Image default
Reč i misao

Pripovedačka otmenost Ljubice Arsić

Pripovedačka otmenost Ljubice Arsić u Maco da l’ me voliš?
(Ljubica Arsić, Maco da l’ me voliš, Narodna knjiga, Beograd, 2005.)

Piše: Marijana Nikolajević

Ljubica Arsić odlično poznaje arhetipsku sliku balkanskih žena, ogledalo patrijahalnog društva kao uticaj, da na svež način oseća erotiku kao vladajući princip u sopstvenoj književnosti.

Prozno delo Maco da l’ me voliš? sačinjeno je od kratkih priča različite tematike, gde samo celina u potpunosti pruža potpuni odgovor o autorkinoj spoznaji iluzije, koja nas dovodi do tla gde se iluzija pretvara u ideologiju. Ova knjiga vrvi od haotičnosti, neurotičnosti, užurbanosti modernog doba kao i muško-ženskih razgovora stavljenih na pijadestal, grubo otrgnutih iz hermetički zapečaćene kolotečine. Čini se da je njena dominantna nota – gorčina. Ali tu je, takođe, ekstravagancija, egzibicionizam, manična veselost, zanos, a povremeno i delirijum. Likovi dati kao grube skice možda su vernije stvarnosti od iscrpnih portreta konvencialnog romana. Književnica u ulozi moderne Šeherzade priča kratke priče čiji su glavni  akteri upravo muško-ženski odnosi rastegnuti kao testo kroz različite epohe i koji, pri tom, ostaju neizmenjeni do dana današnjeg. Poniženja i porazi, dati sa surovom iskrenošću, produhovljeno, ne završavaju se očajanjem već u neobuzdanoj žeđi za životom.

Ljubica Arsić je pisala o ljudskoj usamljenosti, o čovekovoj potrebi za dodirom kao i o čovekovoj suštinskoj potrebi za drugim ljudskim bićem. Otud i motiv kako se žena i muž ne prepoznaju u zajedničkoj fantaziji („Da si ti bila u redu ne bih morao da tražim drugu” i „Šta će ljudi da kažu zašto se nigde ne pojavljujem sa mužem”). Čest motiv je i kuvanje kao osnovni pokretač prosipanja „velikih narodnih mudrosti” u stilu –„Dokle ću da jedem ove splačine”, „Šta je s tom večerom”, „Mama ipak pravi bolju gibanicu…”

Način na koji doživljava svoju poetiku upoređuje sa kuvanjem jasno oslikava u priči „Opet ti je jelo zagorelo”.1

Ljubica Arsić, ironijom i bolnim sarkazmom maskira duboku potištenost i potresenost svetom. Prikazan je surovo, onakav kakav je, i „muško-ženski” i „žensko-muški” i „ženski” odnos. Rečenice izvučene iz segmenta svakidašnjice kao Velike Istine gde se prepoznaju i prodavačice, i supruge, svekrve, majke, pesnikinje, Beatriče i Laure, muze i domaćice, sveukupnost žena i njihovo nezadovoljstvo usred „prokletog” insistiranja da su žrtve muškarčevog nemara i ravnodušnosti… „Baš sad si morao da opereš ruke kad sam izribala lavabo”, „To mi je hvala za sve što sam za tebe učinila”, „Šta si mi pa pružio u životu” i slično, ali i nezaobilazna kruna svega „Važniji su ti prijatelji od mene”, „Fudbal (pecanje, šah…) ili ja”… dok, sa druge strane, isto „Ti bi se samo svađala”, „Iz blata sam te izvuko”, „Idem prljav i neispeglan, a ti po ceo dan listaš časopise”. Čitalac se nalazi u začaranom krugu ponavljanja, nečeg davno viđenog, doživljenog a opet novog, osveženog.

Glavni junak fragmenata, kratkih epizoda opisanih ironičnim, modernim i nekonvencijalnim jezikom sa vrlo čestim igrama reči, je večiti rat polova. Postavlja se pitanje, nije li ključ istog u odgovoru na smisao života? Nije li poruka knjige, da je možda smisao ljubav, nije li čovečiji cinizam: „Ne nisam normalan, da jesam ne bih bio sa tobom” u  „Da se ne lažemo, i sama je ljubav nenormalna pojava”, jedno veliko traganje za savršenstvom, iako se poseduje svest da kao takva ne postoji. Ljubica Arsić ne ostavlja nadu, ona ide do kraja srozava čoveka do samog dna sopsvene duše, surovo, baš kao što Maca Aksentijević2 ume da voli.

Pažljivi čitalac će u ovoj knjizi lako prepoznati virtuozni ritam, baš kao i spoj kosmičkog i telesnog Erike Džong3.

Svaka je priča, ponaosob, majušni kosmos sa sopstvenom tragikomičnom sudbinom koja je samo jedno od mnogih imena za ljubav.


1Kuvanje je tradicionalno i neraskidivo povezano sa ženom… Ljubica Arsić kaže u intervjuu: „Mi pisci smo dobri kuvari, u alhemičarskom loncu uvek se nešto bućka, odvaja se teško od lakog, žitko od čvrstog, slatko od ljutog, retko od gustog. A ako kamen mudrosti teško padne na želudac, uvek na književnoj trpezi ima specija koje će stvari olakšati bilo lirskim suvim travama ili epskim gustim vinom kojim se zalivaju one reči kao što su, kao usoljene ribe Venclovićeve, dugo u ustima odležale…”

2Vladan Matijević, Časovi radosti, Politika, Beograd, 2006.

3Erika Džong u svom romanu Tuga svake žene kaoda pokušava spoznati samu bit i misteriju ekstaze žene koja istovremeno pati za svojim ljubanikom.


Marijana Nikolajević piše priče, recenzije i eseje. Zastupljena je u brojnim književnim časopisima: PoveljaSveskeOdjekBeležnicaBalkanski književni glasnikAvangardKulturni bilten CrnjanskiBagdala i dr, kao i zbornicima: Dva sveta (Skc, Kragujevac, 2002), The best of Kišobran 2 (Bor, 2010), The Best of Kišobran 3 (Bor 2011), Kratke priče, (Alma, Beograd, 2010), Crte i reze (Svilajnac, 2011). Živi u Zemunu gde odgaja svoja mala dva dečaka sa kojima ranim jutrom profesionalno juri zmajeve. Uređuje Libartes.

 

 


izvor fotografije Ljubice Arsić: „Medija centar Beograd“


Pročitajte ostale tekstove ove autorke:
Marijana Nikolajević – Rat tangama (februar 2011)
Marijana Nikolajević – Sati (septembar 2011)
Razgovor sa Nikolom Teofilovićem (avgust 2012)
Razgovor sa Adrijanom Zaharijević (Ecce Femme, mart 2012)
Žena se ne rađa kao žena, već to postaje (Ecce Femme, mart 2012)
Metalibartesov razgovor (Apokalipsa (malo)sutra, decembar 2012)

Ovaj članak je objavljen u drugom broju časopisa, aprila 2011.

Pročitajte ostale tekstove koji su objavljeni u rubrici Reč i misao.

Related posts

O ideološkom čitanju i pisanju mita

Ana Vasić, Uzak svet večnosti: vreme i prostor u Šekspirovom Juliju Cezaru

„Junak našeg doba” i demonizam

Libartes