Image default
Proza

Iva Bezinović Haydon, Križić božji

Križić božji

“Mama, po dvadeseti put ti kažem da ti nitko nije ukrao beštek iz ladice! Prestani više to spominjati!”, viče moja mama dok užurbano pokušava završiti večeru na Badnjak. Živčana je. Ne snalazi se u kuhinji u kojoj je prije šezdesetak godina odrastala. Posuđe na policama je prašnjavo, sve mora prije večere prati, a perilica ne radi. Zaboravila je dio hrane koju je željela ponijeti od doma, kod bake u kući nema maslinovog ulja. “I nazovi tatu da mi donese mobitel, ostavila sam ga na stolu. I pitaj ga kad će doći. I, mama, molim te, sjedi, smetaš mi tu, ne povlači se po kuhinji!”

Baka bez pogovora sjeda na stolicu. Djeluje izgubljeno i tužno. Provlačim se između stola i hladnjaka do nje i grlim je, ali odmah se odmičem. Mama mi se već žalila da se baka otima i viče na gospođu Milku kada je pokušava otuširati, ali tek sada razumijem što to ustvari znači.

U kampu “Glavotok” na Krku baka me tjera na tuširanje iako cvilim kako sam se već oprala u moru. “Sa sapunom! I ti idi, Igore! I operi kosu šamponom! Dvaput!” Toga nas ljeta naša super-baka budi uz glazbu špice “Dobro jutro, Hrvatska” pa nam još u krevetu pruža “Sedam TV dana” da zaokružimo u TV-rasporedu sve crtiće koje toga dana želimo gledati. Navečer nam na zapovijed poha piletinu i peče palačinke. Ona vozi maleni Renault 5 po zavojitim otočkim cesticama i glasno trubi prije svakog zavoja, kao upozorenje: “Da se ne zabije u nas neki luđak iz suprotnoga smjera.”

Promatram staricu koja sjedi na stolici u kutu kuhinje i nečujno plače, buljeći u točku u daljini. “Bako, jesi dobro?”, kleknem ispred nje. Gleda me s osmijehom, ali zbunjeno. “Ja sam, bako! Iva!” Govorim glasno da me bolje čuje. Kada ne razumije što joj govorimo, postaje ljuta.

“Iva moja, došla si… Iz Njemačke ste vozili?”, baka je iskreno raznježena što me vidi.

“Iz Zagreba. Živimo u Zagrebu već godinu dana, bako”, objašnjavam joj. “Sada će ti djeca doći”, mijenjam temu.

“Djeca? Gravidna si?”, baka je oduševljena.

“Imam već dvoje djece, bako. Jučer su ti tu bili, igrali ste se, sjećaš se? I sada će opet doći”, vičem joj u lice.

“Dvoje djece… Da sam znala da dolaze, mogla sam im bar čokolade kupiti”, ponovno se rastužuje.

“Pa kupila si im jučer čokolade”, lažem. Baka se ne sjeća da već više od godinu dana nije bila u trgovini.

“A gdje ti je brat?”, pita.

“Nije mogao doći.” Nema smisla objašnjavati zašto. Pitala me istu stvar prije deset minuta. Sjedimo nekoliko sekundi u tišini. Ne znam što da joj više kažem.

Nakon nekog vremena, izraz joj se lica mijenja i kaže mi glasno, odlučno i bijesno: “Molim te lijepo, pogledaj u ladicu tamo u sobi. Anja mi je sav beštek pokrala! Sve si je doma odnijela! Ništa više nemam! Ni jesti ne možemo!”

Zvono na vratima. Moj tata, moj muž, naša djeca, pas. Vodim baku pod ruku niz hodnik i svi se trpamo u blagovaonicu. Tata i gospođa Milka za stolom razgovaraju o tome kako je zima neobično topla, muž na podu slaže toranj od Lega, djeca stoje kraj njega i vrište da su gladna, mama posjeda baku za stol.

“Sjedni ravno, mama, što se kriviš tako?” Mama grabi baku ispod ruke i iznervirano je povlači prema naslonu stolice dok ja nespretno pokušavam stolicu približiti stolu. Baka sve glasnije negoduje, a onda na rubu suza počne urlati da je ostavimo na miru, zna valjda kako treba sjediti na stolici.

Tata sluša gospođu Milku koja priča o prvom i jedinom skijanju na kojem je njezin sin Dejan bio prije dvadesetak godina, muž odustaje od Lega, jer sin viče da je sve pogrešno složio, mama iznosi još hrane na stol. Baka zaneseno gleda djecu koja na smjene ispituju kada će dobiti poklone i kada ćemo jesti.

“A kako se ti zoveš, curice medena?”, pita baka moju petogodišnju kćer.

“Već si me to triput danas pitala, bako”, kaže ona rezignirano i sjeda baki u krilo da može dohvatiti tanjur s krastavcima na stolu.

Baka se široko osmjehne. Na trenutak je opet mlada. “Pitala sam te to već, kažeš? Ha! Ja ti sve pitam petsto puta, ništa ti ja ne pamtim”, sama se sebi smije.

Napokon jedemo. “A tko je ona gospođa, Anja?”, baka pita ispod glasa dok sumnjičavo gleda gospođu Milku.

“To je gospođa Milka, mama. Ona živi s tobom. Već te četiri godine čuva.” Baka joj je ne vjeruje. Nikad je prije nije vidjela. “Daj jedi, mama,” govori mama baki. “Jedite, djeco”, govori meni i mom mužu. “Jedi, Petre”, govori mom tati. Djeci i gospođi Milki ne mora govoriti da jedu.

“A tko je ona gospođa na kraju stola, Anja?”, baka gleda gospođu Milku.

“To je Milka, mama. Živi s tobom.”

“Pa valjda bih je znala da živi sa mnom! Dovodiš mi nepoznate ljude u kuću! I beštek si mi sav iz ladice uzela, sve si mi odnijela! Mislila si da neću vidjeti?”

Poslije večere stojim s bakom u hodniku. “Moramo ići, bako, djeca su već umorna. I moramo prošetati psa”, ispričavam se dok čekam mamu koja pakira ostatke hrane u plastične kutije.

“Idete opet za Njemačku?”, tužno pita baka.

“Ne, bako, sad živimo u Zagrebu”, odgovaram ponovno.

“Tko su oni ljudi u mojoj sobi?”, pita me izbezumljeno, gledajući moju mamu.

Dok se brčkamo u dubokom moru, baka kaže meni i bratu kako nas dvoje morski pas sigurno neće pojesti. Ona nas čuva. Nju će prvu. “Stara koka, dobra juha!”, viče baka morskom psu i svi troje se glasno smijemo.

Zadržavam dah i s puno nježnosti grlim izgubljenu staricu pred sobom. Znam da je negdje u njoj moja baka koja mi jako nedostaje. Sljedeći put moram ostati duže, kažem si. I sada kada živimo u Zagrebu stvarno bismo morali dolaziti češće.

“Križić božji! Spusti glavu, daj mi čelo. Uvijek ti baka da križić božji. Sretno putujte u Njemačku.”


Iva Bezinović-Haydon rođena je u Rijeci 1981. godine. Diplomirala je kroatistiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njezine kratke priče i pjesme mogu se naći u antologijama kratkih priča i na internetskim portalima, a u posljednje dvije godine objavljene su joj i dvije slikovnice. Nekoliko njezinih kratkih priča završilo je u finalima raznih književnih natječaja, a 2022. osvojila je nagradu “Za najbolju gorku priču”. Njezina slikovnica “Moja baka ne zna tko sam” bila je finalist natječaja “Ovca u kutiji” za najbolju hrvatsku slikovnicu 2021.

Povezani članci

Nora Verde, Moja dota

Slobodan Tišma, Vukas

Tamara Kovačević, Kraj

Ostavite komentar