Image default
Proza

Ružica Gašperov – Spašavanje susjeda Frane

Zvuk zvona je proparao ustajali zrak u našem stanu. Tata ne dozvoljava otvoriti prozore. Tvrdi da hladnoća nepovoljno utječe na njegovo zdravlje koje je, po njegovom iskazu, jako krhko poslije neuspjelog moždanog udara. 

Žustrim sam korakom pritrčala telefonu dok je tata rušio sjedalice po kuhinji u nastojanju da prije mene dohvati slušalicu. Kada sam začula glas s druge strane žice, bilo mi je žao što tati nisam prepustila pobjedu. 

„Koga sam dobila?“ – zaškripao je nesimpatični glas šjore Danke. 

„Mene“ – nepotrebna su opširna predstavljanja. Njoj je i tako svejedno koga je 

dobila. Bitno da ga je dobila. 

„Bise, pođi brzo do Ćele. Neka on i Šime dođu upomoć. Franu napali razbojnici.“ 

Uvukla me u ovaj nesvakidašnji razgovor, pa sam je morala upitati kakvi su to razbojnici. Iako se mene baš previše ne tiču naklapanja, ovaj mi je slučaj djelovao kao nešto konkretno. 

„Ča ja znan kakvi. Eno se bidni Frane bori s njima ka’ lav. Išla san bacit škovace, pa san čula kako viče na nji’. Razbijaju mobilju. Brzo, Bise moja, reci in da dođu spasit našega Franu!“ 

Mala digresija: Danka je jedna od zaljubljenica u čistoću. Ona, po potrebi i po pokretima na stepeništu, zna i do desetak puta dnevno iznositi svoje smeće do kontejnera. Ništa joj manje nije važan ni njen legendarni tapetić pred vratima. 

Spustila sam slušalicu i okrenula se prema ulaznim vratima u namjeri da odem po pomoć. Barem sam tako mislila. Prije nego sam izvela manevar, pogled mi se susreo s ozbiljnim ispitivačkim pogledom mog oca. 

Prošla je godina dana otkad je doživio moždani udar. Devet i po dana, devet i po dugih dana i noći, je umirao na Intenzivnoj. Plakale smo pored njega s prikrivenom nadom da neće preživjeti. Bio je spojen na respirator, reanimator, infuziju, transfuziju, gusku, patku. Uglavnom, na sve osim na internet. Stela i ja smo se smjenjivale pored kreveta preporučujući njegovu dušu Svevišnjemu. 

Desetog dana je samo otvorio oči i mrko pogledao Stelu. Njen krik se razlijegao mračnom prostorijom. Odnekud je dotrčao liječnik. Valjda isključiti aparate. Kad je shvatio da Stela ne kriči zbog toga što joj je otac napustio ovaj svijet, samo je promrmljao nešto nerazumljivo kao što to inače liječnici rade. Stela se kune da je tata imao ljepšu boju lica nego mladi liječnik. 

Rehabilitaciju ne bih sad spominjala, ali je važno napisati da brinemo o tatinom zdravlju više nego je potrebno. U ovakvim kriznim situacijama smo posebno zabrinute. 

„Oli se nešto dogodilo? Šta si spominjala razbojnike?“ – vidim mu žar u očima, pa ukratko prepričavam razgovor između mene i stanovite gospođe. 

Sad, da je to normalan starac, lijepo bi pozvao policiju, ili ostao u kući, ili, u najgoru ruku, na stepeništu i pratio razvoj situacije. Ali, ne! To je moj tata! 

Žurno bi krenuo obračunati s napadačem da nema Stele. Ona je uvijek bila mirna i pokorna. Nikad se nije tati suprostavljala. No, u posljednje vrijeme kao da je vrag ušao u nju. Na svaku tatinu skače. Gasi tatine požare čak i prije no što ih on potpali. Kao da su joj malo živci popustili. 

„Di ćeš?“ – drekne Stela. 

„Spasit Franu.“ 

„Stoj u kući! Cili dan se vučeš po kući ka da ti je sto godina, a sad ćeš trčat niza skale“ – oštro će Stela. Ako nećeš s njim oštro, gotov si. 

„Neću trčat. Ić ću polako i držat se za pašaman. Amo brzo, Bise!“ – pokušava tata kliznuti Steli. 

Zvonila sam i kucala Ćeli na vrata. Nitko se nije javljao. Možda su vani. A možda su i s lakim ženama. Ili, još gore, sa dečkima. Tko bi njih dva razumio! 

Sa zebnjom u srcu sam krenula niz stepenište Frani u pomoć. Istina, svađeni smo u posljednje vrijeme, ali u nevolji se ne gleda. Na pola stepeništa sam se sjetila da nisam naoružana. Srećom, Danka je bila pred svojim vratima. U ruci je držala valjak za tijesto. Meni je dodala metlu, pa smo krenule u boj. 

Iza leđa sam čula tatine psovke i Steline prigovore. Povikala sam im da se vrate u stan i da se ne izlažu pogibelji. Normalno da je riječ pogibelj izmamila Groficu i Svetu Dušu, a tatu nije spriječila da se prestane otimati Stelinom potezanju. U jednom trenutku se začulo paranje tkanine i tatino „Eto ti sad! Jeben ti gospin riđipet! Ovo mi je bila najboja košuja.“ 

Došli smo pred Franina vrata. Ja sam zazvala žrtvu. Iznutra se čulo lupanje i pomicanje namještaja, a čuli su se i povici. 

„Govno jedno! Doć ćeš ti meni šaka! Ne zva se ja Frane!“ 

„Čekaj , Bise!“ – začula sam Dankin šapat. – „Triba oslušnit situaciju,a onda ćemo pregovarat s agresorom.“ 

„Jeba ti ja pas mater, ako te neću smečit ka palačinku“ – iznutra se čuo Franin bijesni glas. Onda se začuo tresak. Nešto drveno i veliko je palo po podu. Nisam nikad mogla ni pomisliti da je Frane tako hrabar. 

„Šjor razbojnik, fermajte više! Imamo van ništo reč“ – započne Danka svoju misiju. 

„Čekaj, majmune jedan! Sad češ dobit! Ti ćeš meni krast pancetu!“ – čulo se lupanje. Majmuna se nije čulo. 

„Škužajte“ – ponovo poviče Danka. Ona uvijek vozi po svome, – „ako triba otkupninu, svi ćemo pomoć. Nismo baš pri parama, ali za našega Franu bi sve učinili. Recite koliko tražite. Judi smo, dogovorit ćemo se.“ 

„Gubo jedna, dabili gubo! Sad će tebi prisist panceta! Izvadit ću ti na grkljan to šta si proždra! To ti Frane kaže!“ 

Ponovo se čulo kako netko tuče nečim po nečemu. Sudeći po povicima, Frane je pobjeđivao. Razbojnika nije bilo za čuti. 

„Šta sad kažeš? Jesan ti glavu rascopa! A? Sad će tebe Frane lipo zakopat“ – čuje se pomicanje sjedalice i Franino stenjanje. 

„Ajme meni, zatuka ga je!“ – cvili Danka. 

„Oću te govno zakopat! Ne isplati se za tebe kopat rupu. Lipo će tebe Frane u kontejner. Tamo ti i je misto. A jesi težak, majke ti!“ 

„Isuse moj, ubija ga je zbog radi bokunić pancete“ – i dalje cvili Danka. 

Napokon se otvaraju vrata Franinog stana. Danka im je najbliže. Pred licem joj se zanjiše razbojnikovo opušteno mrtvo tijelo. Glava mu je krvava masa. Frane ga gleda sa smiješkom, ne primjećujući nas četvero okamenjenih. Gleda ga gotovo nježno dok ga desnom rukom drži za vrh dugačkog repa. 

 


izvor fotografije: slobodnadalmacija.hr

Ružica Gašperov rođena u Splitu. Obajviljivana u časopisima, zbornicima i portalima. Godine 2011. se našla među šest finalista za nagradu VBZ-a za roman godine. Bjelovarsko pozorište je postavilo njenu dramu Adio pameti, koja je objavljena na sajtu Drame.hr. 

 

 

 


Ovaj članak je objavljen u oktobru 2014, u okviru temata Smešni Libartes.

Pročitajte ostale tekstove koji su objavljeni u rubrici Proza 

Možda će vas interesovati i:

Ranko Trifković – Ursa i učkur

Related posts

Dragana Amarilis – Crna rupa

Libartes

Jovanka Živanović, Usuditi se

Libartes

Jadranka Milenković, Kasetofon