blagoslov
osjećam kosti
iako je kostur kost nagnuta
iako su stopala u uzglavlju
a tjeme pod rebrima
transformacija na mene djeluje čovječno
nimalo demonski
jer svaki je rat preobražaj
urlik na zid pun izgaranja
ja u vatri pronalazim strast
u trzajima abiogenezu
čovjek živi dok nije čovjek
vodi me putem smrti
jer tako smrtno osjećam život
sjene
pušteni iz maternice
razlili smo se neplodnim vodama
život plovi u nama
previja se po neuronima
sklapa u tamama
teško se povratiti u ljudstvo
a još teže postati
naše su oči razorne hesperide
iz glave nam urliču duhovi
a duh svijeta
polako nam prazni tijela prostore
umnoženi u ranama
množimo se mokrim svjetovima
okupacija
lubanje se izmiču pred ponorima
previjaju izgorene od groma sunca
sablasti jutra
vrijeme preskače zidove
upada u rupe
jame organa
thanatosa vapaj
tenk je zgnječio podove
propucao glave
zemlja podrhtava
ruši se
upozorava
naša tijela izmučena
djeci ranjavaju sadašnjost
prošlost
prestat će vrijeme muke
kada bog rastvori ruke
prijelom
uragan nam drobi stanice
bez putnika se ukrcavamo
bježimo nepoznatim zemljama
tijelima
nas od života udaljava
crni kormilar hada
krvnik raja
pakla naših slabina
režu nas zastoji
otvaraju lutanja
mi slijepi plivamo po dubinama
uranjamo se u grijeh slobode
robije u vlastitostima
mnoštvima
skupi, bože, mesa naša
sveži nas svojom božanskom istinom
mekani most
usitnjene latice
utiskujem u uterus
uranjam metastaze
u plodnu vodu
most koji me dijeli od života
i smrti
ja sam bomba spuštena među ljude
demon noći
koji teško guta jutra
prepolovljena hipnozama
ja sam pobunjeni čovjek žedan boga
mrzitelj svega demonskoga
ja sam nerođeno sjeme božjih uvenuća
otkucavam na mjesečevoj membrani
zastajem prije amputiranog svanuća
bolnica
u hladnim hodnicima
hemofilija hvata hipofizu
povlači je u nedostatak antitijela
a prostor usitnjava ubrzanim disanjem
i mrakom sobe
seobe pogleda
koji slijepo promatraju azur
dalek i crn
neutješni
i bijeli
skupljam s kraja sebe svaki dio sebe živućeg
presvlačim golotinju za novu sterilnost kretanja
hematom
procvjetala je noć
i ogulila kosti kože
rijeke teku nijemo
i prolijevaju se
iz jednog poniženja u drugi pad
a modra tajanstva
u sebi pale golotinju
rastavljaju sliku svijeta
i nestaju u mlazu životoka
navirem mutnim vodama
tiho tražeći besmrtnost
daleko ispod svijeta
san savinut u sjenama
divlja u hadu boga grlatoga
galebovi raznose vatru
na mlakim rebrima
moje ruke pored fontane
pridržavaju noge
iz mene ispadaju metali
u meni cvjetaju božanstva
po meni plivaju tajne
misli
godine
ja nijem promatram ranjene dane
sklupčan ispod voda srebrnih
ratište
jednim bićem sahranjujem leševe
u zemlji i u mislima
drugim sanjam
potrebno mi je više prisutnosti
prostora za obranu
za ukapanje
skrivanje
osuđen na krvavog sizifa u snovima
lupam kamenjem po mozgu
mrtvilo umanjuje živilo
postojim svjestan umiranja
metastaziram po rubu svijeta
ukapam se prije ostalih
krv
mi smo iskrvarili u ljudima
krvotvorili im sebe
pa uzeli njih
bijele i nevine
bez krvi beskrvne
koja nam pripada
koja se prolijeva u smaragdna mora
i vodi nas do groba tvojega, gospode
zaštiti nas od noći
buke i vatre
mi dovoljno glasno koljemo
krv svetu iz tvojih rana
ovo je krv tvoja
koja se za nas predala
Vladimir Tomaš rođen je 1998. godine u Splitu. Student je treće godine preddiplomskoga studija Hrvatskoga jezika i književnosti na Odjelu za kroatistiku Sveučilišta u Zadru. Piše poeziju, prozu i dramu. Objavljuje u raznim časopisima i na mrežnim portalima namijenjenima književnosti. Organizira pjesničke književne večeri i moderira predstavljanja knjiga (zasad) neafirmiranih autora. Član je Književne udruge Ludens i dio je uredništva časopisa Odjela za kroatistiku. Dosad je objavio: Oprostite mi prešućeno (2019., zbirka poezije) i Ogoljivanje ontogeneze (2020., zbirka poezije i pjesničke proze). U pripremi su mu treća pjesnička zbirka i debitantska drama.
Ovaj članak je objavljen u septembru 2020, u okviru temata TELO.
Pročitajte sve tekstove objavljene u rubrici Poezija.