Image default
Poezija

Lea Lepur, Razdoblje Velike Vode

Jednog Popodneva u Galeriji

Rekla je da odlazi u Reykjavik
čistiti ribu na pokretnoj traci.

Moje uzemljenje bilo je
u kuhanju kupusa purpurne osi
za punih pet obroka,
bez uskogrudnosti.

Radila je tri posla na samom rubu
gubitka studentskih prava.

Prekoračila sam poznati rub;
daljina i sjever trajno su utisnuti u tijelo
između kontura lica i obrisa kosti.

U toploj nutrini galerije
plemkinje i seljaci na portertima
budno gledaju u ambis,
svatko u svoju daljinu.


Razdoblje Velike Vode

Tuga je mjesecima klijala niz zglobove
i cjelivala ih.

Sada intuitivno shvaćam Španjolsku -
osjećam rijeke i pjesmu iz daljine,
seosko veselje koje trešti kroz kamene ulice.

Plaše me bickli,
pa preskačem ocean.

Tri noći za redom pričamo satima,
bez crtanja linija riječima
kidamo brane sa potisnutog i prešućenog.

Odvedi me u Galiciju -
budiš mi emoción -
ili bilo gdje na Mediteran;

sjedimo kraj rijeke Ebro,
nosim naušnice na crvene i plave krugove,
razmještam tugu u njih.

Prije tebe odvajala sam tugu šestarom
sve dok nisam napipala vrtloge.
Htjeli su da ih zaobiđem,
ali ja sam ih ovila oko svojih bedara
i jedan oko struka. Tijelo sve prihvaća
i šuti, a ti

kad pričaš
čujem španjolsku gitaru kako svira,
vidim plave osunčane padine
i rastapajuće sunce
između devinih grba.

Deva nosi vodu,
a ja ju skupljam i prosijavam
na dvije vremenske zone.
Kazaljke pomičem na oba sata,
vjerujem samo u jedan.

Možda je moja daleka Galicija
mjesto gdje će moje kosti
poleći u zemlju i slaviti smrt kao nešto
čega se ne treba plašiti,
zbog čega majke ne stavljaju prst na usne
da nam utišaju plač
kao kod mene u domovini.

U Galiciji nazdravljaju smrti
jer ona je oslobođenje.


Samo nas dijeli horizont

Padine nisu više plave;
od suhoće zemlje
prešle su u terracottu.

U domovini
gledaju me s visoka, poprijeko s boka
ovnovski, rogobatno.

Ponosito uvijaju rogove
prema van,
zabadaju ušicom igle
moje ideje na krvnu nit.

Nasrću
jedan preko drugog
da me brže bolje vrate na zemlju;

plave padine ipak ne mogu dotaknuti.

Razdužili smo se bez riječi
po udaljenim osima.


Mnome vlada razum, a tobom iluzija

Među nama nije bilo težine tjelesne želje,
samo plavičaste iskre
međusobnog razumijevanja -
prostor gdje su nam se svijesti preklapale,
bijel, prirodan i lagan kao morska pjena,
nestalan kao sunčeve zrake u siječanjsko podne.

Drugi to nisu mogli izbrisati niti zaprljati.

Viđali smo se sporadično, bez namjere.
Bili smo u periferijama naših realnosti
koje su oblijetale jedna drugu kao sateliti
suptilne frenkvecije čitljive samo nama.

Naslage daljine, vremena i stvarnosti
nisu značile ništa - titranje životnih etapa
i neizbježna promjena nije utjecala na naš
kristalno nesalomljiv i sjajan međuprostor.


Nemogućnost Zaborava

Sjedio si u predvorju Filozofskog
na klupi s prijateljima.
Ja sam izlazila iz knjižnice sigurnim korakom;
iako me sputavao ekser u platformi crne čizme
ležerno sam se smiješila,
a tvoje lice se ozarilo.

*
Bio si sam,
obavijen tišinom hodnika
dok su u učionicama trajala predavanja.
Izbjegla sam neugodnost pozdrava
bijegom u toalet
(ni ti ni ja ne bismo znali što reći).

Možda nisi bio tamo
i crv vremena nagrizao je uspomenu -
možda si utisnut u to sjećanje
jer sam tog utorka na povratku s jezičnih vježbi
zamišljala da ćeš biti tamo,
u predvorju na klupi.


Lea Lepur rođena je u Zagrebu 1997. godine. Tamo je odrasla i završila jezičnu gimnaziju. Od 2017. živi i radi u Birminghamu i okolici gdje je završila studij Engleskog jezika i kreativnog pisanja.

Pisala je članke za britanske online časopise o temama kao što su literatura, ljepota, kulturološki fenomeni i životni stil.

Posljednje godine svog studija, za završni rad piše prvu zbirku poezije na kojoj i dalje radi. Iste godine objavila je dvije pjesme o Madridu (‘Las Calles de Madrid’ i ‘Madrid from a White Room’) u antologiji studentske poezije fakulteta Birmingham City University (BCU Anthology).


Budući da je Libartes neprofitna i volonterska organizacija, ukoliko možete i želite da podržite naš rad i finansijski, novac možete uplatiti kao mesečnu donaciju preko Patreona, ili na račun:

205-0000000270414-57 (dinarski, Komercijalna banka)

205-0070800051760-42 (devizni, Komercijalna banka) SWIFT/BIC: KOBBRSBGXXX

Hvala!

Povezani članci

Ana Marković, Perpetuum mobile

Mira Petrović, Čežnja

Nemam cvijeće za vaše tenkove

Ostavite komentar