LAMPION
Piše: Mirza Mehagić
Dvadeset sedme moje godine za Božić, bila je noć kad je na sve strane vjetrilo, kišilo, noć kada se pilo, pravilo gluposti u kafiću Fb i posmatralo djevojke na njihovim šetnjama do kupatila, da pokažu uske suknje, štikle i guzice. Buka u kafiću, nastavlja da tutnji kad sam zatvorio vrata i pokušao se udaljiti. Po cesti šeta lišće. Usamljeno šuštanje. Pored njega još čujem pritisak krvotoka koji mi bubnji u ušima. Odmah pomišljam da imam neku aneurizmu ili nešto, neki rak, možda, meningitis. Ili mi se čačkalica zabola u mozak, kao u slučaju doktora Hausa. Sjedio sam prvo na stepeništu, opijen, pokušavajući da ispadnem čudnovat i neobičan, iako sam se mogao savršeno kretati i voziti – što je jedan od kvaliteta koje sam pokupio od oca pored ogromne dundave glave.
Dvadeset sedam godina – život najsličniji ovoj ulici kad je vjetrovito, kada je klizavo, blatnjavo, kada jelka neprestano ispred Fb upada u potok, pa je Ićo vraća nazad psujući joj Boga. Najsličniji jer sve u životu što sam ustvari radio se sastojalo od toga da posmatram kada lijepe stvari prolaze, kada lijepe stvari odlaze, a ja, stropštavam se u potok, tačnije kanalizaciju, psujući Boga nekome u vazduhu dok osjetim kako se ledena tečna govna skupljaju oko glave i ulijevaju u uši. To pištanje u uhu me podsjeća na buđenje, na urlik raka u uhu iako sam siguran da rak uha možda i ne postoji. Usamljena i jadna prostirka života, prepuna trunja, najlonskih vreća, i blata pomiješanog sa šljunkom. I dalje sjedim na stepeništu. Poneko iziđe iz kafića, pogleda me i nastaje odmah roj pozdrava, odzdrava, roj naštimane neiskrene uljudnosti. Toliko je izrezbarena obrascima, planovima, instrukcijama da se sama sebi podapinje noge, da više ne znam ni kome trebam reći šta fino, šta ružno, s kim trebam stati, za kim trebam otići, a kod koga trebam ostati u mjestu kod koga treba okrenuti glavu i posmatrati ekran na telefonu.
Bocka me svjetlost iz susjednog kafića. Siluete parova mi izgledaju kao zle sjene trilera i horora, u trenutku kada neka neman napada glavnog ženskog lika. Pretpostavljam da mirišu jelke sa lampionima kojima su ukrašeni kafići Fb, Dajdža i Skala. Do mene ne doseže mnogo mirisa, samo prašina, dimovi iz auspuha, i hladan, vlažan vjetar. Ugodni mirisi ne pristaju uopšte ovom okruženju u kojem nema ničeg što dozvoljava da se osjećaš ugodno i sigurno. Samo mrak sa vrha gdje sam parkirao auto; gust, tvrd, dozvolio bi da uđeš u njeg kao stopalom u frišak beton, i ljudima kao meni bi to bilo dovoljno od sigurnosti i ugode što očekujem u životu.
Primičem se parkingu, a svaki mi korak ima apsolutni smisao, iako se plašim da izgledam glupo i nezgrapno ljudima koji me posmatraju sa strane. Krivim glavu i pokušavam da ih uhvatim u podsmijavanju, da im opsujem mater, međutim samim tim gubim koncentraciju, gubim ravnotežu i zapinjem stopalom za odlomljeni komad ploče sa asfalta. Uhvatio sam se za fontanu i slušam kapanje vode. Sjeo sam na ploču. Fb, kafić moje mladosti, izgleda kao napušteno uplakano dijete, koje je umazano pepelom, stoji u dronjcima i jedva krajem prsta drži lutku za tregere. Nepomično je i ukočeno izaziva mi tužna i sumorna sjećanja, dok se iza njega u zamazanim svjetlima dešavaju velike stvari. Promalja se grad, treperi i pišti a po nebu se igraju snopovi svjetlosti s novog reklamnog panela, te mi izgledaju kao prijatne ruke koje iznad nas sklapaju neki veliki ljudi. Čini mi se da imaju moć da tope prošlost kao da je od voska.
Moj sizifov put do automobila se nastavlja. Uspio sam da se uspravim, a dva čudna bljeska ispred mene žare mi oči. Nešto se kotrlja po cesti. Odluta u mrak, pa se vraća, pa leluja lijevo i desno. Zažmirim pa otvorim oči. I dalje su bljeskovi preda mnom kao lokvanji na cesti.
Bože, to je lampion! Jedan sićušni rozi lampion se kotrlja po cesti. Vjetar ga je otkinuo sa neke jelke sigurno, i nije se razbio srećom! Kao da je pobjegao iz torbe u kojoj sam kao dijete čuvao ukrase za jelku. Mati mi je za svaki rođendan i Novu godinu, kitila pravu jelku koju bi otac otkinuo negdje, uvijek sam pretpostavljao u našem rodnom kraju, Ćoralićima. Sjećam se plavog čaršava kojeg bi prostrli ispod jelke, da iglice ne bi prznile tepih. Sjećam se drvenog postolja, i snažne široke jelke prepune mirisnih svježih iglica. Mogao sam ih dugo gladiti, bez da se ijedna otkine i padne po čaršafu. Iz torbe sam tad vadio jedan po jedan lampion, i sa svakim vodio razgovor, dijelio sjećanja, priče, nade, snove i ambicije. Svaki je izrazito uljudan, ali je opet imao i svoju osobnost, koja se prostirala od one preblage uljudne, povodljive, pa do pomalo vrckaste, razbojničke, čvrste, ali opet prijatne osobnosti od koje sam mogao mnogo toga naučiti. Sa par njih sam morao rukovati izrazito oprezno, pošto su se kako mi je mati govorila, mogli lako razbiti. Prvo sam uvijek počinjao od stonoga, odnosno konopaca sitnog sjajnog papira koje je izgledao kao one čupave stonoge sa dokumentarnih emisija. Zlatni, ljubičasti, crveni, zeleni, raznih boja zamislivih i nezamislivih. Svaki bih omotao oko jelke, do dna, i uvijek bi mi jedan ostao kojeg bih eto stavio tek tako da popuni neku prazninu. Zaista bi jelka tad izgledala već kao završena, kao da ništa što bi dodao na ovom svijetu na nju ne bi je uljepšalo. Izgledala je bogata i moćna, posebno meni tako sićušnom kada bih stajao ispod i gledao njezine vrhove, njezine svijetle pojase, sitnih, igličastih sunaca. Nisam volio lampione u nekim oblicima, na primjer Djeda Mraza, sove ili kornjače. Koja je bila njihova svrha, ako bi odmah po obliku i boji znao šta su u stvari i samim tim i nisam mogao sa njima uspostaviti neki čaroban odnos. Bili su mi izrazito dosadni i odmah bih ih povadio i stavio na neke dijelove na jelci, najčešće na one koji se ne bi ni vidjeli. Nisu se sjajili, nisu mi ništa šaputali, ali iz poštovanja prema njihovoj postojanosti u mojoj vreći našao bi im neko mjesto. Sljedeće bih povadio sjajne lampione u obliku zapakovanog poklona. Imao sam par tih i nikad nisam mogao se sjetiti otkud mi. Stavio bih ih naprijed, na sporedna neka mjesta, sa strane najčešće, da ostavim mjesta za prave ukrase koji bi slijedili. Tako divni, okrugli, bogati, ukusni, mirisni, blagoslovljeni lampioni u svim raznim bojama i veličinama, sjajni, svjetlucavi, nenamršteni, razumljivi, tako sretni i razigrani. Ispadali su iz vrećice, stotine njih po sobi. Kotrljaju se, trče jedan za drugim, sudaraju se. Prezasićene, divne i tako stvarno opipljive forme istinske sreće! Jao koja moć se osjetila tad u toj sobi ispod jelke! Prvo sam stavljao one koji su bili posuti kao nekom svjetlucavom prašinom, što me uvijek podsjećalo na ukrase koje je mati posipala po torti. Sigurno su umočeni u neku kašastu masu ljepote i nevinosti, mislio bih, koja se sad stvrdnula i osušila! Oni nisu toliko reflektovali svjetlost, nisam se u njima mogao ogledati, te nisu ustvari mnogo iskrivljavali stvarnost. Bili su hrapavi na dodir, i to mi se kod njih sviđalo. Oprezno sam ih dodirivao i gladio, znao bih ako bih suviše grubo tu radio, taj ukrasni začin bi se osipao po tepihu, i mati bi me uvijek grdila. Crveni, dva roza, i žuti. Ta četiri sam imao, s tim što mi se crveni udubio, pa ga nisam ni htio stavljati na jelku. Izvadio bih ga ipak iz vreće, i držao negdje kraj sebe, da ne bi izgledalo kao da ga omalovažavam. Ova tri bih stavio odmah pri vrhu, i na sredini, bili su skroz lagani te se grane nisu savijale gotovo nikako. Kada bih ležao na kauču predvečer, i kada bih okrenuo pogled prema jelci, odmah bi bljesnuli baš oni za trenutak, i to bi se odvijalo tako dokle god je sumrak bio plav, bistar, bez crnih zlokobnih oblaka, sav prozračan sa pokojom uranjenom zvijezdom; ili ako je već pala noć, a mjesec bio ispred balkona u svom punom obliku, pa bih uvijek tad volio da ugasim svjetlo, da uđem kao iznenada u sobu, a tamo jedna strana jelke u potpunosti ozračena mjesečinom po kojoj plovi sitna prašina između grana koja se probudila mojim silovitim otvaranjem vrata; baš kao da sam tim aktom na nju dodao još jedan poseban ukras – odsječeno parče samog mjeseca, kojeg sam kao parmezan naribao po njoj, i onda ga dobro dahom razmazao i raširio podjednako po toj strani, da može tako beskonačno svijetliti. Zaista je to bilo posebno, zaista je to bilo moćno, silovito, nepobjedivo. Iza njih su došli jednostavni okrugli lampioni, od reflektirajuće plastike, u kojima se uvijek vidjela čitava prostorija i ljudi u njoj, u zlatnoj, plavoj, ljubičastoj, i crvenoj boji. Meni bi uvijek povećavali nos, i izdužavali oči, a iza mene bi se otvarala vrata iz kojih bi u sobu ulazili moji roditelji, i kao pantomimičari objašnjavali pokretima ruku svoje shvaćanje života. To su uvijek bili za mene neki izrazito ozbiljni pokreti i uvijek mi se činilo da me se nisu previše ticali. Okrugli oblik lampiona bi sasvim sigurno iskrivio prostor sobe, samim tim i ubrzao vrijeme po zakonima fizike, pa bi se ta vrata otvarala i zatvarala u djelićima sekunde a mama i tata prolazili kao na ubrzanom filmu, i mahali rukama po vazduhu, sjedali, ustajali, naštimavali televizor, donosili tanjire i pribor za jelo te pomjerali plakar kao u nekim izrazito smješnim scenama crno-bijelih komedija.
Kada bih ga odmakao od lica, i okrenuo se, mama i tata su već posijedili, i umjesto posuđa bi usporeno nosili tlakomjere i prevrtali stolnjak tražeći tablete za srce i štitnjaču. I dalje bi sa izrazito ozbiljnom gestikulacijom objašnjavali svoje shvaćanje života ne obazirući se na mene. Takve sam lampione volio iz prostog razloga što sam u njima mogao posmatrati jedan iskrivljeni raznobojni svijet, mog svijeta, sa mojim likovima, stvarima, prostorima, što me izrazito zabavljalo satima. Okrećući ih bih uspio da uhvatim i druge prostorije, lustere, televizore, mater, oca, tabure, kauč, svijeću kada bi nam nestalo struje, i mnoge plišane igračke posjedene na krevetima. Prvo sam kačio velike, ispod kojih bi se grane savile, a onda između njih bih poredao i manje, iz nekog razloga što sam želio da se vidi da oni pripadaju istoj grupi, istoj porodici. Kao starješine i djeca. Veoma glatki na dodir, i hladni, držao sam ih uz lice par trenutaka prije nego što bih ih kačio po jelki – nakon što bi mati uključila električne svjećice i posula ih grubo po njoj – napokon završenoj.
Jelke su se kasnije pretvarale u kosture od najlona i plastike, kitile su se samo za rođendane, lampioni razbijali i gubili, a sjajne stonoge kidale. Ja sam odrastajući se sve više ljutio na to neugledno besmisleno drvce što je stajalo u ćošku, nervirajući se što se zamara mati s tim, što je samo od sebe ružno, i što je vreća sa lampionima se prošupljila, što je prazna, i što su sad tu neki drugi ukrasi kojih se i ne sjećam. Jelke su nestajale, kao i nove godine, Božići, rođendani, osim eto ovog dvadeset i sedmog, kada sam sad sjedeći kraj fontane u mraku polupijan, vidio taj mali lampion koji se vrtio po vjetru, po cesti, izbjegavao automobile, i samo tako postojao. Kao da mi je poznat, kao da mi je dugogodišnji prijatelj, i gotovo za tih par trenutaka što sam ga vidio i on mene, razmjenili smo bez razgovora svu prošlost naših života. Tako mala, sjajna i besmislena stvar me sad probola kao šipka od užarenog željeza, pretvorila me u odvratnu bestjelesnu masu, krivu svakome, gotovo da me bila više sramota i postojati. Tu su lampioni bili, čitavog mog života, u svakom ćošku, kao plemenite oči, iz svakog mraka žmirkale na mene, samo što sam ja tako odvratan, odlučio da ih više ne gledam, da ih ne priznam, samo što sam tim postigao, da ne priznam sebe, i da sad nisam više ništa nego neugledna ljuštura prepuna praznog i hladnog vazduha sa suzama u očima koja sad grči lice u plaču kraj fontane ispod čitulje!
Lampion se kotrljao dok ga nije pregazio auto i nakon tihog pucnja ostalo je još par komadića pomiješanih sa pjeskom i blatom. Sve u životu kao i da mi je prošlo u stvari u takvom jednosekudnom prasku, od jelke, do lampiona, sobe kraj balkona, mjesečeve posjete, Božića, rođendana, mladosti, čitavog života! Što je zajedničko tome svemu je da me uvijek našlo bespomoćnog, baš kao i sad, dok sam gledao ples lampiona između auta, očekujući i znajući da će naići baš jedno auto koje će ga smrviti pred mojim očima, prihvatajući to kao svakodnevnu stvar. Naprosto me oduševilo njegovo intrigantno i zavodljivo plesanje sa sigurnom smrću, te me podsjetilo da ustvari nemam za šta da se brinem niti čega da se bojim. Rak mi se stanjio, tišina je nabubrila do tačke pucanja, i kao kad bih nakon izlaska iz dubine mora refleksno progutao vazduh, nešto je škljocnulo u ušima, i odmah sam čuo sve zvukove stvarnosti oko sebe. Ispunjen sam bio takvom blagodati, da mi je naprasto bilo svejedno da li ću u tom trenutku prestati, da li ću se snužditi, i da li ću se razbiti u hiljadu komadića u kojim bi se prikazivale i premotavale ubrzane stvarnosti moga života. Na prvom, komadiću zove me mama da doletim u sobu, jer nosi naprosto fenomenalnu tortu sa hrpom prskalica i svjećica! Na drugom suze moga oca dok me ostavlja na željezničkoj stanici pred fakultetom elektrotehničkih nauka i odlazi u crveno sunce. Kroz treći prolaze vozovi, automobili, i ostale mehaničke stvari, a ja stojim dok se u meni singularitet raspršava u beskonačni hladni kosmos.
Rastrijeznio sam se i sjeo u auto. Još trenutak je jelka bljesnula u retrovizoru.
Mirza Mehagić: Rođen je u Bihaću (1986), osnovnu i srednju školu je završio u Cazinu. Magistrirao je na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu (2011). Od srednje škole se bavi pisanjem proze, i dobitnik priznanja KNS-a u Sarajevu za priču Noćni cvijet sa kojom je zastupljen i u zajedničkom zborniku “Gravitacija riječi”. Objavljivao u brojnim regionalnim časopisima. Trenutno se bavi pisanjem kratkih priča i novela i radi na svom prvom romanu.
Ovaj tekst je objavljen u decembru 2020. godine, u okviru temata Melanholija.
Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Proza.