Image default
Poezija

Vladan Šipovac, Sva naša odsustva

Sva naša odsustva

Ti i ja, kada se razdvojimo, ličimo na filozofe
koji u miru velikog odsustva jedan drugome
preporučuju knjige, nepoznate naslove
od kojih će tek neki progovoriti o haosu
kojeg zovemo bliskost.

Ti i ja, kada pogledamo šta smo napisali
i kako su zarezi potamnili stranice,
više nego ijedna druga masna šaka,
s namjerom zagubljena u rokovniku,
tada shvatamo jasnoću forme našeg odnosa.

Ti i ja, nastanjeni u velikom otklonu,
sreći što ne zna razmrsiti udove,
nego im još više daje do znanja koliko su
sami i nerazumni,
kao konopac za veš tokom julskog pljuska.

Ti i ja, kada postanemo kraći nego što je ovaj trenutak
i kada okolina zašuti dovoljno dugo
da se u njoj prepozna glas zajedništva,
tada ćemo upamtiti sve što se od nas očekuje,
što je prirodno i sebično,
kao ujed na pogrešnom mjestu.

Ti i ja, kada se razdvojimo ličimo na mogućnosti
koje su ostavljene da budu to što neprikosnoveno jesu,
naša je platonska ljubav ista kao i ona ljudska, nastrana.
Sasvim je jednako pojesti komad lubenice i zamisliti ga
kako probija svaki ogranak jednjaka.


Zagreb

Neka to bude početak svih početaka,
bez prve riječi koja vodi na dno stomaka,
samo zjapeća usta, gola so naših kontura.

Neka to bude potraga svih najljepših potraga,
kada u travu, mladu i mokru,
tu istu travu umočiš glavu,
umjesto jednog tijela obznaniš još desetine
ružičastih maslačaka,
pa se preko obale spustiš,
do svojeg toplog konačišta,
baš tu, neka to bude ove jeseni
i da postoji još narednih sto.

Neka to bude pokret tvoje žudnje,
u kojoj se listaju cvjetovi i njihova savitljiva žarišta,
neka prekriju Zagreb, parkove i pokrajine.
Da imaš još ovoliko, te iste želje za kasnije,
da te vode i pronalaze, kako zbilja misliš, da je najbolje,
za sve ovo ovdje i tamo,
što u zemlji formira se.

Neka to bude početak svih završetaka, svih stranica
koje su ostale bijele i nakon obećanja,
nakon rukopisa,
neka u tebi sagleda se zakon
od kojeg sve što je napuklo, oslobađa se,
tačno u onoliko dijelova u koliko stanu ova slova
i dva grada, naslikana, jedan uz drugog.

Neka to bude kad te probudim,
tada ćeš gledati kroz prozor autobusa,
kako se razlažu svjetla graničnog prelaza
u jednu malu blistavost tvojeg odsustva.

Neka to bude ljubav ovog jutra,
u kojem se ništa ne razlikuje od ostatka,
osim sigurnosti prepoznavanja,
raspoređenosti četiri dlana.

Svaki dlan, za jednu misao o tijelima,
u kojima stanuju blagonakloni duhovi
naših navika.


Promjene

za Draganu

U dosluhu sam sa drugom Zemljom,
koja je uzela svojstvo doma,
to je tvoja nova planeta,
kojoj se obraćaš u sobi, na prozorima,
koju lijepiš na oči i cvijeće.

Takva planeta ne isparava,
nije je teško izliječiti,
samo povremeno obići,
ostaviti joj vrijeme drugog svijeta,
vrijeme što ne prestaje,
ne troši se u naletima
niti je potrebno razmišljati
o njegovoj posebnosti.

U dosluhu sam sa novom Zemljom,
pričam ti o produžetku dana,
o nepristajanju na tumačenja,
na formiranje virusa i njegovog rasta.

Voda je svježa i ljudi gledaju
u oblake na zgradama,
čine se velikim i bliskim,
smješteni su na ivicama,
a opet, pristupačni.
Polja su široka i gusta,
na svakom prostoru koji načneš,
izraste jedna kuća.

Naša srca su mahovina,
dobro je što se prepoznajemo
kada spavamo i kada smo ostavljeni.

Ova planeta je ispunjena
tvojom samoćom,
nisu to zagubljene riječi
niti naborana lica,
ova planeta je svjedok
tvoje naklonosti,
tvojeg pomirenja.

Nužnost je ostati prisutan,
sagledati je
kako se širi i postaje okrugla.

To je tvoja nova kugla,
ona koja ne treperi,
nego isijava
na njegovom obrazu,
u tvojem grlu,
u cijelom svojem postanku
i snazi jedne misli.


Vrijeme

Vrijeme u kojem živiš liči na san
u kojem te vodim dvorištima
koja nemaju jasno osvjetljenje
niti se njihovi vlasnici odista pronalaze,
koliko naše postavljene noge,
pod trostrukim snijegom sunca
jednog posve jednostavnog marta
tekuće godine.

Vrijeme u kojem je potrebno napisati
koliko te zaboravljam
nije prikladno za bilo šta,
osim za podsjećanje na svježu koru
posoljenog stabla, našeg stasa.

Ovo je tvoja konačna pjesma o sjećanju,
a prva u nastajanju.

Kako se čovjek može otvoriti,
kao čaša kad je uzmeš,
isto se pritisne, pod uhom napukne
i tvojem uvijek spremnom partneru vjeruješ
istom vrstom pogovora o samoći
koja je puna nazeba i potjere
da se u svakom momentu opiše svaki ukor
od kojeg se mačja grubost oporavlja
od još jednog procjepa
što u majici ostaje.


Početak

Kada ti počnem govoriti,
tvoja se košulja rascvjeta,
stotine poruba udara u istu kožu,
isti zglob.

Kada ti počnem pravdati
sva sunca, sva brda koja nikada to nisu,
zubate se šnite zabiju pod pazuhe,
likovi preuzimaju posvete,
njihove zaključke donosi neko ko je oduvijek
trijezan,
nepobitno pouzdan
i jednoznačan.

Kada ti počnem govoriti,
ništa se od naše milosti ne razumije,
osim dotoka prstiju
koji u sebi svoj pogled sanjaju.

Kada ti počnem govoriti
koliko puta, koliko puta sam prešao most,
sve su to umrlosti, jedna uz drugu,
kao prekidi ponoći.

Ničega nije suviše
koliko ovih zjenica u grotlu.


Vladan Šipovac, Rođen je 1987. u Banovićima, BiH. Diplomirao je na Katedri za Anglistiku na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Objavljivao poeziju u raznim časopisima, zbornicima i na književnim portalima regiona.

Zbirke poezije: Koža u kojoj ne živim, Bijelo Polje, 2014.

                         Poljubac, ARGH, Beograd, 2021.

 

 

 


Budući da je Libartes neprofitna i volonterska organizacija, ukoliko možete i želite da podržite naš rad i finansijski, novac možete uplatiti kao mesečnu donaciju preko Patreona, ili na račun:

205-0000000270414-57 (dinarski, Komercijalna banka)

205-0070800051760-42 (devizni, Komercijalna banka) SWIFT/BIC: KOBBRSBGXXX

Hvala!

Povezani članci

Marija Skočibušić, Poezija

Željana Vukanac, Nežnost

Anđelo Vanini, Ruševine

Ostavite komentar