Image default
Film i misao

Romanes eunt domus, Credo quia Brajanum

Piše: Nikola Teofilović

Tamo negde krajem šezdesetih godina, dok je u ljudima još tinjala nada da je moguće popraviti ovaj svet, u pop kulturu preko Montipajtonovaca ulazi apsurd, kao moćno oružje. Naravno, već je postojala književna tradicija kojoj je apsurd bio ključni izraz i stil, već su tu tekovine dadaizma, tekstovi Beketa i Joneska, tu je Sartr, Andre Breton, Danil Harms…

Tradicija apsurda uveliko postoji ali preko Letećeg cirkusa ulazi u masu i postaje nerazdvojivi deo savremene kulture. Svoju popularnost Monti Pajton duguje televiziji, bez koje nikada ne bi dosegao slavu i postao kult. Oni su ponudili televizijskoj publici ne samo satiru i crni humor, kako se najčešće kvalifikuje njihov rad, već i sasvim novi svet koji je oživljava pred očima gledaoca.

Pajtonovski svet je paradoks, logička greška, i izaziva smeh samo ako se oslanja na tvrdu matricu realnosti koja je svima poznata. A privilegija tadašnjeg sveta, šezdesetih i sedamdesetih godina jeste upravo postojanje realnosti u koju niko nije sumnjao. Berlinski zid je jasno crtao granicu između dve zvanične, ideološke stvarnosti.

Velike priče su nicale na zapadnoj strani zida, ideja slobode, besklasnog društva, nepotrebnost organizovanih religija… Poput likova u romanima Dostojevskog koji su verovali u pravljenje raja na zemlji, oglašavaju se slobodumni mislioci, protivnici sistema, ratova i bogataških hirova…

Ali svet bez logike, svet bez matrice, svet razorenog smisla, svet bez velikih priča; taj svet je ugledao milionski auditorijum najpre u tv-serijalu Monti Pajton, a potom i u filmovima iste družine. Smisao života iz 1983. i Sveti gral iz 1974. su pompezni naslovi, ali osim toga ničeg pompeznog u njima nema, u njima se ruši viteška stvarnost Srednjeg veka i stvarnost dvadesetog veka.

Žitije Brajanovo iz 1979. godine, zadaje udarac ideji mesijanstva, ključnom mestu judeo-hrišćanske religije. Brajan je lažni prorok koji to ne želi da bude, ali ga masa vidi kao takvog. A masa, predstavljena kao gomila kretena koji jurcaju za zbunjenim mesijom ipak određuje sudbinu Brajanovu, i ona se najzad, poklapa sa Hristovom. Dvadeseti vek nije vek religije, to je doba kada mnoge dogme bivaju ismejane, bačene u blato. Dvadeseti vek je apsurdom terao od sebe biblijske istine iscrpljen teškim stradanjima u dva svetska rata. Masa mrtvih stoji na plećima dvadesetog veka, oduzima mu simslenost. Danas, masa živih sa pravom glasa, oduzima smislenost dvadeset prvom veku.

Masa je ta koja je gospodar sudbine Brajanove, a na jedan sasvim apsurdan način, koji je sedmdesetih godina bio smešan, masa je gospodar starnosti. To danas nije smešno, to je danas teška tragedija svakog mislećeg čoveka. Slava, sjaj, pompeznost, uspeh, rezervisani su za ljude iz mase, za ljude koji neće mesiju tražiti u sebi, kao sebi srodnog spasitelja, već za one koji će slušati šta im se kaže. Ako masa, svojim demokratskim pravom glasa odluči da je neko mesija, taj neko će to i biti, ma koliko to bilo apsurdno.

Romanes eunt domus, gramatički je nepravilno, sistemski je nepravilno i apsolutno je nebitno šta to znači. Značenje je u drugom planu, bitna je gramatička konvencija, i otuda je kazna za Brajana da napiše pravilno Romani ite domum – Rimljani idite kući. Živimo u vremenu kada ni ovaj štos nije više smešan, jer svi dobro osećamo na svojoj koži da značenje ne postoji i da postoji samo znak u onom desosirovskom smislu.

Odred samoubica, tih neustrašivih ratnika hita da počini samoubistvo i svi su prepadnuti od njih. Samo laganom izmenom značenja, odred kamikaza se pretvara u cirkuzante a njihova smrt je smeh do suza. I ta smrt nije uzaludna, oni su verno položili svoje živote na oltar apsurda. Koliko je umesno u ovom konteksu citirati Tertulijana?

Naravno, sve ovo Pajtonovci nisu mogli da znaju u vremenu kada su delovali, sve ovo su naknadne analize pomeranja realnosti prema besmislu, prema ovom bezimenom dobu, nekom postinternetskom vremenu lajkova i šerovanja, prema sadašnjosti koja je toliko banalna da u sebi ne može nositi tako tešku temu, poput mesijanstva. Zato Brajan pripada nekadašnjici, dalekoj nekadašnjici…

Najčešće se Žitije Brajanovo smatra parodijom na život Isusov, ali ono je pre svega, parodiranje mase i njenog viđenja spasenja. Najzad, parodija je ono što potvrđuje stvarnost kao njen antipod. Kako ćemo danas bilo šta parodirati? Koga? Šta? Stvarnost, kao da ne postoji. Parodirati se može samo značenje, ne može se parodirati znak. U ovom dobu kada smisao naše civilizacije nestaje i svodi se na nekoliko stvari, kao što su komfor, novac i zabava, ostaje nam veoma malo prostora za smeh. Smeh su izazivale pajtonovske logičke greške, oksimoroni a oni su danas deo svakodnevice kojima se nema ko više smejati. Kako će moronu biti smešan oksimoron?


Nikola Teofilović, rođen 1977. godine u Kragujevcu, profesor srpskoj jezika i književnosti. Osnivač radio pozorišta Drtle Frtle. Objavio zbirku pripovedaka Jeste li čitali Zaratustru u originalu, koja je nagrađena. Dramskim tekstom Poslednja želja Dragiše Nedovića ušao je u najuži izbor za Nušićevu nagradu 2014. godine.


Pročitajte intervju sa Nikolom Teofilovićem: Bez igre, život teško može da nosi u sebi radost (Igraj, igraj, igraj, avgust 2012)
Nikola Teofilović – Đul Zulejha (Libartes amatoria, mart 2013)

Ovaj članak je objavljen u oktobru 2014, u okviru temata Smešni Libartes.

Pročitajte ostale tekstove koji su objavljeni u rubrici Film i misao.

Related posts

Pjer Paolo Pazolini, Rasprava o kadru-sekvenci ili film kao semiologija stvarnosti

Andrea Stojanović: Poniženi i uvređeni (a možda i probuđeni)

Libartes

Hrvoje Galić, Iz vremena koje prethodi: „Gepard“ Luchina Viscontija