mene? – izgovarala je glasno, ustajala i hodala od zida do zida.

Svaki put kada bi posegnula rukom za novčanicom, kako bi kupila ono najnužnije – zejetin, šećer ili so, osjetila je mučninu u želucu. Zajedno sa bradom zadrhtao bi glas:
– Ne d’o dragi Bog da mi dijete spadne na tuđu milostinju!

Zbog uštede, podstarost, odrekla se i najslađeg užitka. Prestala je piti kafu. Jeftinije je prolazila sa biljnim napicima. Prije nego što bi pihnula topli čaj iz šoljice, izustila bi:
– Kava šteti srcu!

Dostinjin pih i Radanov srk imali su slast i okus ljekovitih trava, osušenih i brižno čuvanih u papirnim kesama.

VII

Razbacana iverica i pilotina ispod Radanovih nogu, za susjede bila je najpouzdaniji znak da je Dostinja pala na postelju.

Još neko vrijeme viđali su je kako promiče između sivih zidina i nakrivljene ograde, ili kako sa teškom mukom prelazi kućni prag jedva se pridržavajući slabašnim rukama za okvir vrata. Radan bi se samo pomjerio ukraj i nastavljao djeljati drvo. Danima kasnije, samo se on viđao. Sjedio je na istom mjestu.

Djeljao je.

Ostaje tajna šta se događalo između četiri zida.

Pretpostavlja se da je Radan u rijetkim prilikama prilazio majci koja se na samrtničkoj postelji borila sa dušom. Zadahnjivao je mlijekom, ili možda samo običnom vodom.

VIII

Poštar Ivan Petrov bio je najbliži istini. Odnekad je ispričao kako je iza poluodškrinutih vrata čuo težak kašalj i mučno ječanje ženske duše. Bez imalo nemira u sebi njen sin je preuzimao penzijski ček, ulazio u kuću i vraćao se sa otiskom Dostinjinog kažiprsta, a onda je uzimao novac. Uredno je dobijao i svoju invalidninu. Svaki Ivanov pokušaj da uđe u kuću ostajao je s druge strane praga.
– Mogu li ući na tren, samo da je vidim?
– Ne dam! Moju majku niko ne smije uznemiravati!
– Ali, ja sam službeno lice…
– A-a, ja sam njen sin!
– Dobro Radane, neka bude tako kako ti kažeš.
– E, tako!

Ivan je rijetko i nerado pominjao nož u Radanovoj ruci, ali je u više navrata pričao i prepričavao kako je lijepo mogao čuti razgovor sina i majke iz poluodškrinutih vrata.
– Majko, daj prst da umočim u tintu.
– Evo sine, evo…
– E, tako!
– Sine, moli te majka, čuvaj pare za crne dane…
– Ne beri brigu majko.
– Majka sam ti, moram sine, moram…

Možda je pismonoša u svojoj priči po svome nešto oduzimao ili dodavao, ali je više puta ponavljao istu rečenicu:
– Dostinja se gušila od kašlja, krkljala i ječala, a Radan se pojavljivao na vratima kamenog lica. „Evo potpis“ – izgovarao je gotovo nečujno i strpljivo čekao da prebrojim novčanice…

IX

Selo nadomak Beograda je ulazilo u vrelo ljeto.

Niko pouzdano ne zna kako i kada je Dostinjina duša prhnula u nebo. Poštar je uredno donisio penziju i invalidninu, a Radan je sa vjerodostojnim otiskom kažiprsta na čeku preuzimao novac.

Tu noć, kada je susjeda Marica prijavila da je vrh starog oraha u vrtu vidjela i čula bijelu vranu kako grakče, a ispod orahove krošnje izbezumljenog Radana, uniformisani ljudi stigoše u selo. Prestrašena žena govorila je glasom koji je podrhtavao:
– Bio je go, kao od majke rođen… Gledao je u zvijezde i poput vučijaka zavijao, najprije tiho, a onda je zaurlao koliko ga ždrijelo nosilo… Sutradan, na dnevnoj svjetlosti, pod stablom oraha ukazao se otkopan grob, a odmah do svježe rake crna vreća u kojoj je bilo zamortano tijelo.

X

Na lešu je nedostajao prst.


Mustafa Smajlović je rođen 16. jula 1953. godine u Lascima kod Višegrada. Recenzent, urednik, autor i koautor stotinak publikacija iz oblasti javnog i kulturnog života. Zastupljen je u antologijama i panoramama proze i poezije, kao i u školskim čitankama. Objavljene knjige pripovijedaka: Sehara (1996), Žena sa slikarevog platna (2000), Ćuprija pod vodom (2001), Čovjek iz sna (2005), Potop (2007), Čovjek sa rivljim očima (2010)”. Živi i stvara u Sarajevu kao slobodni umetnik.

Član je Društva pisaca BiH i Saveza novinara BiH.


Autorka naslovne fotografije: Priscilla Du Preez

Ovaj članak je objavljen u martu 2012, u okviru temata Ecce Femme.

Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Proza

Povezani članci

Ljiljana Đokić, Zaboravljeni zanat

Armin Huseinović – Vještačko disanje

Miloš Ristić – Rasadničke priče

Ostavite komentar